Vreme
23.8.2016.

Upotreba dece

Ajlana Kurdija još i pamte, ali hiljade onih koji su se posle njega udavili u Mediteranu pokušavajući da se domognu Evrope, i svakog dana se dave, postali su samo rutinska vest od koje većina nelagodno okreću glavu
Autor
piše:
Momir
Turudić

U samoubilačkom bombaškom napadu koji se dogodio u subotu na proslavi venčanja u gradu Gaziantepu na jugoistoku Turske poginule su 54 osobe, ranjeno je oko sto ljudi, od kojih 17 teško. U izveštajima o napadu se navodi da su na venčanju bili prisutni pretežno Kurdi – Gaziantep se nalazi u blizini granice sa Sirijom, u regionu u kome su Kurdi većinsko stanovništvo. Za napad je optužena Islamska država, za koju su Kurdi smrtni neprijatelji jer su kurdski borci njeni najozbiljniji protivnici u kopnenim borbama u Iraku i Siriji. Predsednik Turske Redžep Tajip Erdogan je, između ostalog, izjavio da je utvrđeno da je napad izveo bombaš samoubica star između 12 i 14 godina.

Samo 24 sata posle napada u Gaziantepu, specijalne jedinice iračke policije su uhapsile u gradu Kirkuku dečaka starog 12 ili 13 godina koji je kod sebe imao pojas sa eksplozivom. Na internetu su se pojavile potresne fotografije i video snimak na kome se vidi kako se pripadnici snaga obezbeđenja bore sa dečakom, koji je vidno uznemiren. Taj dečak, koji je na sebi imao majicu fudbalskog kluba Barselona sa slikom Lionela Mesija, navodno je briznuo u plač kad su ga irački policajci uhvatili.

Ma koliko ove vesti zvučale šokantno, one nisu novost u crnoj terorističkoj internacionali. Korišćenje dece kao bombaša samoubica odavno su uveli talibani, prošlog leta je Boko Haram u Nigeriji nekoliko krvoprolića izveo tako što je devojčice sličnih godina kao dvojica pomenutih dečaka opasao eksplozivom, poslao ih na pijace prepune ljudi i daljinski izazvao eksploziju. O metodama kojima su deca naterana na ovakve napade svedoče retki izveštaji pobeglih iz logora za obuku Islamske države i talibana, koji govore o strahu, jezivim mučenjima i ispiranju mozga. Da ne govorimo o pričama o deci-ratnicima u zemljama podsaharske Afrike.

Iz krvavog bliskoistočnog lonca stigla je prošle nedelje i slika petogodišnjaka spasenog iz ruševina u Alepu posle bombardovanja. Na video snimku koji su preneli mediji širom sveta vidi se kako dečak, čije ime je Omran Dakneš, prekriven prašinom sedi u ambulanti i zuri u prazno, podiže ruku kako bi opipao svoje okrvavljeno čelo, a zatim pogleda u ruku i obriše je o narandžasto sedište. Omranov brat umro je od povreda u bolnici tri dana nakon vazdušnog napada.

Kineska državna televizija CCTV dovela je u pitanje autentičnost tog video snimka navodeći da je možda lažiran u okviru "propagandnog rata" Zapada, u cilju stvaranja 'humanitarnog' izgovora za zapadne zemlje da se angažuju u ratu u Siriji. CCTV navodi da "spasioci nisu preduzeli hitne mere spasavanja, već su ubrzano postavili kameru da se spreme za snimanje", dodajući da je "upitna" nezavisnost Sirijske grupe za civilnu odbranu (poznate kao "Beli šlemovi") koja je snimila video, da je povezana sa britanskom vojskom i bliska opozicionim snagama koje se bore protiv Bašara el Asada.

Snimak je možda i „namešten", ali su Omranove muke sigurno prave, no teško je izbeći osećaj mučnine zbog licemerja koje isijava iz reakcija na video zapis. Američki Stejt department je, na primer, Omrana nazvao "pravim licem" sirijskog rata, što i nije netačno, samo što je to lice jasno vidljivo još od februara 2011, kada je počela sirijska „demokratska revolucija".

UNICEF navodi da je ratom u Siriji pogođeno ukupno 8,4 miliona dece, 80 posto sve dece u zemlji - bila ona u zemlji ili u izbeglištvu u nekoj drugoj državi, a procenjuje se da je od 2011. u tom ratu ubijeno više od 14.000 dece. Ubijaju ih sve, bezbrojne zaraćene strane, a ne samo ruski i Asadovi avioni, kako se manje-više otvoreno sugeriše u izveštajima koji prate snimak Omrana Dakneša. Svetska javnost, na primer, nije ni jednom jedinom rečju prokomentarisala posledice divljačkog bombardovanja Rake, samoproglašene prestonice Islamske države, koje je izvela francuska avijacija u znak odmazde zbog terorističkih napada u Parizu u novembru prošle godine. U vazdušnim udarima tada su poginule stotine dece, žena i civila. U julu prošle godine društvenim mrežama kružio je snimak koji je na internetu postavila jedna od pobunjeničkih „prozapadnih" grupa u Siriji, na kome se vidi kako pobunjenici odsecaju glavu jedanaestogodišnjem dečaku zato što je optužen da je pripadnik palestinske grupe koja se bori na strani režimskih snaga.

Spisak užasa koji se odnosi na decu ne samo u Siriji, već i u Avganistanu, Iraku, Somaliji, Eritreji, nema kraja. Kome je do svedočenja iz prve ruke ne mora da ide daleko, može da ih čuje ako se spusti do parkova kod beogradske autobuskle stanice ili ode do izbegličkih kampova posejanih po Srbiji.

Biva ponekad da se svet trgne zbog takvih priča, kao prošle godine kada je

fotografija utopljenog trogodišnjeg kurdskog dečaka Ajlana Kurdija, koga je more izbacilo na obalu Turske pošto je njegova porodica neuspešno pokušala da se dočepa grčkih ostrva, postala simbol izbegličke krize. No, empatija se brzo troši. Ajlana Kurdija još i pamte, ali hiljade onih koji su se posle njega udavili u Mediteranu pokušavajući da se domognu Evrope, i svakog dana se dave, postali su samo rutinska vest od koje većina nelagodno okreću glavu.