fotografije: mirko rudić
ŽIVOT U KAMPU NA GRANICI: Čekajući otvaranja granica

Na licu mesta – Idomeni >

Najveći evropski logor

Prvi utisak iz daljine da improvizovani izbeglički kamp u Idomeniju izgleda kao balkanska proslava 1. maja u prirodi, topi se kao plastična kesa u vatri kada se zađe u taj logor. Na hektarima proklijale pšenice, pod golim nebom, duže od dve nedelje živi više od 10.000 očajnih ljudi. Gladni su, bolesni i mokri

Poslednje vesti (utorak 15. mart) kažu da je makedonska policija na svojoj teritoriji uhapsila grupu od 600 izbeglica i vratila ih u Grčku. U toj grupi je bilo i 28 stranih novinara i fotoreportera i stotinak nemačkih i grčkih aktivista koji su kažnjeni novčanim kaznama i zabranom ulaska u Makedoniju zbog ilegalnog prelaska granice i pomaganja izbeglicama u tome.

Dan ranije, grupa od nekoliko hiljada izbeglica krenula je sa severa Grčke ka Zapadnoj Evropi. Uz pomoć grčkih aktivista, zaobišli su makedonsku žilet ogradu i granicu prešli kod sela Mion. Dalje im se, kod Đevđelije, isprečila Suva reka u kojoj su se utopile tri osobe među kojima i trudnica. Makedonski vatrogasci su bagerom spasavali ljude iz nabujale mutne vode.

Uhapšene izbeglice su kamionima vraćane nekoliko kilometara unazad – u Idomeni, najveći nezvanični izbeglički kamp u Evropi. Idomeni sam posetio samo dva dana pre ovog događaja zahvaljujući humanitarnoj organizaciji ADRA Srbija, za koju već mesecima snimam dokumentarni film o aktuelnoj izbegličkoj krizi.

OTVORITE GRANICE: Idomeni je prva železnička stanica nakon što voz napusti Đevđeliju, poslednju južnu stanicu bivše Jugoslavije. Istočno je reka Vardar, Grci kažu – Aksios. Idomeni je postao medijski atraktivan od 8. marta, nakon odluke Austrije, a onda i Slovenije, Hrvatske, Srbije i Makedonije da zatvore granice za izbeglice. Do danas se tamo sakupilo više od 10.000 ljudi koji dalje ne mogu.

U centru Idomenija je mali trg, crkva sa zvonikom u dvorištu, autobuska stanica; kapije na kućama su zaključane, deluje da su stanovnici negde otišli. Od trga, nizbrdo niz put, desetine lokalaca iz gepeka prodaju voće, povrće, sardine, testenine, higijenska sredstva, odeću, obuću. Viču: "Minimarket! Minimarket!" Kada naiđe policijski auto, zatvaraju gepeke.

Dalje do železničke stanice vodi uzak put koji je već danima krcat parkiranim automobilima, kombijima, kamionima. Registarskih tablica ima iz cele Evrope. Najviše ih je iz Grčke, Nemačke i Makedonije, ali ima i bugarskih, švajcarskih, britanskih, mađarskih, srpskih… Novinara je bezbroj. Na svakih deset metara se snima živo uključenje u program. Pred noć je pola kampa obasjano televizijskom rasvetom koju strujom napajaju bučni agregati. Fotoreporteri i snimatelji se osećaju kao na safariju: gde god se okreneš – imaš kadar za naslovnu stranu ili udarni televizijski program. Bio je tu i kineski disident, umetnik Ai Vajvaj, koji je iz Soluna u blato Idomenija dopremio beli klavir da bi ga svirala jedna devojka iz Sirije. Ne obazirući se mnogo na medijski svet, među svim tim automobilima i kamerama prolaze očajni ljudi gledajući da li će neko da im da hranu, odeću, obuću, lekove…

Levo i desno od puta su hektari proklijale pšenice po kojima su razbacane hiljade šatora i od najlona sklepana skloništa. Ispred svakog je ognjište, mali kanal za odvod vode, odeća i ćebad se suše na kanapima i drveću. Oko šatora se mogu prepoznati i dvorišta ograđena kanalima ili trupcima. Negde tiho gori vatra, negde se kuva ručak: paradajz ili krompir u vodi.

Dvojica mladića prenose šator nekoliko metara dalje, gde je manje blata. Jedna starija žena sedi na ćebetu i od blata pravi pećnicu. Nedaleko, mlada majka vodom iz flaše kupa dete. Između dva novinarska kombija je berbernica: dve stolice na kojima mušterije sede, a dvojica ih šišaju i briju. Jedan čovek drži ogromnog poljskog guštera iznad glave i novinarima i fotoreporterima koji su pritrčali viče na arapskom: "Vidite gde mi živimo! Juče smo i zmiju uhvatili! Otvorite granice!"

Put dalje prelazi prugu koja levo, na severozapad, vodi ka Makedoniji. Tu stranu čuva desetak policajaca sa šlemovima i štitovima. Stotinak metara iza njih, na varljivom suncu svetluca ograda od žilet žice. Svaki dan, po nekoliko puta, ograda se otvara da prođu vozovi.

Naspram policije se okupila grupa od dvesta muškaraca, žena i dece koji su demonstrirali tražeći da se otvori granica. Dva mladića su pola sata pokušavala da ubede masu da sedne na zemlju. Čovek sa troje dece je ležao između železničkih šina. Niz prugu, južno iza demonstranata, nepregledan je niz šatora. Ljudi bezizražajnih lica sede ispred svojih privremenih domova i gledaju u vatru.

Preko pružnog prolaza se nalazi "organizovani" kamp sa kontejnerima u kojima je nekoliko bespomoćnih humanitarnih organizacija. Potreba je previše, a njih je malo. Nekoliko momaka je preskočilo ogradu i uskočilo usred reda za sendviče pa se digla velika buka. Red je bio dugačak trista metara.

PESMA: "Gde su ljudska prava u Idomeniju? Gde su rezolucije Ujedinjenih nacija?", pita se za "Vreme" Vanja Crnojević, osnivačica i aktivistkinja švajcarske organizacije "Slobodne granice" ("Border free"). "Političari čitave Evropske unije ignorišu to što u XXI veku, na teritoriji te iste EU, 10.000 ljudi živi gore nego da su životinje. Životinje su u Evropi slobodne, i hrane ih. Ovi ljudi se ovde tretiraju kao da su u nacističkom logoru", kaže Vanja.

U Idomeniju su, kako upućeni kažu, uglavnom sirijski i irački Kurdi. U okolnim šumama su Avganistanci. Oni se drže zajedno i ne obaziru se na pravila i zatvorene granice, a ni novinari ih ne opsedaju previše. Kurdi su, sa druge strane, vrlo srdačni, otvoreni za razgovor, pesmu uz logorsku vatru, nude ručak od kuvanog paradajza i krompira. Većina ne zna šta će da radi, neki razmišljaju da prihvate ponudu grčkih vlasti da ih premeste u druge kampove. Pitaju zašto je Srbija zatvorila granice i koliko kilometara ima do Austrije ako se ide preko Albanije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST