Diljem tzv. bivše Jugoslavije stasale su nove generacije koje ama baš briga za podele, sukobe i ratove devedesetih. Sve što hoće jeste da žive kao normalan svet

"Pobuna đaka u Jajcu", "Učenici protiv nacionalizma", "Ne damo da nas dijelite", neki su od naslova koji se odnose na istu stvar: učenici srednjih škola u Jajcu odbijaju da idu na časove naredne školske godine, ako prođe inicijativa Skupštine i Vlade Srednjobosanskog kantona za osnivanje srednjih škola sa planom i programom na bosanskom jeziku. Tako su bili podeljeni kao osnovci. Pošto ovakve podele u srednjim školama nije bilo, deca koja sada kreću u drugi, treći ili četvrti razred srednje, odbijaju da ih ponovo dele po nacionalnosti.

Ko god u đačkom dobu, iz bilo kog razloga, morao da pređe u drugu školi ili drugo odeljenje, zna kakva je to muka: novo okruženje, ponovno uklapanje, razdvajanje od starih prijatelja, traganje za novim... Nije lako, naročito u tinejdžerskim godinama. Do takvih situacija obično dolazi jer roditelji promene posao, dođe do selidbe u drugi grad, isl. Ili ako mnogo godina pre nego što se uopšte i rodiš, tamo gde ćeš se roditi izbije rat između tri naroda koji su do juče živeli zajedno. Kako bi ih zaustavila u ratu i sprečila da se opet pobiju, tzv. međunarodna zajednica smisli "genijalna" rešenja u vidu olindralog pojma "suživot". I onda ljudi ne žive, nego sužive, jedni pored drugih, ali razdvojeni po najglupljem mogućem kriterijumu - nacionalnosti. Glup je mnogo taj kriterijum, jer ne zavisi od čoveka. Rodiš se kao Bošnjak, Hrvat ili Srbin, i šta ćeš... Nosiš tu nalepnicu u "multietničkoj zajednici", mada ti nije baš najjasnije šta će ti, kad svi ovi oko tebe, što imaju druge etikete, izgledaju, hodaju i pričaju jednako kao i ti. I kao da to nije dosta, dođe neka kantonalna vlast, da te seli u drugu školu jer si Bošnjak, pa od sad ima da učiš na bošnjačkom, a ne na hrvatskom, mada na oba jezika se sve reči isto pišu i izgovaraju i imaju isto značenje.

Ako je suditi po dešavanjima u Jajcu, može se tako terati donekle, ali takozvani odrasli moraju da se okanu budalaština onog momenta kad stasaju generacije rođene mnogo posle rata, koje nemaju iskustvo ni rata ni sukoba, a to se upravo sada dešava. Ova deca rođena su negde oko 2000. godine. Osim ako ih roditelji, babe, dede i generalno odrasli, ne zatruju strašnim pričama o "drugom" koji je neprijatelj, sami će uvideti da taj "drugi" nije ni opasnost ni neprijatelj.

Nemaju učenici iz Jajca pojma o "bratstvu i jedinstvu", o Jugoslaviji, isl. Oni samo znaju jedni druge i znaju da im od vršnjaka druge nacije (ili vere) ne preti nikakva opasnost. Čitava priča o događajima u Jajcu je fascinantna upravo zbog toga što je sasvim rasterećena od prošlosti i što su ta deca normalna daleko više od prosečnog nivoa normalnosti na koji smo se navikli poslednjih 25 godina. Tako je recimo, šesnaestogodišnja Bošnjakinja, učenica trećeg razreda srednje škole izjavila da joj uopšte ne smeta šahovnica na školskom svedočanstvu. U Jajcu ima, mada u malom broju, i učenika srpske nacionalnosti. Mediji su preneli da su sva ta deca otišla na raspust i nisu u Jajcu, ali je na protestu srednjoškolaca bila vidljiva i srpska zastava. Nosio ju je sedamnaestogodišnji Hrvat, u ime svojih vršnjaka koji su takođe protiv podele, ali su sprečeni da dođu na protest. To su neka normalna deca kojoj zastave, grbovi, etikete, nalepnice i drugi oblici žigosanja ne znače ništa. Muka je u tome što osim OEBS-a i pokojeg stranog ambasadora u BiH ove mlade ljude nije podržao niko. I oni sami kažu da bi ih na protestima bilo više da nema straha od roditelja.

I šta će sad svi ti roditelji, predstavnici vlasti i ostale lažne mudre glave? Da pričaju deci priče u stilu "a znaš li ti šta su njihovi nama radili"? Neće ih ubediti, jer otkako su izašli iz osnovnoškolskih klupa i seli u srednjoškolske, ovi mladi ljudi su jedni druge videli i upoznali. I svejedno im je kako se onaj drugi zove, da li se i kako moli, i šta su mu otac i deda za vreme rata radili. Zato ih nije lako prevariti.

Ovo što se događa u Jajcu nije nikakva priča o "pomirenju", "toleranciji", "suživotu" i ostalim ofucanim post-jugoslovenskim temama. Nije to ni neko novo bratstvo i jedinstvo. Po sredi je samo normalnost nekih mladih ljudi koji ne žele da ih stariji opterećuju svojim budalaštinama, sa kojima oni, mladi, nemaju ama baš ništa.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST