foto: tanjug
SRPSKA POLJOPRIVREDA U EU: Ni crno, ni belo

Evropske integracije Srbije (8) >

I Unija i rakija

Iako poglavlja koja se tiču poljoprivrede nisu otvorena, iz pretpristupnih fondova poljoprivrednici iz Srbije mogu da crpe velika sredstva, a do pristupanja Uniji moraće da ispoštuju mnoge standarde

Kad Srbija jednom pristupi Evropskoj uniji, poljoprivrednici više u svom domaćinstvu neće moći da peku rakiju, da proizvode tradicionalne proizvode, da gaje razne biljne i životinjske kulture… Ovo su neke od najčešćih zabluda i prvih argumenata poljoprivrednika zašto ne treba pristupiti EU. Ipak, nije sve crno, a ni belo.

Poglavlja 11 – Poljoprivreda i ruralni razvoj, 12 – Bezbednost hrane, veterinarska i fitosanitarna politika i 13 – Ribarstvo, odnose se na pitanja iz oblasti poljoprivrede. Za sva tri poglavlja urađeni su eksplanatorni i bilateralni skrininzi tokom 2014. godine, ali do danas nijedno od njih nije otvoreno. Ako je suditi po onome šta treba da bude ispunjeno u pogledu ova tri poglavlja, za njihovo zatvaranje biće potrebno mnogo vremena.

Sva tri su veoma zahtevna jer sadrže mnogo propisa koje treba uskladiti i usvojiti, ali podrazumevaju i paralelnu izgradnju kapaciteta državnih institucija i nezavisnih tela koja će obavljati složene poslove planiranja, realizacije i kontrole aktivnosti i finansijske podrške. S obzirom na to da se ove oblasti u Srbiji vrlo razlikuju od struktura i procesa u EU, kako bi se te razlike prevazišle neophodno je reformisati i modernizovati ove oblasti kroz pravno usklađivanje, podizanje kapaciteta za implementaciju i reformu politike i ekonomska prilagođavanja. O tome koliki je značaj Zajedničke poljoprivredne politike svedoči da ona čini čak oko 40 odsto ukupnog budžeta EU!

S druge strane, poljoprivrednici iz Srbije ne moraju da čekaju ulazak u EU kako bi koristili evropske novce. Dok Srbija ne postane punopravna članica zajednice, na raspolaganju su joj sredstva iz pretpristupnih fondova IPARD.

ŠTA JE IPARD: Ova sredstva namenjena su poljoprivrednicima iz država koje su u procesu pristupanja. Za period od 2014. do 2020. godine aktuelan je program IPARD II. Ovo je instrument za pretpristupnu pomoć u oblasti ruralnog razvoja za dostizanje evropskih standarda i podizanje konkurentnosti. Program donacija se realizuje preko Ministarstva poljoprivrede i zašite životne sredine, tj. Uprave za agrarna plaćanja. Konkursi se raspisuju jednom godišnje, a ukupan petogodišnji budžet je oko 230 miliona evra. Trenutno su aktuelni pozivi za donacije za investicije u fizičku imovinu poljoprivrednih gazdinstava, za investicije u fizičku imovinu koje se tiču prerade i prodaje poljoprivrednih i proizvoda ribarstva i za diversifikaciju poljoprivrednih gazdinstava i razvoj poslovanja. Problematično bi moglo da bude to što se donacije daju retroaktivno, što znači da korisnik prvo treba da potroši sopstvena ili pozajmljena sredstva i da realizuje investiciju, pa nakon toga dobija novac prema prethodno potpisanom ugovoru sa donatorom. Za ova sredstva mogu konkurisati registrovani poljoprivredni proizvođači ili grupe proizvođača, kao i fizička i pravna lica, sa manje od 25 odsto državnog kapitala.

DVA STUBA: Zajednička poljoprivredna politika EU sastoji se od dva stuba. Prvi čine direktna plaćanja i tržišne intervencije, a drugi se odnosi na politiku ruralnog razvoja. Kroz direktna plaćanja poljoprivrednici dobijaju podsticaje bez obzira na to kojom se vrstom proizvodnje bave, uz poštovanje određenih uslova kao što su očuvanje životne sredine i zdravlja ljudi, bezbednost hrane, poštovanje dobrobiti životinja, održavanje zemljišta u dobrom stanju... Cilj ovih podsticaja je da obezbede stabilan prihod bez obzira na tržišnu nestabilnost i finansiraju se iz Evropskog garantnog poljoprivrednog fonda. Iz ovog fonda finansira se i drugi deo prvog stuba Zajedničke poljoprivredne politike – tržišne intervencije. Tržišne intervencije odnose se na različite oblike povlačenja proizvoda sa tržišta, podršku proizvodnji određenih proizvoda, sistem kvota i podršku proizvođačima u sektoru voćarstva i povrtarstva. U okviru prvog stuba Zajedničke poljoprivredne politike država članica ne može imati svoje nacionalne mere, već je u pitanju politika na nivou EU.

Odgovor na pitanje hoće li srpska sela nastaviti da gube stanovnike i da postaju sve nerazvijenija mogao bi se naći u drugom stubu ove politike. On se odnosi na ruralni razvoj i obuhvata mere koje su neophodne za razvoj aktivnosti u ruralnim oblastima, koje doprinose jačanju konkurentnosti poljoprivrede i šumarstva, poboljšanju biodiverziteta ruralnih područja, unapređenju kvaliteta života, kao i mere za podsticanje diversifikacije ruralne ekonomije. Za sve ove mere sredstva se obezbeđuju iz Evropskog fonda za ruralni razvoj.

Na putu ka punopravnom članstvu u EU, Srbija će morati da uskladi niz propisa i izgradi kapacitete za učešće u Zajedničkoj poljoprivrednoj politici. Srpskim proizvođačima biće omogućen izlazak na jedinstveno tržište sa više od 500 miliona potrošača, ali će za sve to morati da ispune niz standarda. Članstvo u EU omogućiće poljoprivrednicima korišćenje sredstava iz fondova za poljoprivredu i ruralni razvoj, poboljšati kvalitet proizvoda i samim tim znatno povećati njihovu konkurentnost na tržištu EU.

KONTROLNI MEHANIZMI: Kako bi proizvodi iz Srbije mogli da se nađu na jedinstvenom evropskom tržištu, neophodno je da ispunjavaju određene standarde definisane u EU. Nadzor nad proizvodnjom definisan je Poglavljem 12, koje obuhvata pitanja bezbednosti hrane, veterinarska i fitosanitarna pitanja. Kako bi obezbedile visok nivo javnog zdravlja, zdravlja životinja, dobrobiti životinja i zdravlja bilja, na nivou EU primenjuju se povezane mere – od farme do trpeze, kojima se kontroliše čitav lanac proizvodnje.

Propisi sadržani u ovom poglavlju izuzetno su brojni i obuhvataju bezbednost hrane, veterinarsku politiku, stavljanje na tržište hrane, hrane za životinje i sporednih proizvoda životinjskog porekla, bezbednost hrane za životinje, fitosanitarnu politiku i genetski modifikovane organizme. Ono što je najaktuelniji problem u ovoj priči je taj što je u Srbiji zabranjena upotreba GMO, a to je i razlog što Srbija nije članica Svetske trgovinske organizacije.

Osim toga, problem su i zastareli zakoni, nedovoljan broj laboratorija, ali i neobučen kadar. S druge strane, neophodno je da i država poljoprivrednim proizvođačima dâ adekvatne podsticaje, kao i bolju cenu proizvoda, kako bi bili u mogućnosti da najpre registruju svoje domaćinstvo, a onda i da unaprede proizvodnju. Trenutnim podsticajima ne može se mnogo toga uraditi. S druge strane, dostupna su sredstva iz pretpristupnih fondova EU, međutim potrebno je ispunjavanje određenih standarda i za konkurisanje za njih, za koje su opet potrebna ulaganja. Tako ova sredstva često ostaju nedostižna malim proizvođačima.

Kako bi se postigli maksimalan efekat i primena propisa iz ovog Poglavlja na opšte zadovoljstvo svih, potrebno je edukovati poljoprivrednike o značaju i mogućnostima koje im se pružaju. U svemu tome važnu ulogu moglo bi da odigra udruživanje u klastere ili organizacije kako bi se zajednički izašlo na tržište. Međutim, poučeni iskustvom zadrugarstva, poljoprivrednici često ne žele da se udružuju.

RIBARSTVO: Pitanja iskorišćavanja i upravljanja ribljim bogatstvima, uređenja tržišta ribljih proizvoda, strukturne politike, nadzora i kontrole, kao i međunarodne saradnje u ribarstvu, obuhvaćena su poglavljem 13. Politika EU u oblasti ribarstva reformiše se svakih deset godina, kao odgovor na promene koje se odnose na količinu ribe, ali i na opšte privredne prilike u ribarstvu. S obzirom na to, pitanje je koliko puta će se još reformisati do punopravnog članstva Srbije u EU. Rezultat usklađivanja Srbije sa propisima EU u oblasti ribarstva biće ispunjenost zahteva u pogledu kontrole nelegalnog, neprijavljenog i neregulisanog ribolova, čime će se stvoriti uslovi za plasman proizvoda na tržište EU, uz očuvanje nacionalnih vodnih resursa. Uspostaviće se i pravni osnov za uvođenje sertifikata o ulovu. Takođe, nakon pristupanja Srbije EU biće obezbeđeni i podsticaji za očuvanje i unapređenje ribnjaka, kao i inovacije u oblasti akvakulture.

Na kraju, vratimo se na početak i na pitanje hoće li proizvodnja rakije i dalje biti moguća. Evropska unija ne zabranjuje proizvodnju tradicionalnih domaćih proizvoda poput rakije, mesnih prerađevina, zimnice na nivou gazdinstva. Naprotiv, podstiče ih, ali i uvodi red u proizvodnji. Ako se bilo šta proizvodi za potrošnju u sopstvenom domaćinstvu, proizvodiće se kao do sada, ali će proizvodi, ukoliko se plasiraju na tržište, morati da budu registrovani i da potiču sa registrovanog poljoprivrednog gazdinstva, kao i da zadovolje evropske standarde, radi zaštite potrošača.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

Projekat "Pristupni pregovori sa Evropskom unijom: 35 koraka do cilja" sufinansiran je iz budžeta Republike Srbije – Ministarstva kulture i informisanja. Izneti stavovi ne izražavaju nužno stavove organa koji je dodelio sredstva.