|
7.3.2016. Premijerova konstanta Hajmo braćo svi u glas – Aleksandar Vučić jedan je od nas |
 |
Naprednjaci i njihovi sateliti započeli su mitingom u Sremskoj Mitrovici izbornu kampanju. Točnije – njeno finiširanje pošto traje gotovo dvije godine, od dana formiranja aktualne vlade. Svašta se tu čulo, svašta će se još čuti do 24. aprila. Ipak, jedno se ne mijenja – uporno i neumorno podilaženje Aleksandra Vučića najtananijim instinktima svog biračkog tijela.Krenimo redom.
Pod jedan: Vučić, zna se, ne spava. Prvi je u firmi – pardon Vladi – posljednji izlazi. Vuče kao konj, radi svoj i tuđi posao, bez njega ništa nije urađeno kako treba i gotovo na vrijeme. Koliko li samo majčinih sinova upravo tako vidi same sebe na svojim radnim mjestima? I kako da se ne identificiraju sa nosiocom liste „Srbija pobeđuje", čovjekom koji je od samohvalisanja napravio nacionalni brend?
Dva: premijer kuka i samosažaljeva se bez kraja i konca. Satire se od posla, „nekad je teško, nekad preteško", a stalno mu ubacuju klipove u točkove, mrze ga i vrijeđaju. Znamo, znamo mučeniče kako vam je – poručuju poštovaoci njegovog lika i djela – tako je i nama samima. I hvala vam što sopstvenim primjerom istrajavate u dokazivanju da su glasno stenanje i prenemaganje najbolja mjera produktivnosti, znanja, sposobnosti...
Tri: Vučić se ne boji nikog, ne obećava kule i gradove i tjera po svom – pa neka se nebo sruši. Što reći? Postoji li itko spreman da sebe opiše kao kukavicu, lažljivca, osobu spremnu da igra kako drugi sviraju? Prazno junačenje, vika i bahatost još od Šešelja – glavnog naprednjačkog kadrovika – fascinira dobar dio biračkog tijela. Teško da išta bolje od izreke „Da mi je pet minuta vlasti..." ilustrira savršen empatijski odnos između Vučića i njegovih pristalica.
Četiri: predsjednik vlade više je cjenjen u inostranstvu nego u zemlji. Eh, ta naša prokleta nezahvalnost, zavist, jal... No, kao što je svaki lječeni alkoholičar sretan kad mu slučajni poznanici kažu da dobro izgleda ne pitajući ga za razorenu porodicu i propijeno imanje, tako i Vučić blista pošto ga Merkel ne podsjeća da je bio Miloševićev ministar, a Bler da mu je ta vlada sudila. Kurtoazne pohvale su jedno, stvarni ugled sasvim nešto drugo. Zajedno sa svojim suborcima i glasačima, premijer ima sve razloge ovog svijeta da se pravi da ne primjećuju razliku.
I, pod pet, na kraju: pristalice Aleksandra Vučića posebno pogađa u srce njegovo iznenadno otkriće napornog rada u četrdeset i trećoj godini života. Tu su se potpuno našli – jasno je da je u Srbiji samo nebo granica. Nebojša Stefanović, Nikola Selaković ili Aleksandar Vulin – uz gomile sličnih na svim nivoima vlasti i iz nje izvedenih javnih i privatnih firmi – ne samo da najbolje svjedoče da je tako, već i kakav se naporan rad cijeni te, nadasve, isplati.
Ovih pet osnovnih elemenata čine premijerovu konstantu. Njena primjena u beskrajnim monolozima na konferencijama za medije, intervjuima i mitinzima omogućava potpunu identifikaciju znatnog dijela javnog mnijenja sa liderom naprednjaka. Objašnjava, također i njegov rejting. Do sada je konstanta djelovala, a kako stvari stoje i ubuduće će kada je riječ o kretanjima na političkom nebu Srbije. Ima samo jedan problem: kako vrijeme odmiče, sve više se uočava kolizija sa stvarnošću.