Mogao bih ovo nazvati i "moje nevolje sa filmom": uživao sam više od pola veka, a sad mi je po volji možda svako dvestoto ostvarenje

Priželjkivao sam, kao napredni pionir, da za pismeni tema jednom bude "Filmovi koje bih mogao svaki dan da gledam" ili "Koji su to filmovi moj život okrenuli tumbe", ali nastavnici su se držali godišnjih doba, Dana žena, drugarstva, partizanštine, hajdučije i ptica (za čije nas prekomorske letove nisu uopšte zainteresovali: zahtevao se puki spisak verolomnica i spisak tica koje su ostajale ovdje, kao vrane, koje su najveći rodoljubi i najveće štetočine; slede vrapci, čvorci, sove, golubovi i dupci).

Subotom i nedeljom uveče radio je bioskop, isti film davan je dvaput, ali ja sam ga dvaput i gledao; usled velikog interesovanja publike, a zahvaljujući tada redovitom železničkom saobraćaju dodate su predstave sredom i četvrtkom. Da li iz Zrenjanina ili iz samog Beograda stizao je vozom film, zapakovan u drveni sanduk malo moderniji od onih kakve su gusari otimali od čestitih trgovaca; odlazili smo biciklima na stanicu da film vidimo i u njegovom stanju mirovanja, latencije, o kojoj smo baš bili učili iz poznavanja prirode. Uglavnom sam išao četiri puta nedeljno u bioskop, da, bio je nedeljom prepodne bioskop i za decu, čemu sam takođe pripadao.

Zrenjanin, gde ću ići u gimnaziju, imao je pet bioskopa, repertoar kao i u prestonici, u Beogradu ćemo Jusuf i ja upoznati S., neću se izlanuti više od toga, možda čovek još prima penziju od Kulturnog centra u koji nas je puštao besplatno; novac smo trošili za odlazak u "Kozaru" (ko je mogao pomisliti da će taj bioskop umreti) i naročito u Kinoteku, gde smo nadoknađivali gradivo propušteno u unutrašnjosti: "Treći čovek" nije stigao, nikad, pred farkaždinsku publiku, ali "Strogo kontrolisani vozovi" recimo jesu…

Ništa nam u zlatno farkaždonsko doba nije smetalo: točkovi na poštanskoj kočiji se okreću unazad, paoci, premda lepši od ovih na našim kolima i taljigama, vrte se na pogrešnu stranu i pogrešnom brzinom, kočija ne znaš da li se trucka ili neko iza nje drma nacrtani pejzaž, ko te pita za to, navijamo za pravdu, i čekamo hepiend, jedni drugima posle na utrinama dovikujemo "kaman", "umri, kojote", ili komandujemo "Halt!"; cenili smo Džona Vejna za koga se nikad nije znalo koliko ima godina: bore, podvaljak, ispod crvene košulje se nazire stomak, a igra revolveraša ili majora u koga se zagleda jako lepa devojka, čak se nakratko i poljube, film smo primali kao pozorište koje ima glumaca koliko ima, i neko mora da bude taj neodoljivi muškarac, pa ako ga igra neko sredovečan ili pozhiloi, mi se pravimo ludi. Nije Džon Vejn bio jedini koji se tako provlačio, ni Džems Stjuart nije preterivao sa mladošću, rođen kao četrdesetogodišnjak, u savršenom odelu, sa već predodređenim razdeljkom, već ume da govori i da glumi… Sve to tolerisasmo, sviđala nam se američka kuća, frižider, domaćica, strukirana, uvek u haljini sa kratkim rukavima, ali dobra beše i prerija, puna bizona, Komanča, mustanga i zvečarki, obožavali smo salun, viski, vigvam, svirepe zamke za dabrove, dimne signale, lulu mira, koltove sa drškama od sedefa, nikad viđenog van bioskopskog platna…

Ali, ali, promenismo se, malo ja, malo film, više verovatno ja, tek, sreća moja kojoj nije bilo kraja ni mere, poče malo po malo da me zauvek napušta, da, da, još uvek ću ja pre otići u bioskop nego u pozorište, ali sada imam crnu listu, spisak postupaka ili pristupa zbog kojih ne bih gledao film ma bio taj i jedini u mojoj najstrašnijoj nesanici:

1. trenutno najomraženiji i najpezreniji je film zasnovan na vremeplovu, vele da to pruža fantastične mogućnosti, za mene samo jednu – zbogom smesta i zauvek: stvarnost je kuća filma.

2. a) na drugom mestu je film gde vanzemaljci, ne znam ti kakve inteligentne sile ili kosmičke spodobe dolaze kod nas, ili naši kosmonauti banu greškom kod njih;

b) isto na drugom ili prvom mestu su filmovi sa duhovima, vampirima, vukodlacima, vilama, čarobnjacima, vešticama, ogromnim kerama koji lete i pretvaraju se u nešto drugo; spajdermen isto;

3. filmovi o ajkulama, deverušama, svadbama, o Noći veštica, Božiću, maturi, o sestrinstvima i bratstvima, o iskušenjima profesora univerziteta. Filmovi o blistavim umovima, Tesli, Ajnštajnu i sl. ne dolaze u obzir (radije ću iznajmiti "Fargo", ili "48 sati").

4. ne podnosim filmove o tinejdžerima, o tegobama sredovečnosti, niti filmove u kojima neko već star i bolestan kao Džek Lemon (jedan od mojih omilj. glumaca) igra nekog ko je ostario i smrtno se razboleo.

5. Odvratni su mi istorijski tzv. spektakli, Rimljani su mi posebno odurni, gledajući filmove o njima pitam se jesu li ikad i postojali, iako sam lično video Koloseum i sl.; takođe i pogotovo ne gle-dam: kataklizme, romantične komendije, forenzičare kad natenane pregledaju tela iz izgorelog automobila ili se udube i oni i kamera u nesnosnobelo truplo izvađeno sa dna jezera; mrzim filmove u kojima je neko vidovit.

6. Dosadni su mi sedmogodišnjaci-naratori, a još više film prema istinitoj priči o vunderkindu, zazirem od toga, više mi se sviđaju obična deca, potencijalni pitomci moje još neostvarene, još neotvorene akademije za netalentovanu decu.

Pa dobro, šta ostaje, kako šta ostaje – pljačka banke, zločin u marini koja je sama po sebi lepa za gledati, suđenja, istrage, ostaju bajke kakve sam već pominjao, a kakve je snimio na primer Aki Kaurismaki.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST