Teofil Pancic

nuspojave >

Tramp, tramplji, najtramplji

Kako su tri srpska Donalda istakla svoje predsedničke kandidature, i zašto su one muzika za Vučićeve uši

Pogledajte ga dobro, dok još možete. On je oličenje arogantnog prostaštva, trijumf savršenog neznanja nad kompetencijom bilo koje vrste, hodajuća ilustracija kiča, generičko ime za arivistički, skorojevićki primitivizam koji je samo deprimirajuće jadan dok je daleko od poluga moći, ali ako ih se dočepa, postaje opasan za ceo naš ekosistem, na koncu i za sebe samog. Šovinistički iskazi svih vrsta iz njega izlaze lako kao voda iz česme. Glasače privlači nudeći im iluziju da su rešenja svih problema laka i jednostavna ako ih se poduhvati "pravi čovek", a to je naravno baš on, i glasači mu veruju u onoj meri u kojoj u njemu mogu da vide srećniju ili uspeliju verziju sebe: tako bi i oni, samo da mogu (a ne kao oni mudroseri što samo nešto komplikuju). On je, naime, zadivljujuće spokojan u svojoj auri od ignorancije: to što ništa ni o čemu ne zna – i što je, strogo gledano, polupismeni probisvet s vrlo rudimentarnim poimanjem bilo čega složenijeg od stone lampe – ne sprečava ga da o svemu ima i iskazuje mišljenje (što ga, doduše, čini bezlično tipičnim predstavnikom ove epohe). Seksista je čak i kada o tome ništa ne zna (dakle, stalno). Nije nesklon rasističkom humoru, ali ne vispreno "politički nekorektnom" nego naprosto banalnom i tupom. Ksenofob je po defaultu, obožava svoju naciju i državu tačno onoliko koliko o njoj zapravo ništa ne zna i ne razume. Sve druge, a naročito susede, nipodaštava, ponašajući se prema njima u amplitudi od agresije do izolacionističke ignorancije. Snishodljiv je jedino prema Rusiji, tačnije prema Vladimiru Putinu, u kojem kao da vidi starijeg brata, muževnijeg idola, sopstveni superego.

Pa dobro, da li je moguće da će jedan takav čovek postati predsednik Amerike? Ne znam, videćemo uskoro: zavisi od toga je li Amerika u međuvremenu toliko propala da je počela da liči na Srbiju. Naime, gore stavku po stavku opisana individua još nije i možda nikada neće postati predsednik SAD, ali je zato – u neznatno drugačijem obličju – uveliko predsednik Srbije, štaviše, teče mu poslednja godina mandata, koji bi rado da obnovi.

E sad, u toj zemlji Srbiji ima i izvesni Vojislav Šešelj, težak veseljak, verujem da ga znate. Šešelj, poznati ljubitelj majica s porukom, hoda ovih dana okolo vabeći (koga? Zar Amerikance?) ljude da glasaju za onog gore opisanog, u USA varijanti. Istovremeno, srpsku varijantu tog istog, po sopstvenom priznanju, "mrzi najviše na svetu". Kako je ovakva protivrečnost moguća? Nema tu protivrečnosti, Šešeljeva mržnja prema Nikoliću nije ideološka nego personalno-konkurentska: ovaj mu je oteo stranku i odrekao se njegovog pokroviteljstva i liderstva; takvo šta se ne prašta ni u boljim svetovima od Šešeljevog. No, u ovom kontekstu je važnije nešto drugo: ono što Šešelj želi jeste da lično postane "srpski Tramp", ako hoćete: da nadtrampi Nikolića. Po političko-psihološkom profilu, nije mu ta želja nerealna (druga je stvar što je po svoj prilici zakasnio). Stanoviti višak obrazovanja (ništa posebno, inače, ali dovoljno da ga detinje fascinirani prostak od njegovog bivšeg zamenika svojevremeno proglasi "najvećim srpskim intelektualcem") lako će nadoknaditi svojom čuvenom negadljivošću na bilo koju reč ili postupak koji će opseniti i zadiviti prostotu.

Okej, ali zašto o svemu ovome pišem baš sada? Pa, nije li nam ovih dana objašnjeno da Nikolić očijuka sa nekadašnjim Miloševićevim biračima (a da sa čijim će, možda s onima Ivana Đurića?!) jer je nameran da ostane na Andrićevom vencu, a da Ivica Dačić kontrolisano povampiruje svog pokojnog šefa zarad ambicije da se na tu adresu useli? Plus Šešelj, dakako, kao konstanta. Imamo, dakle, tri nedvosmislene predsedničke kandidature, i sve tri dolaze pravo iz pakla, mereno aršinom koji nije samo "dosmanlijski", nego bi nominalno trebalo da bude i "vučićevski". Megjutoa, ne vidim nešto da Aleksandar Vučić – zatečen, sitničavošću paragrafa, u nezgodnoj nemogućnosti da istovremeno bude i predsednik i premijer – ovim trampovima srpskim namerava da suprotstavi nekog svog kredibilnog kandidata, sasvim drugačijeg profila i orijentacije, a pri tome kadrog da ih pobedi. A znate li zašto? Vučiću, naime, takav uopšte nije potreban: ne bi mu baš ništa falilo da bilo koji od spomenute trojice i sledećih pet godina ikebanira po zgradi Predsedništva. Štaviše, bili bi mu idealni manekeni "lošije alternative", a pri tome sasvim bezopasni. Ergo, bolje to nego neki prosvećeni potencijalni konkurent iz sopstvenih redova (nije lako naći svog Medvedeva, s dovoljnim garancijama da ovaj neće početi nešto da umišlja) ili ne daj bože relevantan demokratsko-opozicioni kandidat, koji bi svojom pobedom najavio suštinsko preokretanje političkih trendova i vetrova, i samim tim nedalek konac "Vučićeve ere".

Srećom po premijera, ne vidim ni da opozicija ima takvog kandidata, a ako ga ima, onda ga impresivno dobro čuva u tajnosti; možda i od njega (nje?) samog. Za to vreme, srpsko političko trampovanje tek hvata prvi zalet, i bez brige, neće splasnuti ni ako onaj prekomorski Donald izgubi izbore i spase Ameriku: njihov spas, njihova stvar. Nas to ni na šta ne obavezuje. Mi, bre, da volimo da budemo spaseni, ne bismo ni bili tu gde jesmo, s ovima s kojima smo.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST