Vreme
13.7.2016.

Preletači

Preletanje je u međuvremenu postalo tako uobičajena stvar da se ne treba čuditi Ljubiši Preletačeviću iz Mladenovca
Autor
piše:
Miloš
Vasić

Evo, molim: ovaj Aleksandar Senić najnoviji je i najupečatljiviji primer. Čovek je lepo i uredno objasnio da je preleteo zato i zato i šta se mi tu sada ibretimo i iščuđavamo? Preletanje je – po Aleksandru Seniću – stvar normalna, očekivana i racionalna; to što je on do nedavno grdio i pljuvao stranku u koju će netom preleteti – to je politika. Šta mi od njega da očekujemo? Da žrtvuje svetlu budućnost zarad nekih tamo principa? Da poštuje izbornu volju građana koji su ga birali na toj, a ne na onoj drugoj listi? Ta, hajte, molim vas! Ko još izbore uzima ozbiljno? Ukratko: mi više ne biramo stranke, programe, daleko bilo ideologije. Mi biramo one koji će – ovako ili onako – da se dokopaju ove ili one izvršne ili javne funkcije i da nam jebu mater kad jednom zasednu. Očigledno je sasvim svejedno iz koje su stranke, šta misle o ovome ili o onome (osim ako nije reč o Kosovu i genocidu – tu se paze jako); osim ako je reč o bezuslovnoj lojalnosti i „ispoštovanju" premijera bivšeg, sadašnjeg i budućeg. Svi oni, dakle, mogu sve; stranka je tu nebitna, jer ionako sve stranke rade na istom programu, kao što stalno vidimo. Vidimo i koji je to program: klepi odmah šta možeš, jer kad budeš hteo, nećeš moći, uleteće neko pametniji.

Nesrećni Aleksandar Senić nije tu nikakav izuzetak. On je samo potresno iskreni primer kako se to radi. Zato ga i pohvaljujemo ovde: on je barem lepo rekao šta je i o čemu je tu reč. Nije se folirao kao Čeda ili Čanak; kao Rasim ili Meho, kao Palma, Dačić ili muftija Zukorlić. Lepo čovek kaže: tamo su pare, tamo idem, eto mene, šta sam ja gori od vas ostalih? Kao da je jedini: koliko je trebalo Aci Vučiću i onom Aci Martinoviću da iz radikala pređu u naprednjake, ajde se setite. Bio je to više nego „pristojni interval", kako je Henri Kisindžer nazvao povlačenje iz Indokine onomad.

Nama u stvari treba sve više takvih primeraka kakav je Senić Aleksandar: tek kad ih se namnoži dovoljan broj, neki bi to nazvali kritičnom masom, videćemo skime imamo posla – ako do sada nismo videli. Takve volimo: lepo ljudi kažu i urade, a ne prenemažu se i ne foliraju se kao neki: te imaju „principe", te ne mogu sa ovima, te gade im se oni, pa na kraju – barem na lokalnom nivou – eto ih sa njima, gadili se, ne gadili.

Mi, dakle, ovde nemamo demokratiju parlamentarnog tipa. Mi ovde imamo korporativno uređenu mafiju u kojoj jedni vojnici, poručnici, consiglieri i ostali prelaze iz „porodice" u „porodicu" sa lakoćom koja dvadesetih godina u SAD nije bila ni zamisliva. Tada se znao red, ako ništa drugo. Nisi mogao večeras da polubiš ruku i prsten Don Borisu ili Don Bojanu, a da se sutradan namestiš pored jednog ili drugog ili trećeg (ma ih onoliko, najviše Don Alessandra) kao da ništa nije bilo. Ili da osnuješ sopstvenu Famigliu bez pitanja i bez dovoljno municije. Ovde sve to može i ide. Ovde sve može i to je najveće uživanje u našem postmodernizmu. Sve će se to srediti, bez brige; novci su u pravim rukama, harizma – kakva, takva – takođe, igra se prevarantski poker, falschspieleri pipkaju rukave za onaj višak kečeva, ništa novo pod neonom dvadeset i prvog veka, kao ni u ovih sto i pedeset godina. Ova naša karikatura kralja Ibija samo obećava svima sve; izvodi burgije i besne gliste, sve u nadi da će se ono pre toga zaboraviti. Možda i hoće; narod ima pamćenje kokoške – osam minuta, kako sam čuo od merodavnog izvora. U toj armosferi sveopšteg šlihtanja, jedino što je bitno jeste biti uz Njega; sve ostalo – ideologije, programi, svetonazori – sporedno je. Imamo, dakle jednu korporativnu političku industriju sa menadžerijom u štiklama ili armaniju, spremnu da podjednako voli i Rusiju i Evropu (a tek Ameriku!).

Uostalom: glasali smo, eve nam ga.