Teofil Pancic

nuspojave >

Gojković Maja, bela skvo u crnom

Nije li nekadašnja radikalka, makar i na pogrešan način, pokazala da se ideološki promenila? Naprotiv, ovo je promena forme ne bi li sadržaj ostao isti

Zamislimo da je, recimo, godina 1995: mlada radikalka Gojković Maja prevari se pa povečera malko teže; ne lezi vraže, od preteške mrsne klope san joj se izvrgne u nešto zlokobno i strašno: sanja ona tako samu sebe, ali malko stariju, kako ide nigde drugde nego u Iran, u prijateljsku državničku posetu. Ajde, to još i nekako – bar je državnica, malo li je? Ali Maja samu sebe jedva vide i prepozna, jer je sva umotana u – hidžab. Onu tamnu vreću u koju u nekim delovima sveta spakuju celu ženu da bi se nekako sakrila haram činjenica da žene obično imaju žensko telo. A da se žensko telo karakteristično razlikuje od muškog, na sopstvenu diku i na odobravanje većine stanovnika muškog tela. Koje, doduše, ne podleže obavezi pakovanja, jer muška i ženska tela – od prvih naznaka polnog sazrevanja pa do poslednjih naznaka smrti – u toj specifičnoj kosmogoniji nisu ni približno ravnopravna, nego jedno ima status kupca, a drugo status robe. A zna se da roba mora biti odgovarajuće ambalažirana.

Ne bi joj se, verujem, dopao taj prizor iz sna ili vizije, ali eto, dve decenije kasnije, Maja se Gojković uistinu ufačlovala u hidžab i srećno odletela k Teheranu. Kada se vratila kući, dočekao ju je topli zec jednog dela medija – o tzv. društvenim mrežama da i ne govorimo – ali ona nije delovala pokolebano. Prvo je nekoliko dana strateški ćutala i puštala neke likove iz svoje radno-političke okoline da prave budale od sebe, a onda spokojno objasnila kako je hidžab vrlo svesno i namerno ponela u Teheran, žestoko prebacivši normu koja se inače od zapadnjačkih gošći u Iranu zahteva. Dovoljno je, naime, bilo da malo pokrije kosu nekim fensi maramčetom – mogu i šiške veselo da izviruju, nikom ništa – ali jok, M. G. je namerno izabrala hidžab, to jest, makluanovski rečeno, njen hidžab je poruka. A šta je sadržaj poruke? Zemunskim jezikom: htela da osobito jako ispoštuje svoje domaćine. A zašto? Iz silne zahvalnosti za sve ono dobro što su simpatične šiitske mule uradile za Srbiju. Biva, da je samo onako neobavezno, kao od bede, nabacila neku maramu, Maja G. ne bi iskazala dovoljno zahvalnosti. E sad, ja nešto kontam, a šta bi se desilo da je građanka Gojković, predsednica Skupštine Srbije, Iranu još zahvalnija nego što mu je već zahvalna? Da li bi tada nabacila nikab ili burku? Bila bi to još jača poruka, zar ne? S druge strane, nevolja je što je dosta teško identifikovati osobu u nikabu ili burki, pa bi njena poruka, mada nesumnjivo snažna, bila poslata s pomalo netransparentne adrese. Uostalom, šta tek ako ni to ne bi bilo dovoljno da dočara stepen njene zahvalnosti? Možda bi naprosto prešla na islam? Možda bi trajno ostala u Iranu (hm, kad malko razmisliš, i nije to tako loše, naročito ako bi je u tome sledili njeni politički poslodavci...) i onako neraspakovana promovisala hidžab kao praktično rešenje za lečenje od iskušenja zapadnjačke dekadencije, čemu inače podleže sve više iranskih žena (srećom je tu ljupka verska policija da ih utera u red snagom svojih... argumenata).

A šta bi tek bilo da je Maja muško? Kako bi onda iskazala zahvalnost? Jedan od načina bio bi da bar pola godine pre odlaska u Iran počne da pušta bradu. Drugi način je, khm, mnogo brutalniji, i meni nikada ne bi pao na pamet, ali negde sam ga pročitao ovih dana; verujem da slutite o čemu se radi.

Nekome će se ovo šalikanje učiniti neukusnim; ne branim i ne marim. Previše su ovo ozbiljne stvari da bih se zamarao ritualima ispraznog multikulturalizma i političke korektnosti. Neka Maja Gojković kao privatno lice turi na glavu šta hoće, ali kada putuje negde kao zvanična predstavnica moje države, očekujem od nje da i rečima i delima i pojavom reprezentuje vrednosti iza kojih ta zemlja stoji. A Srbija je sekularna država, da ne idemo dalje od toga. Islamska republika Iran jeste, pak, teokratska diktatura sa izvesnim elementima strogo ograničenog pluralizma (ali samo unutar islamizma, tj. jedne njegove denominacije, kao što ste u SFRJ imali "pluralizam samoupravnih interesa"). U diktaturi niko (osim diktatora) nije slobodan, ali neki su osobito neslobodni – u ovom slučaju žene. Kroz infantilno i politički sasvim ignorantsko i ništavno tumačenje "poštovanja" ukazanog domaćinu, Maja Gojković pravi sprdnju od svoje uloge i svoje zemlje, a na tlu zemlje kojoj ide u goste šalje najblaže rečeno obeshrabrujuću i ciničnu poruku tamošnjim ženama: ako ja, evropska "kaurka", mogu da se spakujem u hidžab, pa vala možete i vi da vežete običnu maramu! S tim da je Maja Gojković, kao i svaka žena u njenom (našem) delu sveta, slobodna da to učini ili pak ne učini, dočim u zemlji poput Irana (o Saudijskoj Arabiji da se i ne govori) takve slobode nema.

Kako god bilo, nije li ipak Maja G., makar i na pogrešan način, pokazala da je danas u ideološkom smislu neko sasvim drugi u odnosu na onu nekadašnju radikalku? Naprotiv, baš kao i njene kolege, promenila se ne bi li ostala ista: za nju su individualni ljudski životi, prava i slobode ništa, a kolektiviteti (države, nacije, religije, "civilizacije") sve. Ona biti bela evropska squaw koja ići u hidžabu ne bi li se umilila domorocima i njihovim "egzotičnim" običajima, o kojima nipošto nema vrednosni stav jer je to nešto-potpuno-strano-što-čine-bića-sasvim-drukčija-od-nas. A domorotkinje ko šiša, one nemaju moć ni nad sopstvenim telima, kamoli nad "državnim poslovima", te samim tim ni ne postoje u čudesnom svetu evropske desničarske (baš kao i nadrilevičarske) imaginacije.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST