fotografije: milovan milenković

Intervju – Vule Žurić, pisac >

Moj Branko ne laže

"Ćopiću treba bezrezervno da verujemo, čak i onda kad izmišlja. On je jedan od prvih naših pisaca, a lako može biti i poslednji, koji je dobro poznavao svoj narod. On je tako dobro osećao kako narod diše, počevši od jezika njegovih junaka pa do onoga što ti junaci govore i, što je još važnije, do onoga šta ti junaci prećutkuju"

Mart je mesec godišnjica, mesec u kome imamo puno umiranja i obeležavanja. Približio se i 26. mart, godišnjica smrti Branka Ćopića, omiljenog jugoslovenskog pisca. Naš sagovornik je Vule Žurić, pisac koji je prošle jeseni, na stogodišnjicu Brankovog rođenja, objavio roman Republika Ćopić, u izdanju Službenog glasnika. Ovaj, kako u podnaslovu piše "narodnooslobodilački roman u devet ofanziva", bio je u najužem izboru za ovogodišnju NIN-ovu nagradu. O Republici Ćopić je rečeno: "Jedan vek posle rođenja Branka Ćopića živimo u svetu koji rapsodu nevine vedrine nema bogzna šta da poruči. Ali njegovi stihovi i priče, koji svedoče o svetovima u kojima je u mašti živeo i svetu iz mašte za koji se borio Branko iz Hašana, imaju šta da nam poruče. Vule Žurić, kroz duhovnu biografiju velikog pisca, oživljavajući njegove svetove i snove, dešifruje tu poruku, koja nam stiže kao dekadentnim Rimljanima glas iz zlatnog veka."

Vule Žurić je rođen u Sarajevu 1969, odakle je izbegao 1993. godine. "Učestvovao je u ovom najnovijem ratu kao pisac i izbjeglica", stoji u belešci o piscu na koricama Republike Ćopić. Živi u Pančevu. Autor je zbirki priča: Umri muški (1991), Dvije godine hladnoće (1995), U krevetu sa Madonom (1998), Valceri i snošaji (2001), Katenačo (2011), Tajna crvenog zamka (2015), i romana: Blagi dani zatim prođu (2001), Rinfuz (2003), Tigrero (2005), Crne ćurke i druga knjiga crnih ćurki (2006), Mrtve brave (2008), Narodnjakova smrt (2009), Nedelja pacova (2010), Srpska trilogija (2012). Napisao je i radio-drame: Omča od hartije, posvećena životu i smrti Bore Stankovića, Čovek bez peripetija, posvećena Milanu Rakiću, Ostrvo Uskoković, posvećena Milutinu Uskokoviću, Crni glas za belu hartiju, posvećena Emanuilu Jankoviću, i Branin orfeum u zunzarinoj palati, posvećena Brani Cvetkoviću. Sa Božom Koprivicom napisao je knjigu o večitom derbiju i priredio zbirku priča o Sarajevskom atentatu Gavrilov princip.

Razgovor za "Vreme" počinjemo od Ćopićevog poslednjeg dana.

"VREME": Sedimo u hotelu "Moskva", gde je Ćopić 26. marta 1984. sedeo pre nego što je krenuo put mosta. Vi ste u romanu Republika Ćopić rekonstruisali poslednji Ćopićev dan?

VULE ŽURIĆ: Koliko znam, nedavno je snimljen i dokumentarni film koji govori o poslednjem Ćopićevom danu. Pripremajući se za pisanje romana, naišao sam na dovoljno svedočanstava očevidaca, uz pomoć kojih je moguće zaista skoro do sitnica rekonstruisati taj poslednji dan u životu našeg velikog pisca. Jedna od njegovih zadnjih stanica na putu do mosta bio je hotel "Moskva". Prema svedočenju konobara, Ćopić je naručio kiselu vodu i dugo sedeo, gledajući prema reci. U jednoj satiričnoj priči, koju je pisao šezdesetih godina, Ćopić opisuje čoveka koji odlučuje da se ubije jer nije u stanju da otplaćuje kredit. On razmatra kako bi se ubio, pa zaključi da je najbolje skočiti s mosta, ali ne u vodu, jer bi odatle neko mogao da ga izvuče, nego na beton. U priči je rasplet smešan, jer samoubicu u poslednjem trenutku spasava žirant. Tu se razdvajaju život i priča, pa mi i dan-danas zapravo nemamo odgovor na pitanje zbog čega se ubio žirant naših sretnih detinjstava i pisac koji je stvorio lik Nikoletine Bursaća, čija je Ahilova peta, kakve li slučajnosti, bila voda!

Kako se vi sećate tih dana, kada je stigla vest o njegovoj smrti?

Bio sam osmi razred i sećam se da smo iz srpskohrvatskog dobili zadatak da napišemo kratku novinsku vest o tome da je Branko Ćopić izvršio samoubistvo. Dobro se sećam kako sam se tada osećao glupo i nemoćno, jer se od nas tražilo i da na neki način protumačimo taj čin.

Mogu samo da pretpostavim kakva je zbunjenost tada vladala među Ćopićevim čitalačkim narodom – jer ne može biti da se i odrasli nisu pitali kako je neko ko nas je toliko i tako nasmejavao, uradio jednu tako tužnu, definitivnu stvar. Potom su došle godine u kojima je politika prodrla i u "uvale našeg detinjstva", pa je i Ćopićeva odluka da sam sebi presudi postala još jedan u nizu političkih slučajeva koji se ubrzo pretvorio u tek jedan od argumenata u jalovoj raspravi koja se naposletku završila novim ratom u "Bašti sljezove boje".

Kako je uopšte počelo vaše istraživanje o Ćopiću?

Već desetak godina za Radio Beograd pišem radio-drame o životima i priključenijima klasika srpske književnosti. Tako sam povodom stogodišnjice Ćopićevog rođenja dobio zadatak da napišem radio-dramu. Bio sam srećan kao da sam ponovo primljen u Savez pionira Jugoslavije. Ja se, naime, sećam tog 29. novembra 1976, kada sam položio pionirsku zakletvu. I danas mogu da prizovem taj osećaj da sam i tako mali i neuk potreban društvu u kome odrastam. Čini mi se da zbog toga i dalje mnogi vole tu Jugoslaviju, jer smo je razumeli kao društvo ravnopravnih ljudi, u kome je sloboda čistija od vazduha na Trebeviću, u kome nema ugnjetavanja. Velika zasluga za stvaranje takvog lika u ogledalu pripada upravo Ćopiću. E, sa takvim ponosom i s takvim osećanjem velike obaveze, ja sam, kao i uvek kada spremam radio-dramu, istraživao u Narodnoj biblioteci, kopao po štampi, upoređivao informacije do kojih je bilo moguće doći, skupljao podatke iz monografija, ali i iz Ćopićevog književnog dela. Uporedo sam čitao fakte o Ćopićevom životu i ponovo iščitavao njegove knjige i tekstove po štampi i književnim časopisima. Brzo sam uvideo koliko se često činjenice o njegovom životu mešaju sa anegdotama iz njegovih knjiga, pa je bilo sve teže razlučiti život od fikcije, pri čemu se neretko potvrđivalo da je život fantastičniji od mašte. I tako sam za tri-četiri meseca napisao tih dvadeset pet kartica i drama je emitovana, a ja sam shvatio da nisam ispričao sve što sam hteo. Potrefilo se da je moj prijatelj Vlada Kecmanović postao urednik u Službenom glasniku i da su oni radi da štampaju roman. Trebalo ga je još samo napisati. Još sam malo čeprkao, ponovo iščitavao i onda pronašao na koji način da neprimetno uđem u Ćopićev svet, dakle da taj svet ne opisujem sa strane, nego iznutra. I tako sam krenuo u tu avanturu kojom sam ispunio svoj spisateljski san da pišem priču o čitanju, to jest da pisanje u isto vreme bude i čitanje. Da li sam u tome uspeo ili nisam, to je druga stvar, ali meni je bilo jako lepo.

Koliko čitajući Ćopića možemo da saznamo o njegovom vremenu?

Ja mislim da Ćopiću treba bezrezervno da verujemo, čak i onda kad izmišlja. On je jedan od prvih naših pisaca, a lako može biti i poslednji, koji je tako dobro poznavao svoj narod. On je tako dobro osećao kako narod diše, počevši od jezika njegovih junaka pa do onoga što ti junaci govore i, što je još važnije, do onoga šta ti junaci prećutkuju. On u svom pisanju ništa nije menjao otkako je počeo da piše sredinom tridesetih godina, kada su u "Politici" objavljene njegove prve priče, što ga je, uzgred budi rečeno, spasilo da ne umre od gladi. Kako je pisao o Podgrmeču pre rata, tako je pisao i o svom zavičaju u ratu. E, jedino što su njegovi Krajišnici obukli ove ili one uniforme. Bez dlake na književnom jeziku piše o svemu što se dešavalo prvih dana rata i ustanka, pa srpski seljaci kod njega muslimane nazivaju Turcima, a u romanu Prolom, objavljenom pedesetih godina, do u detalje opisuje kako ustaše ubijaju celo jedno srpsko selo, bacajući njegove žitelje sa litice u ponor. Takvom "strategijom", a poznajući mentalitet do poslednje psovke, vrlo efikasno uvlači i svoje junake i čitaoce u, kako se to danas kaže, narativ koji udara postojan temelj nove Jugoslavije.

Koliko vam je bilo važno da pišući roman rekonstruišete i epohu? U vašem romanu postoje i neke skoro fantastične koincidencije, kao što je susret Kozaka i Ćopića na Terazijama?

Listajući "Politiku" iz perioda kada Ćopić dolazi u Beograd na studije i kada provodi famoznu prvu noć ispod mosta sa koga će pedeset godina kasnije i skočiti, pronašao sam da se tada održavao svetski kongres Kozaka. Beograd je, dakle, bio pun atamana i Tarasa Buljbi koji su izbegli iz Rusije posle Oktobarske revolucije. Taj skup bi se danas verovatno zvao kozakijada. Potom, vrlo je moguće da mu je prve studentske bonove za ishranu u menzi izdao rukovodilac studentske organizacije Miloš Minić, čovek koji je kasnije bio državni tužilac u procesu protiv Draže Mihailovića, a koga se, na primer, ja iz onih mojih pionirskih dana sećam kao ministra inostranih poslova. Dakle, epohu rekonstruiše "slučaj komedijant". Treba samo verovati da ništa nije nemoguće i shvatiti da je svet isuviše mali da bi se ljudi u njemu tako lako mimoilazili.

Da li ste tokom istraživanja pronašli nešto što vas je iznenadilo?

Iznenadilo me kako je Zija Dizdarević, kome Ćopić na početku Bašte sljezove boje piše svoje istinsko oproštajno pismo, tokom predratnog studiranja u Beogradu svirao violinu u plesnim džez orkestrima. Dakle, em se ispostavi da je taj pisac ogromnog jezičkog i tematskog potencijala bio i potencijalni Stefan Grapeli, em se setite Matoša, koji je tokom svog prvog boravka u Beogradu svirao violončelo u orkestru opere Narodnog pozorišta. Ispada da su oni koji su dolazili u srpsku kulturu često bili i profesionalni muzičari, te da su svirali žičane instrumente. Kada je počeo rat, Zijo Dizdarević nije imao sreće da se dokopa partizana. Na dan kada je trebalo da ode na slobodnu teritoriju, nakon velike partijske provale, uhapšen je u Sarajevu, odveden u Jasenovac, tamo mučen i ubijen.

Još jedan Ćopićev prijatelj na čiju sam zlu sudbinu naišao istražujući građu jeste Slavko Rodić, španski borac, naš najmlađi partizanski general. Rodić je za vreme rata Ćopića i Kulenovića držao pri svome štabu i na bezbednom rastojanju od borbi. Ćopić mu je bio prijatelj još iz studentskih dana, jer je Rodić u Beogradu učio za geometra. Posle rata, Rodić je otišao u Sovjetski Savez na vojno usavršavanje i posle Rezolucije IB vratio se u zemlju. Koliko ja znam, niko od tih visokih oficira koji su se zbog sukoba Tita sa Staljinom vratili u Jugoslaviju nikada nije komandovao nijednom jedinicom. Slavko Rodić je navodno umro prirodnom smrću, iznenada, od izliva krvi u mozak. Ujutru je živ i zdrav otišao na posao, a po podne je porodici javljeno da je naprasno umro na Vojnoj akademiji.

Ćopić se u pismu Ziji priseća sudbine još dvojice svojih prijatelja, pesnika ubijenih u ratu, koje su ubili četniciHasana Kikića i Ivana Gorana Kovačića: "Tih istih godina ja sam, slučajem, izbjegao tvoju sudbinu, ali evo, ima neko doba kako me, za mojim radnim stolom, osvoji crna slutnja; vidim neku noć, prohladnu, sa zvijezdama od leda, kroz koju me odvode neznano kud. Ko su ti tamni dželati u ljudskom liku? Jesu li slični onima koji su tebe odveli? Ili braća onih kojima je otišao Goran? Zar to nisu tamne Kikićeve ubice?" Sa jedne strane Ćopić želi da priča o detinjstvu, da stvori vedru "bajku o ljudima", o "bojovnicima golubijeg srca", a sa druge strane ga Smrt prati čitavog života.

Čovek koji je u sebi imao toliko vedrine, koji je svakom svojom rečenicom razveseljavao ljude, najpre je u ranom detinjstvu ostao bez oca koji se vratio iz Prvog svetskog rata i umro od španske groznice, zatim mu je u vreme Drugog svetskog rata poginuo najbolji prijatelj, poginuli su mu sestra i brat, pa mu, kako sam malopre ispričao, posle oslobođenja likvidiraju jednog od najboljih prijatelja. I tu negde, u tom odnosu između toliko umiranja i umeća da se slave radosti života, nalaze se razlozi zbog čega je tog marta 1984. Branko Ćopić došao u "Moskvu" i iz nje otišao da uradi to što je uradio.

Objavljivanje Jeretičke priče je za Ćopićev život bila prekretnica?

Da, možemo reći da je to prelomna tačka njegove biografije. A pravo je čudo kako se Jeretička priča uopšte i pojavila tog avgusta 1950. u "Književnim novinama". Već u toj činjenici vidi se sva protivrečnost Titove Jugoslavije. Ćopić je bio u Dubrovniku na moru i verovatno je video neke guzonje kako se kupaju odvojeno od naroda, presavio tabak i napisao priču. Ali jedno je priču napisati, a drugo je objaviti je, i to u zvaničnom organu Saveza književnika Jugoslavije. U narednom broju "Književnih novina" izlazi oštra reakcija i potom kreće hajka. Međutim, dok se slučaj zakuvava, Ćopić ne samo da piše, nego opet objavljuje u tim istim novinama svoj autopoetički tekst o satiri, a potom još pet vrlo oštrih priča koje ne štede "novu klasu".

A u "Borbi" su reagovali Đilas i Moša Pijade?

Tekst na koji mislite nije bio potpisan. Ipak, sve kulminira govorom druga Tita na Kongresu AFŽ-a. Na Kongresu je kao delegat bila i Ćopićeva majka Soja. Tada Tito Branka uzima kao loš primer: "Neki tamo", kako je Tito već znao da kaže, "kritikuju a nemaju pravo..." Šta se onda dešava? Majka izlazi za govornicu i replicira maršalu. Kaže: "Moj Branko ne laže!" Tito potom izjavljuje da neće hapsiti Ćopića.

Zašto ga nije uhapsio?

Mislim da je Ćopić već tada bio preveliki simbol nove Jugoslavije da bi bio uhapšen, što ne znači da je bio i pošteđen. Ćopićeva kazna nije bila da kao u Sovjetskom Savezu bude oteran u radni logor i fizički uništen, već da bude stalno izložen na sceni, da stalno bude na oku, ne samo Udbi nego i narodu. A kada se obraćate narodu, prinuđeni ste da govorite malo drugačije jer taj narod nije ništa kriv i taj isti narod od vas očekuje ono na šta ste ga i navikli. I zato sam već negde rekao da je Ćopić bio kažnjen tako što je osuđen na boravak u školskoj lektiri. A zašto bismo to smatrali za kaznu? Pa zato što je mimo te lektire Ćopić napisao knjige koje i nisu baš za decu, kao Prolom i Gluvi barut, a koje "njegova" deca, dakle njegovi čitaoci, gotovo uopšte ne čitaju.

Pišući radio-drame o piscima, do kakvih ste zaključaka došli, koliko se uopšte zna o našoj kulturnoj istoriji?

Bavio sam se autorima o kojima se zna mnogo, o Bori Stankoviću, na primer, ali radio sam i priču o Brani Cvetkoviću, umetniku čije je delo jako značajno za tumačenje kulturne scene i celokupnog srpskog društva između dva rata, a čija kompletna zaostavština čami u Pozorišnom muzeju Srbije. O njemu danas ne znamo gotovo ništa, a u ona vremena je radio koliko i Nušić i bio popularan poput, recimo, Čkalje u kasnije doba. A pošto se potrefilo da sam, sem Ćopića i Emanuila Jankovića, "obrađivao" živote i stvaralaštvo pisaca koji su ili preživeli Prvi svetski rat ili u njemu nestali, onda imam pravo da kažem da iz dana u dan propuštamo priliku da naučimo i više nikada ne zaboravimo činjenicu da je bilo vremena mnogo gorih i mnogo smrtonosnijih od ovih naših. Čovek ne sme ni da pomisli kakvu bismo tek književnost imali da taj rat nije odneo Disa, Uskokovića, Ćorovića i mnoge druge pesnike i pisce. Kojim god od njih da se bavite, nailazite na strašnu priču o stradanju i, najčešće, nerazumevanju, koje je za sobom donosilo stalnu egzistencijalnu neizvesnost i permanentno trpljenje. Prolaze decenije, rađaju se novi, odlični pesnici i pisci, te isti takvi čitaoci, a naše vodeće kulturne institucije pre svega, a onda i veliki izdavači, ako takvih danas uopšte i ima, ne prepoznaju potrebu da naša kultura dobije niz kvalitetnih i pouzdanih monografija posvećenih svim tim superherojima iz čijih životnih priča i dela, bojim se, uporno odbijamo da učimo.

Kojim piscem se sada bavite?

Kočićem. Ove godine će se navršiti stotinu godina kako je pisac Jazavca pred sudom umro, u Duševnoj bolnici na Guberevcu. Pokušaću da ispričam priču o njegovim poslednjim danima u Doktorovoj kuli, ali i o životu u Beogradu pod okupacijom, kada je, na primer, upotreba ćirilice bila strogo zabranjena. S Kočićem je u ludnici bio i Dušan Srezojević, ukleti pesnik, za koga danas ni ne znamo kako je izgledao, jer nijedna njegova slika nije sačuvana.

Kočić se i nekako logično nastavlja na Ćopića, retroaktivno.

Kočić je sigurno Ćopićev književni i duhovni preteča, zbog tematike i humora ali ipak i iznad svega zbog jezika. Da nije bilo Kočićeve rečenice, Kočićevog Zmijanja, ne bi bilo ni Ćopićevog Podgrmeča. U romanu o Ćopiću beležim tužnu, istinitu priču o glavnom junaku Kočićeve priče Jablan. Mali čobanin Lujo umro je od iscrpljenosti i nemaštine pedesetih godina prošloga veka i možda je baš misleći na njega Ćopić i napisao svoju Jeretičku priču. A kada danas čitate Kočića i Ćopića, ne samo da uživate u tom jeziku, nego ste u prilici da iz prve ruke vidite kako se "na terenu" ama baš ništa nije promenilo. I šta vam onda preostaje nego da verujete u humor, kao jedini način da objasnite pre svega sebi, da je, na primer, jedna ludnica pre sto godina u Beogradu bila jedina slobodna teritorija i da nemate pojma da li danas takvo mesto ovde uopšte postoji.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST