foto: m. milenković

Intervju – Endi Radok, mediolog >

Vrata percepcije

"Ono zbog čega treba da brinemo jeste činjenica da mediji ograničavaju maštu i mladih i starih, percepciju i način izražavanja. Jer, suština medijskog sadržaja svodi se na plasiranje prepoznatljivih priča jezikom široke publike, zbog čega se i kreativnost u stvaranju medijskog sadržaja svodi na oponašanje jezika kojim govore mediji"

Kako izgledaju mladi u očima današnjih medija, da li je ta slika objektivna, da li je društvo s pravom zabrinuto zbog uticaja medija na mlade – samo su neke od tema knjige Endija Radoka Mladi i mediji, koju je u prevodu Jelene Petrović objavila izdavačka kuća Clio. Endi Radok je profesor na australijskom univerzitetu Monaš, stručnjak u oblasti teorije masovnih komunikacija i popularne kulture, i bavi se istraživanjem medija o čemu je objavio nekoliko knjiga. Takođe, bio je predavač na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama, Velikoj Britaniji, Južnoj Koreji, Kini i na Novom Zelandu.

U Srbiji je bio nedavno prvi put. Sa studentima Filozofskog fakulteta u Novom Sadu i u Nišu, srednjoškolcima u Novom Pazaru, i prisutnima na forumu Mediji u Srbiji u digitalnom dobu u Beogradu, razgovarao je o medijskoj pismenosti.

"VREME": Kao što ste objasnili u prvom poglavlju, u knjizi govorite o shvatanju i ispitivanju društvenog uticaja medija, posebno na mlade. Kakav utisak povodom te teme imate o Srbiji?

ENDI RADOK: Moj najveći utisak odnosi se na zainteresovanost ljudi ovde za medijsku pismenost. To nisam iskusio na drugim mestima, a dvadeset godina se bavim istraživanjem medija. Naime, kad govorim na skupovima i predavanjima, najčešće primećujem da me većina ne sluša, nego se igra mobilnim telefonom. Ovde to nije bio slučaj. Posebno bih da istaknem Novi Pazar, zato što sam tamo razgovarao sa tinejdžerima sa kojima je teško komunicirati i ostvariti kontakt. Međutim, oni su vrlo rado i zainteresovano razgovarali sa mnom o popularnoj zabavi, konkretno o činjenici da popularna zabava iz percepcije medija postaje ozbiljna stvar, da postavlja pitanje mladima ko su oni pa samim tim utiče i na njihov identitet, kao i na sliku i percepciju drugih o njima.

Sudeći po primerima iz raznih sredina o odnosu medija prema mladima koje ste naveli u knjizi, vidi se da se svuda po svetu učestalije izveštava o izgredima nego o uspesima mladih, zbog čega javnost ima pogrešnu sliku o njima.

Moć medija se pre svega ogleda u tome što oni kreiraju našu stvarnost. U izveštaju Pravično izveštavanje, koji su 2011. godine podnele 73 omladinske organizacije Velike Britanije Komisiji za žalbe na štampu za decu i omladinu, zaključeno je da su reportaže o mladim kriminalcima toliko zastupljene da se novinarska praksa svodi na neku vrstu diskriminacije mladih, što je isto onoliko uvredljivo koliko i rasizam i seksizam. Odnos štampe prema omladini, kako se kaže u izveštaju, uznemiravajući je pokazatelj njenog odnosa prema svim društvenim grupama koje nemaju moć. To dalje stvara potencijalno još gori problem: društvo postaje apriori sumnjičavo prema određenim društvenim grupama, nacijama i verama, bojama kože, pa postoji opasnost demonizacije tih grupa. Takođe, mediji često koriste društvene događaje u kojima su akteri mladi ljudi, poput vršnjačkog nasilja, kako bi postavili politička pitanja o budućnosti celog društva.

Jedan od zaključaka vašeg istraživanja je da su mladi svesni te medijske manipulacije. Da li to znači da mediji ipak ne predstavljaju opasnost koja im se pripisuje?

Mladi često prepoznaju manipulaciju medija, ali ne znaju kako da reaguju na nju, kako da opovrgnu stvoreni medijski stereotip o sebi. Mediji imaju moć da mlade predstave kao narodne neprijatelje koji su pretnja javnom redu i miru, mladi ne znaju kako da im se suprotstave, osećaju zbog toga gnev, taj gnev rađa agresiju, i oni postaju takvi kakvi su predstavljeni u medijima. Društvo je s razlogom zabrinuto zbog negativnog uticaja medija na mlade, zato što su oni glavni konzumenti medijskih sadržaja. Ipak treba znati da gangsterski filmovi iz tridesetih godina, stripovi iz pedesetih, rep muzika, ili rijaliti programi mladima više služe kao povod za druženje i razgovor, nego kao uzor.

Ova knjiga kritikuje pojednostavljena mišljenja poput tvrdnje bivšeg američkog vojnog psihologa Dejvida Grosmana da video-igre glorifikuju nasilje, ali i uče tinejdžere da se izvešte u njemu zbog činjenice da je Majkl Karnial, četrnaestogodišnjak iz Kentakija, ukradenim pištoljem ustrelio osmoro vršnjaka sa osam hitaca iako je streljaštvo vežbao samo u video-igrama. Većina istraživača uticaja smatra da mediji utiču na društvo jer su deo društvenog sveta, što znači da moć medija zavisi od konteksta u kojem se ti mediji koriste. Inače, na osnovu istraživanja uticaja, znači na osnovu anketa i eksperimenata tokom protekle decenije, zaključeno je da medijsko nasilje podstiče agresivnost kod publike i kratkoročno i dugoročno. I dalje nije jasno zbog čega je nasilje u medijima sila koja deluje na društveni svet, kakvo je to dejstvo i kako se tačno proizvodi.

Ono zbog čega treba da brinemo je činjenica da mediji ograničavaju maštu i mladih i starih, percepciju i način izražavanja. Jer, suština medijskog sadržaja svodi se na plasiranje prepoznatljivih priča jezikom široke publike, zbog čega se i kreativnost u stvaranju medijskog sadržaja svodi na oponašanje jezika kojim govore mediji.

Ovdašnji političari često krive medije za nastanak raznih problema u društvu, ali i za nepovoljnu sliku u javnosti o njima.

Mislim da je takav stav nepošten, s obzirom na to da su današnji političari sami sebi glasnogovornici, oni su postali mediji. Poslednjih decenija političari su postali selebritiji: intenzivno se piše o njihovom privatnom životu, čega ranije nije bilo. Te priče su pozitivne, pišu se reportaže o rođendanima njihove dece, izveštava se o njihovim porodičnim godišnjim odmorima. Političari se žale da je to zadiranje u njihov intimni život ali neiskreno, zato što su takvi izveštaji pozitivni spin po njihov politički život.

U Srbiji je predizborno vreme, pa ste tokom svog petodnevnog putovanja morali da vidite barem stranačke bilborde kao deo kampanje. Kako ocenjujete tu vrstu medijskog uticaja?

To je manipulacija, i to više niko ne krije. Ona je otvorena i jasna. Takođe, svi znaju da je to manipulacija i – ništa. Kad smo došli u Novi Pazar, zatekli smo neopisivu gužvu u gradu. Nismo znali šta se dešava. Ispostavilo se da je jedan političar (Rasim Ljajić) u grad doveo zvezdu turske sapunice (Burak Ozdživit, Bali-beg iz serije Sulejman Veličanstveni). Sve je bilo blokirano, hotel u kome smo imali rezervisanu sobu je zbog njega ispražnjen, nismo mogli da popijemo kafu u restoranu blizu manastira Studenica zato što je on trebalo da se tu pojavi, bilo je vanredno stanje u gradu. Vaš političar je uradio isto ono što rade i zapadni političari: angažuju popularne glumce i muzičare u svojim kampanjama i tako stiču popularnost i glasove. Svima je jasno zašto je ta zvezda dovedena, svima je jasno da je to manipulacija, pa ipak – funkcioniše. Meni, privatno, bilo je veoma zanimljivo što sam bio u prilici da budem učesnik jedne medijske manipulacije.

Da li imate neki savet, i medijima i njihovim konzumentima?

Tu smo gde smo, to je borbeno polje na kome egzistiramo. Mediji nam omogućavaju da diskutujemo o stvarima koje nisu sastavni deo našeg života i naše neposredne sredine, i to je pozitivno. Negativno je nekultura koja nastaje pod uticajem medija i to treba istražiti. U suštini, medije ne treba demonizovati, samo treba naći neki novi način na koji oni mogu da deluju i funkcionišu na obostranu korist.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST