Vreme
28.8.2016.

Letnja ofanziva Ivice Dačića

Nekoliko meseci Dačića nigde nije bilo, a sada kao da sam brani Srbiju od ustaša, balija i šiptara, naravno uz nezaobilazno potsećanje na hrabrost i mudrost premijera Vučića
Autor
piše:
Andrej
Ivanji

Ćutao je ćutao, nigde ga nije bilo, a sada ga najednom svugde ima i ne prestaje da priča – o ustašama, o šiptarima, o balijama. Ne koristi baš tu terminologiju popularnu devedestih godina kada je bilo reči o Hrvatima, Albancima i Bošnjacima, ali kao tada i sada se čini, dok slušamo Ivicu Dačića, da smo opkoljeni sve samim Srbomrscima koji vladaju u Zagrebu i Sarajevu i Prištini. Kao i onda, tako i sada, mi smo, sudeći po Dačiću, apriori u pravu, a oni u krivu, oko čega god, pa pošto niko neće da popusti, ministar spoljnih i potpredsednik vlade izlaz vidi u tome da sve malo, oktavu po oktavu, diže ton.

Govorio je Dačić o "povampirenim ustašama u Srbu"; na sednici Saveta bezbednosti rekao je da "Predstavnici Prištine iznose grube neistine i laži i vode nacionalističku politiku sa ciljem da se ujedine u jednu državu sa većinskim albanskim stanovništvom"; rekao je da iza napada i pokušaja ubistva na premijera Aleksandra Vučića prošle godine u Potočarima "stoje bošnjački političari".... Sve povišenim tonom nabijenim pravedničkim besom, ne jednom, već rafalno, sa varijacijama na temu, ali s istom porukom: svi oni Srbiji i Srbima žele zlo, tu su i ti genocidi i etnička čišćenja, u novijoj i manje novoj istoriji, pa Srbija mora da se brani i odbrani.

Naravno, jedan ministar u Vučićevoj vladi ne sme da zaboravi da dovoljno često pomene i hrabrost i mudrost i sve same dobre namere Premijera u kome god kontekstu, to izgleda spada u opis radnog mesta, pa to čini i Ivica, ma koliko ga ponelo.

Ne ulazim ovde u pobude Dačićevog ratobornog juriša na medije; njegove inicijative da se rehabilutuje Slobodan Milošević koga je on sam svojevremeno izdao; niti u svinjarije koje se događaju u Zagrebu, Sarajevu i Prištini, o njihovim Dačićima i Vulinima; niti u to ko je, opet jednom, prvi počeo, ili nije ni prestajao, da ispaljuje otrovne strele.

Ali valja primetiti pojačanu retoriku u Srbiji koja u okruženju prepoznaje neprijatelje koji ugrožavaju Srbe i protiv kojih se valja boriti. Valja primetiti s koliko žara Dačić boji slike neprijatelja, s kakvim se guštom upušta u to. S projektovanjem neprijatelja je kao s biciklom: kad se nauči, nikada se ne zaborvalja. Kada posle duže pauze sedneš na sedlo bicikla, odnosno odbrane Srbije i Srpstva, osetiš onaj stari elan. Jeste problem za Srbiju šta rade razni "oni", ali je veći da se sve više vulinizira retorika u Beogradu, koliko se Dačić vidno primio na ova prepucavanja, kao da ga vraćaju u mladost. Mogli bismo, kao što to neki komentatori čine, da na sva ta ustaško-četnička-balijska-šiptarska prepucavanja odmahnemo rukom kao na uobičajeni, neprevaziđeni unutrašnjepolitički folklor regionalnih nacionalnih političara. Samo što bi to bilo pogrešno: ti pogrdni izlivi nacionalnog idiotizma ostavljaju posledice, manje ili veće. Premijer je na svojoj najnovijoj KzŠ, pre nego što se obračunao sa domaćim "ološem", odbrusio ustaškom ološu i rekao da je to, što se njega tiče, to, da neće više da se prepucava sa njima, Hrvatima. Ima ko će. Zanimljivi su nesumnjivi žar i polet kad god se ova ekipa na vlasti upušta u nekakva obračunavanja, i koliko usiljeno, neubedljivo deluju kada se kao mire. Prvo mu dođe kao ono sa biciklom, ovo drugo kao da voze rolere; novo im je to, ne znaju, nikako da nauče, deluju trapavo, pa im se ne da, nego ih teraju ovi sa zapadne strane. Samo da ne dignu ruke. Ajd da se ne lažemo: Dačići i Vučići i Jorgovanke i Gojkovićke ništa sporno ne vide u Miloševićovskoj odbrani srpstva i njegovoj vladivini devedesetih, osim što se dao pobediti i nije uspeo da ujedini sve Srbe u jednoj državi. Najjednostavnije bi bilo da se na Dačićevu inicijativu nasred Pionirskog parka digne ogroman spomenik Slobi, pa da onda vidimo kako ćemo dalje. Pa makar zasluge, i za to, prigrabio Vučić, bez obzira što je nedavno tim povodom "izribao" Dačića.