Nije lako priznati, ali i Milorad Dodik, predsednik Republike Srpske, ponekad izgovori nešto sa čim čovek mora da se složi. Dodik je tako bio sasvim u pravu kada je Sefera Halilovića, bivšeg ratnog komandanta Armije Bosne i Hercegovine, nazvao „praznom mešinom koja puca u prazno". Pre toga je Halilović, danas lider minorne političke partije, pretio da će Republika Srpska „nestati za petnaest dana" ako Dodik ne odustane od referenduma o Danu RS koji je zakazan za 25. septembar.

Halilović se zaista nije proslavio ni u ratu ni u miru, a njegova Bosanskohercegovačka patriotska stranka ima samo jednog poslanika u državnom, i četiri u entitetskom parlamentu, pa je Dodik ponovo u pravu kada kaže da njegovim nebulozama ne treba pridavati nikakvog značaja. Ali šta onda reći o ministru spoljnih poslova Republike Srbije Ivici Dačiću, koji je Halilovićevu pretnju shvatio mnogo ozbiljnije, pa je pripretio ni više ni manje nego vojnom intervencijom. On je rekao da se „musimani u BiH očigledno spremaju za rat", da su „skovali ratne planove", i da je „Srbija spremna da odbrani i sebe i RS ako bude napadnuta". U međuvremenu, vlastima bliski tabloidi već danima objavljuju vrišteće naslove tipa: „U Sarajevu hoće da kolju Srbe!", „Srpska će nestati u krvi!" i „Ako hoćete rat u Bosni, dobićete ga"

O Dačićevom ratnom iskustvu malo se zna, a kao političar zauzima nešto veću zapreminu od Halilovića, ali u šta on to puca, i iz čega? Srpski politički lideri, kao uostalom i hrvatski, vole da predstavljaju svoje zemlje kao „garante Dejtonskog sporazuma", ali je to, kao što je odavno ukazao legendarni Boris Dežulović, čista obmana. Dežulović je u tekstu „Dejtonski nesporazum" iz januara ove godine podsetio da su Slobodan Milošević i Franjo Tuđman u vojnu bazu Rajt-Paterson dovedeni ne kao garanti, nego kao delikventi i da su im tamo danima zavrtali uši i ruke sve dok se nisu pismeno obavezali da im nikad više neće pasti na pamet da nekom u Bosni nešto garantuju. Ni u samom tekstu sporazuma, kao što je Dežulović uočio, ne spominju se nikakve garancije, nego isključivo obaveze koje iz dokumenta proističu. A među te obaveze naročito ne spada pravo Srbije i Hrvatske da vojno intervenišu u BiH i brane svoje narode od izmišljene agresije. To smo već imali, i znamo kako se završilo.

Dačićeva puška je, dakle, prazna kao i Halilovićeva i uperena je u istu metu: u prazninu. U kultnom romanu savremenog ruskog pisca Viktora Peljevina „Čapajev i praznina", heroj sovjetske revolucije opisan je kao učitelj zen-budizma, a njegov vreni pratilac Pećka kao učenik. Peljevin pokazuje da ključni koncept budizma – praznina, kao negacija materijalnog sveta – funkcioniše i u uslovima građanskog rata, pa se čak može upotrebiti kao oružje.

Evo kako glavni junak objašnjava Pećki kako funkcioniše njegov bešumni „glineni mitraljez", uz pomoć koga dobija ključne bitke: „U stvari to i nije nikakav mitraljez. Pre mnogo hiljada godina, zadugo do dolaska na svet Bude Dipankara i Bude Šakjamuni, živeo je Buda Angama. On nije gubio vreme na objašnjavanja, već je samo pokazivao na stvari malim prstom svoje leve ruke i odmah posle toga pojavljivala se njihova istinska priroda. Kada bi pokazao na planinu, ona bi iščezavala, kada bi pokazivao na reku, i ona bi nestajala. To je duga priča - ukratko, završilo se tako što je pokazao malim prstom na samog sebe i nakon toga iščezao. Od njega je ostao samo ovaj mali prst leve ruke koji su njegovi učenici sakrili u komadu gline. Glineni mitraljez i jeste taj komad gline sa Budinim prstom ... Veoma davno u Indiji je živeo čovek koji je pokušao da pretvori taj komad gline u najstrašnije oružje na Zemlji. Ali tek što je u glini probušio rupu, prst je pokazao na njega samog i on je nestao. Od tada se prst čuvao u zaključanom kovčegu i prenosio s mesta na mesto dok se nije izgubio u jednom od mongolskih manastira. A sada se spletom čitavog niza okolnosti našao kod mene. I upravo smo ga upotrebili."

Dobro bi nam svima došao taj glineni mitraljez i Budin mali prst, da se okrene prema onima koji iz čista mira prizivaju novo krvoproliće u Bosni i šire. Kad ga već nemamo, evo zen pitalice za kraj: ako se kaže da se pune puške boji samo onaj u koga je uperena, a prazne i onaj koji je drži, koliko se ljudi plaše dve prazne puške?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST