foto: fonet / božidar petrović
VELIKO RAZOČARENJE: Ivan Tasovac sa Sašom Mirkovićem

Mediji >

Šta je ostalo posle Tasovca

Umesto da stane u odbranu dosledne primene zakona, ravnopravnih tržišnih uslova, poštovanja etičkih i profesionalnih standarda, i da učini sve što može kako bi omogućio rad medija u javnom interesu, Ivan Tasovac se saginjao kada je trebalo da digne glavu, ćutao kada je trebalo da govori, a govorio kada bi mu bolje bilo da ćuti

Teško da je ijedan ministar kulture i informisanja došao na tu poziciju praćen s toliko poštovanja i odobravanja koliko je Ivan Tasovac imao pri ulasku u Vladu Srbije 2013. godine. Tri godine kasnije, može se reći da u istoriji teško da ima ministra kulture i informisanja koji je s tog mesta otišao uz veću tišinu, pomirenost i ogorčenost istih tih koji su mu se na početku onoliko obradovali i u njega onoliko verovali.

Kada su u pitanju mediji, donedavni ministar iza sebe je ostavio skoro pa pustoš: praktično nijedna stvar koja se u toj oblasti dogodila u poslednje tri godine, nije mu na čast. Ipak, ono što ga čini posebno odgovornim nije činjenica da se sve to dogodilo baš za njegovog vakta: pozicija mu je bila takva da na mnogo toga nije ni mogao konkretnije da utiče. Pre i iznad svega, Tasovac je odgovoran zato što je ćutao na sve što se odvijalo oko njega i što nije imao dovoljno hrabrosti i mudrosti da se usprotivi samovolji Aleksandra Vučića.

Zahvaljujući tome i onome što je ostavio iza sebe, njegovog naslednika Vladana Vukosavljevića sa zebnjom očekuju oni koji se iole razumeju u medije i čitanje ministarskih biografija. Jer, ako je jedan ugledni umetnik i menadžer, za kakvog je Tasovac važio, u Vučićevoj blizini vrlo brzo izgubio orijentaciju i transformisao se u poslušnika, šta uopšte može da se očekuje od čoveka koji važi za konzervativnog, desničarski orijentisanog i premijeru bliskog čoveka? No, o tom potom – kad Vukosavljević konačno progovori i na delu pokaže "od kakvog je štofa pravljen".

PODMETANJE LEĐA I SLAMANJE KIČME: Tasovac i njegovi saradnici najviše su se busali u prsa zbog usvajanja Zakona o javnom informisanju i medijima, Zakona o elektronskim medijima i Zakona o javnim servisima. Posle niza peripetija i izmena koje su rađene u potpunom mraku, bez znanja članova radnih grupa, posle niza odbijenih amandmana i predloga, taj set medijskih zakona usvojen je u avgustu 2014. bez većih protivljenja u javnosti.

Praksa je, međutim, pokazala da je sve ono zbog čega su ti zakoni usvajani postalo još gore nego što je bilo – ne zbog kvaliteta tih zakona, već zbog njihove selektivne i neprincipijelne primene.

Privatizacija medija obavljena je tako da je zapravo legalizovala korupciju i medijski kriminal. Od 73 medija koji su ušli u proces privatizacije, prodata su 34, u 17 bi kapital trebalo da bude podeljen zaposlenima, dok je u 22 slučaja privatizacija obustavljena. Problem je, međutim, u tome što su većinu privatizovanih medija kupili ljudi bliski režimu Aleksandra Vučića, pa je tokom izborne kampanje postalo jasno da su oni više službena glasila naprednjaka nego bilo šta drugo. Osim toga, novi vlasnici su svoju investiciju brzo isplatili, jer su ubrzo nakon kupovine, na konkursima lokalnih samouprava za sufinansiranje medijskih projekata (opet po zakonu), inkasirali uglavnom više nego što su uložili: Radoica Milosavljević, novi medijski magnat, tako je RTV Pančevo kupio za 40 hiljada evra, da bi samo koji mesec kasnije iz lokalnog budžeta dobio tri puta više za realizaciju dve informativne emisije koje su na toj televiziji i ranije postojale.

Namera da država izađe iz vlasništva u medijima, takođe nije ostvarena. Državno vlasništvo, a samim tim i uticaj u "Politici" i "Večernjim novostima", više su nego vidni, a državna agencija Tanjug posebna je priča. Iako u dva kruga privatizacije nije bilo zainteresovanih kupaca, a agencija odlukom Vlade prestala da radi 31. oktobra 2015, ona je i dan-danas živa i vrlo aktivna. Kako, zašto, pod čijim patronatom, u čijem vlasništvu i za "čije babe zdravlje", i dalje su pitanja o kojima se samo spekuliše.

Zapravo, na primeru Tanjuga, prvi put su se u pravom svetlu videle pozicija Ivana Tasovca i čvrstina njegovih uverenja: samo par dana nakon odluke o gašenju Agencije (koje je, inače, bilo sasvim u skladu sa zakonom), premijer je ministra javno "ribao" na sednici Vlade, optužujući ga da je "podmetnuo njegova leđa umesto svojih", da je "razočaran onim što se dogodilo oko Tanjuga", a indirektno mu je spočitao i da je "slobodni strelac".

Slično slamanje kičme pretrpeo je bivši ministar i na pitanju TV pretplate. Iako je Zakon o javnom servisu predviđao pretplatu ne višu od 500 dinara, iako je postojao javni konsenzus o tome, Tasovac je – opet se poklonivši onome koji o svemu odlučuje – aminovao kompromis između tog rešenja i Vučićevog davnog obećanja da će pretplata biti ukinuta. Građanima je određeno da uz račune za struju plaćaju 150 dinara, a javni servis se, posle izmena i dopuna zakona usvojenih u decembru 2015, sada delimično finansira iz budžeta.

Neposredno pre usvajanja tih izmena i dopuna, generalni direktor RTS-a Dragan Bujošević izjavio je da je način finansiranja javnih servisa neizvestan upravo zahvaljujući Ministarstvu kulture i informisanja, na šta mu je Tasovac odgovorio otvorenim pismom, krajnje nepristojnim, potpuno nerazgovetnim, bez ikakvog smisla i ideje, osim one osnovne – da je sve što rade on i premijer, bez pogovora, najbolje na svetu.

Konačno, jedan od konkretnih rezultata takvog Tasovčevog ponašanja jeste i pristrasno izveštavanje RTS-a u brojnim prilikama, ali i histerični napad Aleksandra Vučića na novinare te kuće na poslednjoj konferenciji za novinare. Da je makar u slučaju pretplate lupio šakom o sto i založio se za finansijsku i svaku drugu nezavisnost javnog servisa, pa i po cenu sopstvenog odlaska iz Vlade, stvari bi verovatno ostale kakve jesu, ali on sam svakako ne bi imao imidž kakav danas ima.

ĆUTANJE JE ZLATO: Osim Bujoševiću i vaskolikoj javnosti, Ivan Tasovac se otvorenim pismima obraćao i novinarskim udruženjima – pre svega NUNS-u i NDNV-u, i to krajem svog mandata, kada je otkrio navodne nepravilnosti u procesu komisijskog odlučivanja o dodeli novca iz budžeta različitim medijskim projektima. I tu je bivši ministar zablistao rečitošću, pitajući udruženja "da li se bore protiv cenzure ili za novac". Čudno je, međutim, što se čak i tim povodom nije oglasio ranije: ni kada su udruženja isticala da novopečeni medijski vlasnici na konkursima lokalnih samouprava dobijaju astronomske iznose, ni kada je Udruženje novinara Srbije (UNS) upozoravalo na ono što su ocenili kao nepravilnosti, ni kada je zbog toga samoincijativno izašlo iz komisija za dodelu sredstava.

Ćutao je ministar i kada je Upravni odbor Radio-televizije Novi Sad smenom programskog direktora te kuće izazvao niz ostavki urednika, smene i degradacije novinara, otkaze koje su novinarke Sanja Kljajić i Vanja Đurić dale zbog nepristajanja na cenzuru. U tom slučaju, Tasovac je imao čak i dužnost da reaguje, jer je njegovo ministarstvo odgovorno za sprovođenje Zakona o javnim servisima, u kojem se decidno navodi da u "obavljanju osnovne delatnosti javni medijski servis ima institucionalnu autonomiju i uređivačku nezavisnost".

Ni pisnuo nije tokom dvomesečnih protesta "Novinari ne kleče".

Ćutao je Ivan Tasovac kada je objavljeno istraživanje po kojem od 1100 ispitanih novinara čak 62 odsto smatra da u Srbiji nema slobode informisanja, 77 odsto da država kontroliše medije i da više od dve trećine njih ocenjuje da je "samocenzura strahovito narasla". Nije se oglasio otvorenim pismom ni kada je u februaru 2016. Evropski parlament izrazio zabrinutost zbog stanja u srpskim medijima. Nikakav interes nije pokazao za nalaz po kojem je stanje u medijskom sektoru u 2015. najlošije u poslednjih 15 godina, a prema Indeksu održivosti medija (MSI), u kome se ocenjuju sloboda govora, profesionalni standardi, transparentnost izvora, ekonomska samodovoljnost i rad medijskih institucija.

Nije se uhvatio ni pera ni mikrofona kada je Ratko Dmitrović na krst razapinjao "kroatofile" među novinarima, kada ih je Dragan J. Vučićević proglašavao izdajnicima, stranim plaćenicima, zaverenicima koji pripremaju rušenje ustavnog poretka. Nije ga bilo briga kada ljude koji spadaju u njegov resor Aleksandar Vučić javno vređa i ponižava.

Naravno, nije za medije ključno da se nadležni ministar oglasi u tim i takvim situacijama, ali je Ivan Tasovac – posebno imajući u vidu "pedigre" s kakvim je 2013. stigao u Vladu – jednostavno morao da stane u odbranu dosledne primene zakona, ravnopravnih tržišnih uslova, poštovanja etičkih i profesionalnih standarda, i da učini sve što može kako bi omogućio rad medija u javnom interesu. Kako god opravdavao sebe, činjenica je da on to nije uradio. Saginjao se u trenucima kada je trebalo da digne glavu, ćutao kada je trebalo da govori, govorio kada bi mu bolje bilo da ćuti.

Posle svega, Ivan Tasovac će se sigurno dobro snaći: iako u široj javnosti više ne važi za ono što je važio pre svog nimalo slavnog ministrovanja, teško da će ostati nenagrađen nekom sinekurom.

Što se nas tiče, situacija je daleko neizvesnija. Pre nekoliko meseci, u neformalnom razgovoru s jednom novinarkom, Tasovčev najbliži saradnik u medijskoj sferi konstatovao je kako će se njegovog i ministrovog vremena novinari jednog dana "sećati s nostalgijom". Imajući u vidu sve faktore koji na to trenutno utiču, biće da će se to proročanstvo vrlo brzo i ostvariti.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST