foto: fonet / ap
PATROLE U CENTRU GRADA: Nova Briselska svakodnevica

Na licu mesta – Brisel >

Srce tame

Kako je maleni briselski kvart Molenbek postao centar evropskog islamističkog terorizma

Turisti dolaze u Brisel zbog piva, čokolade i čipkaste arhitekture koja okružuje centralni gradski trg Grand plas. Malo ko od njih se odlučuje da pređe kanal Šarlroa koji se nalazi na svega deset minuta hoda zapadno od centra i čuvenog Dečaka koji piški i zađe u Molenbek, četvrt koja je u celom svetu izašla na zao glas kada se ispostavilo da su u njoj planirani džihadistički napadi u Parizu u kojima je stradalo 130 ljudi.

U turističkim vodičima Molenbek se opisuje kao "multikulturni kvart, pun živopisnih prodavnica sa egzotičnom robom". Kao što često biva kada je reč o turističkim prospektima, stvarnost je malo drugačija: ogromna većina od oko 100.000 stanovnika Molenbeka su Marokanci i Turci, tako da za multikulturu nema mnogo mesta. Znaci siromaštva su na svakom koraku, fasade se krune, a ako ostavite nešto u parkiranim kolima ili ne zaključate bicikl debelim lancem, nestaće za pet minuta.

Prodavnice su živopisne ako volite jeftinu kinesku robu, tradicionalnu arapsku odeću, nargile i tapiserije sa islamskim motivima. Asortiman je svuda isti, a u piljarnicama nećete naći alkohol, niti proizvode od svinjskog mesa. Velikih samoposluga nema, kao ni bankomata, a ako uđete u bilo koji od mnogih kafića, moći ćete da uz čaj od mente gledate marokanski ili turski fudbal preko satelitskog kanala u društvu brkatih muškaraca. Žene se ulicom kreću u grupama, sa maramama i u kratkim kaputima preko dugačke suknje ili dimija, ređe u burkama, a dok prolazite pored mladića koji besposleno stoje na uglovima, zapahnuće vas miris jeftine marihuane "domaćica" koja se gaji u staklenicima u predgrađu i predstavlja najdostupniji oblik zabave za mlade.

Gotovo identične slike naći ćete u Skarbeku, nešto većem kvartu malo dalje od centra, u kome je ovaj dopisnik živeo nekoliko meseci i za sve to vreme nije imao nikakvih problema sa komšijama. Koleginica koja godinama živi u Molenbeku, inače Beograđanka, kaže da su posle napada u Parizu komšije postale još ljubaznije prema njoj, a u bakalnici su uz kupljenu robu počeli da joj daju slatkiše na poklon. Sa druge strane, članovi engleske televizijske ekipe koji su ovih dana došli da snimaju reportažu o "glavnom uporištu džihadista u Evropi" dobili su ćuške, uz poruku da se vrate onamo odakle su došli.

OPSADA I BOMBARDOVANJE MOLENBEKA: S obzirom na količinu gluposti koju su svetski mediji, naročito britanski i američki, ovih dana objavljivali o Molenbeku, neprijateljski stav prema novinarima je sasvim razumljiv. Moglo se čuti ili pročitati da je ova samo pet kvadratnih kilometara velika četvrt "zabranjena zona" za hrišćane, da u njoj vlada šerijatski zakon i da policija tamo nikad ne ulazi.

Ništa od pobrojanog nikada nije bilo tačno, a sada pogotovo. Proteklih dana, tokom vanrednog stanja proglašenog u Briselu nakon pariskih napada, a nakon što je gradonačelnik Brisela obećao da će "očistiti" Molenbek, policija svakodnevno intenzivno patrolira, a noću i ranom zorom blokira ulice i vrši racije od stana do stana u potrazi za teroristima. Dosadašnji rezultat je mršav: većina od tridesetak uhapšenih je dosad puštena, ostali su zadržani zbog sitnih krivičnih dela, a nekoliko pronađenih neprijavljenih pištolja verovatno je služilo za vršenje "običnog" kriminala, a ne za terorizam.

Verovatno najdalje u satanizaciji otišao je popularni francuski publicista i televizijski voditelj desne orijentacije Erik Zamur, koji je prošle nedelje zatražio da francusko ratno vazduhoplovstvo umesto Rake, sedišta Islamske države u Siriji, bombarduje – Molenbek. On je taj zahtev opravdao činjenicom da su u Molenbeku ne samo planirani napadi na Pariz, već su i izvršioci nekih ranijih napada, poput onog na briselsku sinagogu prošle godine, ili na madridsku železnicu 2004, povezani sa ovim kvartom. Iz Molenbeka su, na kraju krajeva potekle i ubice Ahmeda Šah Masuda, jednog od glavnih američkih saveznika u borbi protiv talibana, koji je likvidiran 2001. godine.

foto: apKOMŠILUK: Policijska akcija...

ISTORIJA PODNOŠENJA: Sve donedavno, za odnose između belgijskih muslimana i domicilnog stanovništva moglo se reći da su sasvim podnošljivi. Nemiri sa paljenjem automobila i masovnim sukobima sa policijom koji su redovna pojava u pariskim banlieus (periferijski blokovi sa pretežno arapskim stanovnicima), u Briselu nikada nisu viđeni. U doba Kurban-bajrama lokalne vlasti u Briselu i drugim belgijskim gradovima ustupaju javne garaže za ritualno klanje ovaca, i to malo kome smeta. U parku Pedesetogodišnjice, nadomak evropskih institucija, nalaze se poveća džamija i islamski centar koje je još početkom prošlog veka podigao kralj Leopold.

...i stanovnici briselskog kvarta Molenbek

U Belgiji muslimana jedva da je i bilo do šezdesetih godina dvadesetog veka, kada su belgijske vlasti, kojima je trebala jeftina radna snaga, sklopile pogodbu sa tadašnjim kraljem Maroka, koji im je u zamenu za finansijsku pomoć i oružje poslao desetine hiljada svojih podanika na "privremeni" rad. Za kralja je ova pogodba bila i prilika da se reši buntovnih planinskih plemena, pa su čitava sela sa Atlasa završila u Belgiji, a udeo muslimana se na osnovu spajanja porodica i zbog prirodnog priraštaja brzo povećavao. Kasnije su došli Turci, Kurdi i kosovski Albanci, a njima su se nakon kraha komunizma pridružili žitelji bivših sovjetskih republika iz Centralne Azije. Mnogi od njih su se nastanili u Molenbeku, ne samo zbog niskih stanarina već i stoga što je to oduvek bila siromašna radnička četvrt, stecište buntovnika i sitnih kriminalaca.

Računa se da u Belgiji danas živi oko 600.000 muslimana, ili 6 odsto ukupne populacije (u Briselu ih ima 25 odsto), od čega su polovina Marokanci, a četvrtina Turci i Kurdi, koje je ponekad teško razlikovati, osim kada na radnjama okače svoje zastave. Za razliku od Francuske, Belgija se nikada nije naročito trudila da pridošlice integriše i da ih prinudi da nauče bar jedan od tri zvanična jezika (francuski, holandski i nemački), a znanje jezika je tek odnedavno postalo uslov za državljanstvo. U Maroku se inače govori francuski, ali mnogi muslimani drugih nacija nikada nisu savladali jezik, žive u "svojim" zajednicama i slabo se mešaju sa drugima.

Premda, kako je već rečeno, ozbiljnih sukoba nikada nije bilo, to ne znači da nema diskriminacije, tako da se muslimani, pogotovo Arapi, teže zapošljavaju, naročito na bolje plaćenim radnim mestima, ređe pohađaju fakultete i slabo su zastupljeni u državnom aparatu. Jedan od problema vezanih za integraciju muslimana je to što je belgijsko društvo inače oštro podeljeno na Valonce i Flamance, a oni se ne uklapaju ni u jednu od te dve zajednice. Flamanska desnica je proteklih godina često optuživala Valonce da namerno podstiču doseljavanje Marokanaca kako bi povećala broj stanovnika koji govore francuski.

Marokanci vode glavnu reč kada je reč o organizovanom kriminalu, naročito u prometu narkoticima. "Sa Turcima, bivšim Jugoslovenima i ostalima lako izlazimo na kraj, ali Marokancima ne možemo ništa", rekao je nedavno ovom novinaru jedan iskusni briselski policajac. On objašnjava da marokanske kriminalne grupe funkcionišu po principu porodičnih klanova u koje je teško ubaciti doušnike, a dodatan problem je što te mnogočlane porodice imaju ogranke ne samo u bivšoj domovini već i širom Evrope, dok policija u borbi protiv njih mora da se oslanja na saradnju sa srodnim službama drugih država, što često ne ide ni brzo ni lako.

PITANJE IDENTITETA: Najproblematičniji su mladi, oni iz druge i treće generacije, koji se ne osećaju ni kao Belgijanci ni kao pripadnici naroda iz kojih potiču njihovi roditelji i dedovi. "Ovde me gledaju kao Arapina, a kad za praznik odem kod rodbine, vršnjaci mi kažu da sam Belgijanac, jer nisam odrastao među njima", kaže jedan mladi Marokanac, dok njegovi drugovi otvoreno saopštavaju da "ne vole Belgiju". "Ovo nije naša zemlja", kažu, pušeći "šiš" (aromatični marokanski duvan) iz nargila na stepenicama napuštene crkve u centru Brisela.

Ti mladi ljudi, pogotovo oni skloni sitnom kriminalu, postaju lak plen za džihadiste, koji su tehnike regrutovanja evropskih muslimana doveli do savršenstva. Oni im objašnjavaju da je njihov kriminal bio prirodan vid otpora prema društvu u kome vladaju bezbožništvo, materijalizam i diskriminacija muslimana i da svoje živote mogu bolje da iskoriste u borbi za Islamsku državu, u kojoj su navodno svi braća i gde vladaju jednakost i pravda.

Upravo jedan od takvih bio je dvadesetšestogodišnji Salah Abdeslam iz Molenbeka, učesnik napada na Pariz, za kojim policija više evropskih zemalja bezuspešno traga. On je, prema istraživanju londonskog "Sandej tajmsa", voleo hašiš i bio čest posetilac gej barova, gde je za novac pružao usluge starijim muškarcima. Salahov brat Brahim, koji je stradao u obračunu sa policijom, bio je priveden kao sitni diler droge svega mesec dana pre napada u Parizu. Paradoksalno, da su takav životni stil upražnjavali na teritoriji Islamske države, u najmanju ruku bi im odsekli glave, ako već ne bi smislili nešto inventivnije.

Sve to bar donekle može da objasni činjenicu da je Belgija u odnosu na broj stanovnika prva evropska zemlja po broju onih koji su se pridružili Islamskoj državi i srodnim terorističkim organizacijama. Računa se da je dosad blizu 500 mladih otišlo da se bori u Alepu, Homsu i Raki. Iz Francuske, koja ima sličan udeo muslimana u populaciji i jedanaest puta više stanovnika od Belgije, otišlo je oko 1100 dobrovoljaca.

ČIPKASTI GRAD: Kako će noviji događaji dugoročno uticati na odnose hrišćana i muslimana u Belgiji, teško je predvideti. Izvesno je da učestale racije i sve raširenija islamofobija neće pomoći ni poboljšanju tih odnosa ni suzbijanju terorizma, čiji su koreni mnogo dublji nego što bi mnogi želeli da priznaju.

U svom romanu Srce tame, koji počinje i završava se u Briselu, britanski autor Džozef Konrad opisuje mermerne odaje sedišta "Međunarodnog društva za Kongo" u blizini kraljevske palate, gde dve recepcionerke, poput Parki iz rimske mitologije, pletu crnu vunu. Konradov protagonista Marlou potom odlazi u Kongo, kako bi za račun pomenute kompanije pokušao da nađe odmetnutog šefa postaje za otkup slonovače "gospodina Kurca", i tamo se suočava sa nezamislivim prizorima brutalnosti, a u Brisel se vraća kao fizički i duhovno slomljen čovek, zgađen nad licemerjem "civilizovane" Evrope. Računa se da je u Kongu, koji je decenijama bio ne kolonija, nego privatan posed kralja Leopolda, više od deset odsto populacije umrlo tokom ropskog rada na prikupljanju slonovače i kaučuka.

Imajući to u vidu, oni koji ovih dana olako potežu za metaforama trebalo bi da ponovo pročitaju Konradov roman. Onda bi im bilo jasnije da istinsko srce tame ne treba tražiti u Molenbeku, Skarbeku i pariskim predgrađima, pa čak ni u Raki, nego u mermernim holovima iza čipkastih fasada evropskih prestonica.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST