VREME BR.1121 | 28. JUN 2012. >

Eksplozivno leto i posledice

Ubistvo Boška Raičevića ukazuje da je jedno od obeležja mafijaških obračuna u Srbiji, ali i političkih atentata, podmetanje bombi, pucanje na osobe dok sede u kolima i, uopšte, korišćenje vozila. Kada su i zašto započele ovakve naručene likvidacije? Kako su se razvijale i kakve su se metode primenjivale od ranih devedesetih, preko Dušana Spasojevića i njegovog Zemunskog klana do kriminalne grupe Luke Bojovića

Boško Raičević, star četrdeset i dvije godine, ubijen je iza podneva 22. juna na raskrsnici ulica Cara Dušana i Tadeuša Košćuška u Beogradu. Kako se navodi, daljinski aktiviran kilogram podmetnutog plastičnog eksploziva raznio je njegov automobil, a od eksplozije povređen je Aleksandar Simić koji se tu zatekao u službenom vozilu...

Likvidacije u Beogradu

NERASVETLJENE

30. avgust 2015. Aleksandar Stamenković (44), Nišlija, ranije je hapšen zbog trgovine drogom i nanošenja teških povreda,ubijen je na samo sedamdesetak metara od svog kafića "Piazza del Caffe" u beogradskom naselju Belvil.

l.decembar 2015.Advo kat Vladimir Zrelec (50), ranjen ispred svoje kancelarije na Vračaru, kasnije preminuo od zadobijenih povreda

12. jul 2015. - Dragan Jelinović Jelke (58), vlasnik nekoliko beogradskih klubova, ubijen kada je eksplodirao njegov automobil na Bežanijskoj kosi

22. maj 2015. - Na Zvezdari ubijen suvlasnik „Pink taksija" Teodor Gaćeša (49), a u aprilu ove godine nestao i njegov ortak Miroslav Ranković (54)

8. april 2015. Jovica Radonjić, član novosadske kriminalne grupe „Firma" Miladina Suvajdžića, zvanog Đura Mutavi, ubijen na Zvezdari

20. februar 2015. Na No vom Beogradu ubijen Goran Radoman (37) sa Cetinja, veruje se zbog „izgubljenog kokaina"

26, januara 2015.- Miloš Milanović (30), zvani Japi, član Kekine grupe, ubijen na Novom Beogradu

RASVETLJENE

9. decembar 2015. Vladimir Bjelanović ubijen u Mileševskoj ulici na Vračaru, ubice Stefan Blagojević (25) i Predrag Ratković (40) uhapšeni, ali nije utvrdeno ko

18.januar 2015. -Vladan Veličković (37) ubijen u restoranu hotela „Majdan", ubice Nemanja Ivanov i Slavko Buhinac uhapšeni u Austriji, odnosno Nemačkoj je naručilac

Izvor: POTERA ZA UBICAMA NA MOTORU Ko je izrešetao vlasnika kafića u Belvilu Blic, 31. avgusta 2015.

...i eksplozivna naprava koja se aktivira pomoću mobilnog telefona Velika je sreća da još netko nije stradao. U prirodi je ovakvih obračuna da podzemlje vodi računa da se, ako je moguće, izbjegnu slučajne žrtve. Ne – kao što kriminalci tvrde i kako bi voljeli da se vjeruje – zbog nekog kodeksa, nego zato što smrt prolaznika i drugih osoba van kriminalnog svijeta skreće pažnju pa se policija nalazi pod dodatnim pritiskom da riješi zločin i uhapsi počinioce. Ali, kao što se vidjelo u slučaju Raičevića, kad je nekome baš zapelo da nekog ubije, nikakvi obziri ne postoje niti se obraća pažnja na bilo čiji život. Blizina dječijeg vrtića, škole, bolnice, gustog prometa ili velikog broja prolaznika ne igraju tu ama baš nikakvu ulogu.

Raičevića su u medijima nazvali kontraverzni biznismen. Prevedeno, to znači da se sumnja da je povezan sa organiziranim kriminalom, ali da protiv njega nije bilo čvrstih dokaza. Navodi se i da je brat od tetke Andrije Draškovića, stalne mušterije Crne kronike i čovjeka osuđenog na robiju zbog ubistva Zvonimira Plećića Pleće u septembru 2000; da je u Prištini, gdje je do 1999. držao diskoteku, slovio za "ozbiljnog igrača"; da se bavio ugostiteljstvom u Crnoj Gori; da je bio blizak sa Bojanom Radovanovićem, predsjednikom FK "Novi Pazar" uhapšenim zbog mahinacija sa kreditima, i Nebojšom Stojkovićem Stojketom, jednim od šefova Rakovičkog klana... Mediji su se bavili Raičevićem i prije dvije godine. Tada se u bašti kafića sukobio sa Aleksandrom Đerićem zato što nije mogao da se isparkira pošto ga je ovaj blokirao svojim vozilom. Epilog: obojica su završila u Urgentnom centru; Raičević je nožem ubo i isekao po rukama Đerića, a Đerić je Raičeviću pucao u noge, prepone i stomak.

U svakom slučaju, Raičević je samo jedan od "kontraverznih biznismena", ali i ljudi čija se pripadnost podzemlju ne dovodi u pitanje, ubijenih u automobilu.

PRVA KRV: Počelo je devedesetih. Nakon prvih sačekuša, kako su prozvana naručena ubojstva, bezbjednosna kultura podzemlja naprasno je porasla. Do tada, ugled se gradio na bahatom i razmetljivom ponašanju i kretanju što je trebalo staviti do znanja da se nikoga ne boji i ni od koga ne preza. Međutim, kada su dvojica nepoznatih počinilaca izrešetala 1991. Đorđa Matića Belog ispred njegove kuće, kada je Aleksandar Knežević Knele 1992. ubijen u apartmanu hotela "Hajat" i kada je likvidirano još nekoliko viđenijih likova iz podzemlja, postalo je jasno da je đavo odnio šalu.

Jer, nisu više u pitanju bili adrenalinski obračuni po kafanama i vlastoručne osvete, već su izvor prijetnje predstavljali profesionalni timovi ubica. Ukratko: svako tko se na veliko bavio reketom, heroinom, ilegalnom kockom, prostitucijom, švercom deficitarnih sirovina i sličnim, morao je da se osvrće, da pazi da nikad ne bude bez naoružane pratnje, provjerava gdje ulazi, planira kretanje... Drugim riječima, da maksimalno onemogući da mu bilo tko priđe.

Jadac je automobil. Ranih devedesetih, podzemlje je shvatilo da su žrtve najranjivije kada sjednu u vozilo. Pod jedan – osoba čija se smrt želi najlakše se prati tako što se slijedi njen automobil; pod dva – pažnja napadnutog usmjerena je na pokretanje motora i isparkiravanje; pod tri – u nekoliko sekundi koliko napad traje nema mogućnosti da nađe zaklon i uzvrati. Pištolji s metkom u cijevi nisu zaštita kada ubojice iskoče i otvore vatru po šoferšajbni, vratima, vjetrobranskim staklima...

Slučaj Gorana Vukovića Majmuna može se uzeti kao tipičan. Na šefa Voždovačkog klana i čovjeka koji se pročuo ubivši 1986. u Frankfurtu Ljubomira Magaša zvanog Ljuba Zemunac, svojevremeno najvećeg mafijaškog šefa sa područja bivše Jugoslavije, pokušano je između 1991. i 1994. bar pet atentata. Dva puta su na Vukavića pucali ispred njegove diskoteke "Luv" i oba puta promašili, a jednom je on sa svojim ortacima iznenadio dvojicu pripadnika tadašnjeg saveznog SUP-a na radu u podzemlju dok su ga čekali u zasjedi; u pucnjavi i gušanju, Vuković i jedan od napadača su ranjeni, a drugi je pobjegao. Šef Voždovačkog klana nikad se nije krio, ali kako je vrijeme odmicalo sve više je bio na oprezu. Tko god da mu je radio o glavi, tada je u sačekuše uveo ključni element – automobil.

Pokušaj sa postavljanjem bombe pokazao se kao neuspješan. Čini se da se Vuković čitav dan vozikao sa eksplozivnom napravom pričvršćenom – po svoj prilici na brzinu – ispod poda kola na parkiralištu restorana "Tifani". Bombu su na kraju uočili i skinuli članovi njegovog klana. Neuspješan je bio i napad "zoljom". Raketni projektil ispaljen sa livade nedaleko od Vukovićevog stana u naselju Braće Jerković prošao je između sjedišta njegovog forda sijere i eksplodirao raznijevši iza parkiran reno 4; sam Vuković prošao je sa manjim opekotinama. Tako je došao 12. decembar 1994. Vuković i dva njegova pratioca izašli su iz kockarnice u kafani "Zona Zamfirova" i prije nego što su ušli u automobil parkiran pored Jugoslavenskog dramskog pozorišta, rutinski su pogledali da li im je netko prikačio kakav eksploziv. Onog trenutka kada su se vrata BMW-a 850 zatvorila, iz mraka parka Manjež istrčala su trojica maskiranih napadača sa automatskim oružjem. Novine su poslije pisale da je nađeno 168 čaura; Vuković i njegov pratilac Duško Malović bili su na mjestu mrtvi. Ovaj tip sačekuše ponoviće se potom još dosta puta u Beogradu.

DINAMITAŠI: Za prvi uspješan napad podmetanjem eksploziva u automobil, uzima se ubistvo Rade Međeda, vlasnika tada najvećih kockarnica u Srbiji. Bomba u njegovom džipu aktivirana je 1994. daljinskim upravljačem uzetim sa dječije igračke automobila dok se Međed uključivao u promet u Ulici kneza Miloša. Počinioci nikad nisu otkriveni.

Ipak, ovaj oblik sačekuše nije tako često korišten. Mada je uslijed ratova u bivšoj Jugoslaviji na raspolaganju bilo trotila i vitezita, ali i plastičnih eksploziva poput semteksa (u žargonu "Čeh"), PEP-a 500, te nekih starijih poput M5-A1, P-20, P-64 i NP-65, čini se da je teškoću predstavljalo nalaženje osoba osposobljenih da naprave, podmetnu i u pravo vrijeme detoniraju bombe; kriminalci jesu brutalni i odlučni, ali nipošto tehnički obrazovani. Gdje je ležala regrutna baza vidjelo se jeseni 1997. u Nišu. Tada je ispod džipa Branislava Matića Luleta, po sopstvenim riječima "kralja niškog podzemlja", nađen raskomadan leš Siniše Ćurčića Ćureta, pripadnika 63. padobranske brigade Vojske Jugoslavije; dok je postavljao bombu, nešto je krenulo naopako. Ali, ako Ćure nije dobro izučio zanat, sigurno ima dovoljno onih koji jesu po raznim vojnim i paravojnim jedinicama; ako su pripadnici Crvenih beretki učestvovali u atentatima na premijera Zorana Đinđića, lidera Srpskog pokreta obnove Vuka Draškovića i bivšeg predsjednika Predsjedništva Srbije Ivana Stambolića, nije postojao razlog da svoje usluge ne iznajmljuju za podmetanje bombe pod vozila šefova kriminalnih klanova. Problem je, dakle, bio u nečem drugom.

Kada su sačekuše učestale i kada je svima u podzemlju postalo jasno da je svaki ulazak u automobil skopčan sa rizikom, oprez se povećao do maksimuma. Svako vozilo svakog mafijaškog šefa čuvano je dvadeset i četiri sata: kod kuće – u dobro obezbjeđenim garažama; na parkinzima – pod nadzorom vozača i drugih momaka iz kriminalnog klana. Ali, ako iz tog razloga od podmetnutog eksploziva u vozilima nisu ginuli vođe kriminalnih klanova, stradavali su obični mafijaši bez mogućnosti da organiziraju danonoćno čuvanje svojih vozila ili ona vrsta kontraverznih i ostalih biznismena koja je smatrala da je bezbjedna.

Od bombe podmetnute u vozilo i aktivirane mobilnim telefonom poginuo je tako u oktobru 2007. Marko Filipović Taki, koga su povezivali sa Dorćolskim klanom. Godinu dana kasnije, policija je uhapsila trojicu "minera" dok su postavljali dva kilograma plastičnog eksploziva ispod audija Nebojše Stojkovića Stojketa, jednog od šefova Rakovičkog klana. U Zemunu je u januaru 2010. od eksplozivne naprave postavljene u njegov ševrolet povređen Nikola Sandulović, predsjednik Saveza golubara Srbije i čovjek sa vrlo koloritnim životom. Bombe u automobilima eksplodirale su ne samo po Beogradu, već i po drugim gradovima u unutrašnjosti Srbije, Crnoj Gori, Bosni i Hercegovini...

Miniranje nečijih kola, izgleda, visokorizičan je posao. U jesen 2002, dok je postavljao bombu ispod audija A6 isvjesnog A.Đ. u centru Beograda, u nenadanoj eksploziji poginuo je Ivan Kontić iz Budve. Na sličan način, u glavnom gradu, stradao je u oktobru 2009. Strahinja Rašeta podmećući eksploziv pod džip svog ortaka M.M...

BORBENI AUDI: Ako je bilo veoma teško ili gotovo nemoguće podmetnuti bombu pod automobile mafijaških glavešina i mogućnost da se likvidiraju dok ulaze u vozilo, poput načina na koji je ubijen Goran Vuković Majmun, s vremenom je postala sve teže izvodljiva. Em je oko šefova klanova bilo sve više ljudi, em su ti ljudi pazili na ulazak i izlazak iz vozila, em je ovaj tip sačekuše bio prilično kompliciran. Trebalo je, naime, duže vrijeme pratiti žrtvu, procijeniti gdje će se i koliko zadržati, na to mjesto dovesti ubojice i prikriti ih, rizikovati sukob i pucnjavu po ulici... Dušan Spasojević, šef Zemunskog klana, dao je novo značenje naručenoj likvidaciji u automobilu.

Spasojević je na beogradske ulice izveo, kako ga je on nazvao, borbeni audi. Njegovu "posadu" činili su vozač, koji se po potrebi mijenjao, i dvojica manje-više stalnih članova – Sretko Kalinić i Mile Luković Kum. Po Spasojevićevom naređenju, ostatak Zemunskog klana, raspoređen u kolima na ključnim tačkama po saobraćajnicama, pratio je žrtvu od momenta kad je sjela u vozilo; broj ljudi u automobilu nije igrao nikakvu ulogu. U određenom trenutku, oglašavao se mobilni telefon u borbenom audiju:

Kalinić i Luković dobili bi podatke gdje je osoba čije je ubojstvo Spasojević naredio, a to su obično bili široki bulevari na Novom Beogradu. Vozač borbenog audija tada bi nagazio na gas, sustigao vozilo sa svojom žrtvom, a kada se automobili izravnaju, Kalinić i Luković otvarali su vatru iz kalašnjikova... Mirko Tomić Bosanac, Radoslav Trlajić – Bata Trlaja, Zoran Davidović Ćanda, Zoran Uskoković Skole, Sredoje Šljukić Šljuka, Jovan Guzijan Cuner, samo su neki od ljudi iz podzemlja čiji su tela nađena u izrešetanim vozilima ostalim iza borbenog audija. Nije svaki put išlo glatko. Kada je 27. aprila 2000. Skoletov vozač i tjelohranitelj na raskrsnici ulica Kneza Višeslava i pilota Mihajla Petrovića ugledao u retrovizoru kako kroz prozor borbenog audija izviruju cijevi kalašnjikova, velikom brzinom je krenuo kroz crveno svjetlo na semaforu. Uslijedila je filmska jurnjava: Kalinić je iz praznio okvire kalašnjikova na automobil iz koga je Skole je uzvraćao paljbu pištoljem. Jurnjava i pucnjava trajale su bar petnaest minuta: vozila su prolazila na crvena svjetla na semaforima, udarala u druga kola, a meci su letjeli na sve strane... Na kraju, sve se okončalo smrću Skoleta i njegovog tjelohranitelja Miloša Stevanovića.

Spasojević i njegov ortak Milorad Ulemek Legija, komandant Jedinice za specijalne operacije, namjeravali su da ubiju i premijera Zorana Đinđića u automobilu. Dejan Milenković Bagzi, član Zemunskog klana i kasnije zaštićeni svjedok, trebalo je 21. februara 2003. da kamionom izazove sudar kod beogradske Arene kako bi se zaustavila kolona u kojoj se premijer kretao prema aerodromu; plan je bio da članovi ovog klana i Legijina grupe iz Jedinice, skriveni na obližnjem gradilištu, otvore tada vatru iz automatskog oružja i zolja. Sudar i zaustavljanje, izbjegnuti su samo zahvaljujući spretnosti Đinđićevog vozača...

Međutim, 12. marta 2003. kada je premijer Đinđić izašao iz automobila u dvorištu Vlade, ubijen je snajperskim hicem Zvezdana Jovanovića. Nakon ovog atentata u policijskoj operaciji Sablja razbijen je Zemunski klan, Spasojević i Luković likvidirani su prilikom hapšenja, a Legija se poslije godinu dana skrivanja sam predao.

Metode sačekuša ove kriminalne grupe nastavio je da koristi Luka Bojović okupivši njene pretekle članove; između ostalih i glavnog Spasojevićevog ubojicu – Sretka Kalinića. Krajem jula 2004. Zoran Nedović Šok umalo je poginuo u napadu po receptu prepisanom od Spasojevića: na njegovo vozilo Bojović i Kalinić su otvorili su vatru iz drugog automobila u pokretu na auto-putu na Novom Beogradu. Kriminalna karijera ove dvojice, kao i vozača Vladimira Milisavljevića – Vlade Budale, tada je lako mogla da se okonča. Nakon što je otvorena vatra, automobil sa napadačima sudarao se sa kolima napadnutih bar stotinjak metara i, onda, pokvaren zaustavio. Bojović, Kalinić i Vlada Budala jedva su pobjegli zaustavivši i otevši izvjesni pikap. Iza njih je ostao jedan ubijeni tjelohranitelj, a dvojica su ranjena kao i sam Šok.

Bojović nije odustajao. Sljedeći put, krajem oktobra 2004, on i Kalinić pucali su iz mercedesa u pokretu sa ukradenim vojnim tablicama na kolonu od tri automobila maksimalno opreznog Andrije Draškovića na auto-putu pored Kvantaške pijace. Zahvaljući sreći i, još i više – blindiranom automobilu Drašković je ostao nepovređen. Međutim, poginuo je jedan njegov telohranitelj je poginuo, a trojica su ranjena. Poslije ovih sačekuša a la Zemunski klan, Bojović se okrenuo drugim načinima likvidacija.

Posljednjih godina relativno su se prorijedile ubojstva u organiziranom kriminalu, pa i ona vezana za automobile. Razloga je više, a među njima nije zanemarljiv ni bolji rad policije i pravosudnih organa. Međutim, to nipošto ne znači da će sačekuše jednog dana nestati. Kao što se organizirani kriminal u suštini ne može potpuno iskorjeniti, tako će i obračuni unutar mafijaških klanova zauvijek ostati njegov sastavni dio. A tom kontekstu, kao što ubojstvo Boška Raičevića potvrđuje, korištenje automobila i dalje će sa sobom nositi ogroman rizik. Na ovaj ili onaj način, po ovom ili onom metodu.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine