|
11.4.2016. Moji su dobili ’45. Nije sporna Vučićeva ocjena da je NDH bila monstruozna i zločinačka „država". Problem je što u njegovom govoru antifašizma nema ni u naznaci |
 |
U okviru obilježavanja sjećanja na žrtve ustaškog pogroma, zabilježena je 10. aprila 2016. godišnjica osnivanja Nezavisne Države Hrvatske u Jugoslavenskoj kinoteci u Beogradu. Glavni govor održao je tehnički premijer, Aleksandar Vučić.
Ni najmanje nije sporna njegova ocjena da je NDH bila monstruozna i zločinačka „država čije je smisao postojanja bio da bude samo velika jama za Srbe i to samo zato što su Srbi". Također – ni navođenje primjera bestijalnih zločina ustaških zlikovaca.
Problem je u onome čega u Vučićevom govoru nema ni u naznaci. To što nedostaje sastoji se samo od jedne jedine riječi. Ona glasi – antifašizam. A stvarni antifašizam nezamisliv je bez partizanskog pokreta, odnosno, Narodnooslobodilačke borbe u čijim su redovima uz Srbe i Hrvate učestvovali i svi ostali jugoslavenski narodi. O tome u Jugoslavenskoj kinoteci, između dva dokumentarana filma o ustaškom genocicu, premijer nije izustio ni slova.
Zna li Vučić, na primjer, za činjenicu da je jedan Hrvat – Josip Broz Tito – predvodio najveći i najuspješniji antifašistički pokret u Evropi? Da li mu je poznato da je njegove ciljeve, uključujući i danas toliko prokaženo bratstvo i jedinstvo, baš velika većina Srba iz Hrvatske prihvatila kao svoje? Govori li mu išta herojski i slavni ratni put Šeste ličke proleterske i Sedme banijske udrane divizije – da se ostale partizinske jedinice sa tih prostora i ne pominju? Da li je čuo za poklič „Naprijed drugovi" Ante Bakotića, Hrvata iz Senja, nakon kog je zajedno sa 670 golorukih logoraša, svojih sapatnika, krenuo 22. aprila 1945. u proboj iz Jasenovca i poginuo među njih 578?.
Nabrajati se može u nedogled. Zato Vučićeva rečenica da NDH „nisu stvorili vanzemaljci, ni Adolf Hitler, već Hrvati za Hrvatsku sa jasnim opredeljenjem da je ona moguća samo bez Srba" ne samo da – najblaže rečeno – opet raspaljuje nacionalizam i poriče doprinos hrvatskog naroda borbi protiv nacizma, fašizma i ustaštva, već dolazi i kao poručena svim revizionistima i ultradesničarima kako u Hrvatskoj, tako i u Srbiji; kako Zlatanu Hasnbegoviću tako i Vojislavu Šešelju.
Pijetet prema žrtvama i osuda ustaških pokolja su jedno, a prećutkivanje boraca protiv ovog zla na obje strane – nešto sasvim drugo. U ovom kontekstu, posebno zabrinjava mogućnost da se kao reakcija na blokiranje procesa integracija Srbije u Evropsku uniju od vlasti iz Zagreba sjećanje na ustaški genocid nad Srbima u NDH izvlači u demagoške, dnevnopolitičke i predizborne svrhe.
Istinskog pomirenja i dobrosusjedskih odnosa nema bez pune istine, a ona je nezamisliva bez antifašizma. Što im on znači i kako ga tretiraju, Vučić, Tomislav Karamarko i ostali slični njima pokazali su dobro i devedestih i poslije. Vukovar i „Oluja" , Medački džep i Ovčara– direktna su posljedica tog i takvog odnosa. Zato kada su u pitanju aktualne vlasti u Beogradu i Zagrebu, sve što se može reći o njihovom shvatanju istorije, međunacionalnih odnosa i ratova u bivšoj Jugoslaviji, staje u dva stiha Mile Kekina iz „Hladnog piva":
Ja nisam vaš, nisam vaš od glave do pete,
Ja nisam vaš, moji su dobili četrdeset i pete