Plastične sandale

Počeli smo na ratnoj nozi i predano su vodile računa da mi upropaste ama baš svako letovanje do dvanaeste godine. Ritual je uvek bio isti. Desetak dana pred polazak na more, odlazimo sa mamom u robnu kuću "Beograd" i između ostalih posećujemo odeljenje dečje obuće, a tamo na rafovima eto njih. Crvene, roze, plave, zelene, žute, providne... Apsolutno ružne i apsolutno neudobne. Pogovora nije bilo. Meni bi sledovale roze ili crvene, bratu obavezno plave. U histeriji oko pakovanja uvek se događalo da se nešto zaboravi, ali nije bilo trika da one ne završe u koferu. Ipak su, po čvrstom ubeđenju mojih roditelja, bile najbolji izum obućarske industrije 20. veka koje će njihovoj dečici pružiti svu moguću udobnost tokom boravka na plaži i u vodi. U prilog im je išla činjenica da sam im zagorčala dva boravka u Splitu jer sam oba puta uspela da se natakarim na ježa i završim u ambulanti, a sve se naravno dogodilo jer su me pustili da idem bosa. Tako maksimalno obezbeđenih stopala brat i ja se gegamo za roditeljima na putu do plaže. Vrućina je i, naravno, tabani nam se znoje i klize po unutrašnjosti sandala. Prašina upada kroz prorede predviđene za to da stopala mogu da dišu (čuj, dišu u plastičnom oklopu!) i prave finu malu blatnjavu podlogu. Šnala koja je zategnuta na najjače, kako bi noge što manje klizale u sandalama, svesrdno kolje članak, a svaka nada da ćemo ih skinuti čim dođemo je unapred otpisana jer "svi se sećamo šta je bilo u Splitu". Verujem da me brat potajno mrzeo što sam zbog svoje trapavosti i njega osudila na te sandale. Na putu do plaže pravimo po dve-tri pauze, jer se na svakih pedeset metara neko javi kako mu je upao kamenčić. Bodrila sam brata objašnjavajući mu da nismo sami u svojoj patnji (mnoga deca okolo bila su žrtve istog modnog trenda). Važno je, dakle, bilo ne gubiti glavu i nerve. Kada bismo ih napokon skinuli, noge bi nam nesnosno smrdele na plastiku, a na svoje postojanje podsećale bi nas nedeljama kasnije, jer bi nam tabani pocrneli samo na mestima gde su imale prorede.

U pubertetu smo im konačno rekli "zbogom". Bacila sam taj ružičasti par broj 35 u smeće praćena mišlju kako moje noge u njih neće kročiti, verovala sam – zauvek. Međutim igra slučaja, vickasta po svojoj prirodi, odvela me prošlog jula, četiri dana oči polaska na more, na odeljenje galanterije za plažu u – kinesku robnu kuću. Destinacija logična, pošto je cilj bio kupiti što brže i što više besmislenih stvari za što manje para. Tako stigoh i do njih. Visile su sa klinova: ciklama, teget, zelene, žute i crvene. Apsolutno plastične i apsolutno kič. Sa otvorenim prstima, kaišićem na peti i diskretnom mašnicom koja im je dala poseban akcenat zavodljivosti. Cena: 300 dinara. "Za te pare", pomislih, "vredi im dati šansu." Uzela sam par crvenih, obula sam ih isto veče, probe radi, i izašla u grad. Pokazale su se kao impresivno udobne i pokupile gromoglasne ovacije. U početku me bilo sramota da priznam gde sam ih kupila i koliko sam ih platila, tim pre što je na istom rafu stajao model koji je bio verna kopija Šanelovih plastičnih sandala za novu sezonu, koje koštaju basnoslovno, pa su, verujem, i ove moje kopija nečega. Zaključila sam, međutim, da mi je pametnije da se ne blamiram, jer ako sam ih ja našla tako lako, svako ko ih poželi učiniće isto. Zato sam samouvereno prevalila preko jezika njihovo poreklo i od tog trenutka postale smo nerazdvojne. Verovala sam da će završiti karijeru na moru, ali one su dokazale da su neuništive. Vratile su se odatle potpuno čitave i čini mi se još udobnije. Kako su oličenje harmonične simbioze elegancije i nonšalancije, ispostavile su se idealnim za kombinovanje sa raznim odevnim predmetima i to u svako doba dana i noći. Da ne spominjem kako se besprekorno održavaju i zauzimaju minimum prostora pa mogu da se spakuju u tašnu i budu odličan saveznik u času kada štikle postanu nepodnošljive. Nosila sam ih do kraja septembra i reaktivirala u službu čim je ovo leto počelo. Za koju nedelju odosmo opet na more. Zaslužile su. Definitivno.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST