fotografije: marko rupena

Intervju – Jasminka Petrović, književnica >

Džaba ste ratovali

"Svedoci smo da kultura i umetnost podižu srušene mostove na Balkanu i dobrim delom obavljaju posao političara. Mladi se povezuju kroz različite projekte i ucrtavaju neke svoje putanje. Sklapaju se novi poslovi, prijateljstva, brakovi... Autobusi opet putuju od Vardara pa do Triglava"

Letovanje sa bakom na Hvaru na koje trinaestogodišnja Beograđanka Sofija odlazi zato što su tako odlučili njeni roditelji, i to kod druge bake koju uopšte ne poznaje kao, uostalom, ni taj Hvar, a ni bilo šta na njemu, osnova je priče o posledicama rata devedesetih, Srbima i Hrvatima, prilagođavanju, porodici, a pre svega o ljubavi, priče najnovijeg romana Jasminke Petrović Leto kada sam naučila da letim. Izdavač je Kreativni centar.

Jasminka Petrović je književnica koja sme da piše za decu o temama za koje se smatra da su samo za odrasle. Njena knjiga Seks za početnike, objavljena 2000. godine, bila je bum našeg izdavaštva za decu, i vrlo brzo postala zaštitni znak Jasminkinog stvaralaštva i Kreativnog centra. Do sada je na srpskom objavljena u 11 izdanja, a prevedena je i na 25 jezika. Jasminka Petrović je objavila više od 30 knjiga za decu i mlade, pomenuću Škola, Ovo je najstrašniji dan u mom životu, Od čitanja se raste, Porodica, Bonton, Da li ste vi žaba, 35 kalorija bez šećera, Dugina dolina...

"VREME": Zašto je rat devedesetih tabu tema u književnosti za decu? Vaša knjiga je prva u kojoj se pominje taj događaj.

JASMINKA PETROVIĆ: Prva knjiga koju sam napisala zove se Giga pravi more. Nastala je početkom devedesetih, kad nam je rat zatutnjao ispod prozora. Sve nam se raspadalo i zemlja i porodica i život. U tom bespuću dečak Giga svom drugu Cvrčku pravi more, pravo pravcato more, s ribama, školjkama, morskim zvezdama, brodovima i delfinima. U pitanju je antiratna priča o deci koja se od surove stvarnosti bore igrom i maštom. Za mene je more simbol života, slobode i radosti. Knjiga je stekla svoje obožavaoce i kod dece i kod odraslih, ali suštinski je ostala neprimećena. Možda je došla prerano, bar što se mene tiče. Nisam znala šta ću s njom, činilo mi se da je veća od mene. Roman Leto kada sam naučila da letim prvenstveno govori o odrastanju jedne mlade Beograđanke, ali u toku pisanja neminovno su se pokrenule i mnoge druge teme: zaljubljivanje, seksualnost, prijateljstvo, odnos dece i odraslih, ekonomska kriza, posledice rata... Deca koja danas žive na području bivše Jugoslavije nemaju baš mnogo prilika da saznaju činjenice o sukobima iz devedesetih, mada im se duh rata neprestano mota oko nogu. Njihovi roditelji su manje ili više opterećeni ratnim traumama, teško se snalaze u novim pravilima života i rada. Nije im ni do čega, a kamoli da sa decom raspravljaju kako i zašto je rat počeo. U udžbenicima istorije, historije i povjesti uglavnom se prećutkuju ti događaji; mediji pretežno izveštavaju o prošlosti po nalogu političkih stranaka, a forumi i društvene mreže nude ekstremne izjave, natopljene prezirom i optužbama. Glavna junakinja Sofija i njeni vršnjaci žive upravo u takvom okruženju. Pokušavaju da shvate odrasle i postanu bolji ljudi od njih.

Vi očigledno zastupate stav da decu ne treba štititi od života.

U kulturi našeg naroda vlada mišljenje da decu treba štititi od teških tema, ali deca osećaju kad u njihovoj okolini nešto nije u redu. Jednom, kada sam bila mala, videla sam mamu kako sva u suzama istrčava iz kuhinje. Zabrinuto sam je pitala zašto plače, a ona je samo odmahnula rukom i žurno ušla u kupatilo da se umije. Kasnije mi je uz osmeh rekla da je sve u redu, da se ništa ne brinem, da je ona samo čistila luk. Iako je od tada prošlo više od četrdeset godina, ja se živo sećam svakog detalja, i kako mi se stegao stomak, i kako su mi se osušila usta, i šta je mama imala na sebi, i gde sam ja stajala, i kakvo je bilo nebo... Mnogo godina kasnije sam saznala da su se tata i mama tog dana razveli. Sve što je nejasno i nepoznato, kod dece pojačava nesigurnost i nelagodnost. Mislim da odrasla osoba treba jednostavnim jezikom da razjasni detetu neočekivane i neprijatne događaje, pogotovo ako dete traži objašnjenje. Glavna junakinja romana, trinaestogodišnja Sofija, dovoljno je odvažna da pokreće razgovore na različite teme, a baba Marija i nona Luce su dovoljno hrabre da joj daju objašnjenja, onako kako najbolje znaju i umeju, svaka iz svog iskustva. Mislim da je posebno važno što su je rasteretile osećanja krivice. Detetu se često čini da je baš ono krivo zbog neprijatnih događaja u porodici, pa sebi na grbaču natovari fantomsko breme s kojim se kasnije teško kreće kroz život.

Vašu knjigu bi trebalo da čitaju i odrasli ne bi li čuli šta o tome misle deca, a posebno oni koji ne znaju kako da odgovore na pitanje "kako je počeo rat između Srba i Hrvata".

U regionu se osećaju posledice rata, mada je prošlo dvadeset godina. Nikako da doživimo katarzu. Psihologija, sociologija i religija kao rešenje nude: ispovest, pokajanje i oproštaj. Međutim, mi se plašimo bola i stalno smo na početku igre, a bez bola nema odrastanja, ni idividualnog ni kolektivnog. Sofija je pristala na svoje mane i vrline, prihvatila je porodicu takvu kakva je i zavolela nona Luciju svim srcem. Sofija nije odgurnula novi identitet, nije se povukla u sebe, naljutila, uvredila, rastužila. Dozvolila je sebi da bude to što jeste i desilo se čudo – naučila je da leti. Po meni, zadatak dečjeg pisca nije da soli pamet ni mladima ni starima. Dečji pisac treba da uliva nadu čitaocu. Iz svake napisane reči dečji pisac šapuće jedno te isto: "Jeste teško, ali ne brini, i to će proći." Zato verovatno svi mi volimo da čitamo knjige za decu i kad imamo pet i devedeset pet godina.

Sofija na Hvaru otkriva u bukvalnom smislu novi svet: drugačiji način života, jezik, religiju, ali i da i jedni i drugi pevaju Marčela.

Zahvaljujući internetu svi smo povezani, bez obzira na fizičku udaljenost. O aktuelnom događaju saznajemo skoro u trenutku zbivanja. Relativno lako možemo doći do različitih ljudi, informacija, kulturnih dešavanja, naučnih otkrića... Dovoljan je klik mišem i već slušamo najnoviju stvar omiljenog benda. Na taj način mladi prave svoj izbor, bez obzira na to šta im odrasli serviraju na zvaničnim medijima. Tako je lik iz knjige, Luka, u Starom gradu na Hvaru došao do Marčela i njegove muzike. Dok se zvanična politika i dalje drži kruto svojih pravila i načela, za to vreme se preko interneta odvija buran život van vremena i prostora. Naša deca, nažalost, nemaju mogućnosti mnogo da putuju, ali su preko interneta u centru zbivanja.

Roman je napisan na srpskom i na hrvatskom jeziku, odnosno bodunskom. Zašto niste napisali rečnik? Zar ne rizikujete da će deca izgubiti strpljenje da odgonetaju značenje reči koje ne razumeju po smislu?

Mislim da komunikacija nema veze sa jezikom, već sa željom da sa nekim razgovaraš. U to smo se uverili bezbroj puta. Uz pomoć ruku i nogu, olovke i papira, rečnika, gugl prevodioca ili neke treće osobe, možemo siti da se ispričamo, ali samo ako želimo. U slučaju da postoji barijera između sagovornika, neće biti razgovora, čak i ako su u pitanju najbliži rođaci. U zemljama bivše Jugoslavije jezik je vrlo osetljiva tema. To je više pitanje politike nego lingvistike. Zanimljivo mi je kako su taj problem rešili Austrijanci. U njihovim školama postoje časovi maternjeg jezika za decu koja vode poreklo iz Srbije, Crne Gore, Hrvatske i BIH. Svi su u jednoj grupi i svako govori na svom jeziku. Nastavnici su takođe iz različitih krajeva bivše Juge, a predmet koji predaju zove se "naš jezik". Imala sam priliku da gostujem u austrijskim školama kod naše dece i uverim se da se oni odlično razumeju. To me je opredelilo da u knjizi Leto kada sam naučila da letim koristim srpski jezik i bodulski dijalekt bez prevoda. Deci rečnik nije potreban. Ako nešto ne razumeju, oni pitaju.

Vruća tema u regionu je ćirilica. Jedni je ne mogu na oči, a za druge je stvar identiteta. Polemika se prenela u Srbiju, pa sad i mi jedni drugima zavirujemo u rukopis, tj. tastaturu. Po ko zna koji put zbunjujemo decu i nabijamo im osećanje krivice – ako pišu latinicom, pogrešiće; ako pišu ćirilicom, pogrešiće. "O čemu je tu reč?", s pravom se pitaju najmlađi, i dodaju: "U školi nas uče da smo jedini narod u Evropi, a možda i u svetu, koji istovremeno koristi dva pisma za svoj jezik. Zar to nije za radovanje, a ne za svađu?" Nemam odgovor na ovo pitanje, ali imam predlog – ostavimo deci da sama izaberu da li će pisati ćirilicom ili latinicom, i poštujmo njihov izbor. Kreativni centar je izdavač koji s velikom pažnjom odabira pismo za svako svoje izdanje, procenjujući uzrast čitaoca i temu knjige, oslanjajući se na zakonsku formulaciju o ravnopravnosti ćirilice i latinice. U zajedničkom razgovoru dogovorili smo se da Leto kada sam naučila da letim bude štampano latinicom, kako bi knjiga bila dostupna deci u regionu i dijaspori. Luka, Sofijin rođak, i njegova mlađa sestra su u ovom romanu poželeli da nauče ćirilicu iz poštovanja i ljubavi prema Sofiji. Mislim da su te dve reči lozinka koja otključava svaku bravu. Ćirilica zaslužuje da je koristimo iz poštovanja i ljubavi, a ne iz inata, nadmetanja, dokazivanja, straha, ljutnje ili gordosti.

Na početku knjige su citirane ocene čitalaca od 12 do 80 godina. Ko su oni?

Pre nego što pošaljem rukopis uredniku, dam ga na čitanje poznatim i nepoznatim čitaocima. Tako sam radila za svaku knjigu, pa i za ovu. Koliko god da iščitavam tekst, uvek mi promakne neka nelogičnost ili greška. Naročito su mi korisne dečje sugestije. Kažu mi, na primer, da ne znaju šta znači reč "aplauz", ili me upozore da se u žargonu više ne upotrebljava izraz "super" već "ekstra", ili mi obeleže deo koji im je nerazumljiv, dosadan, zanimljiv, suvišan, smešan, istinit itd.

U knjizi Leto kada sam naučila da letim pojavljuje se sporedan lik Peđa, Sofijin drug iz razreda, koji ima sve šanse da "skrene s puta". Nakon što je pročitao moj rukopis, nastavnik srpskog jezika Petar Ponjević predložio mi je da Peđi pružim šansu da se izvuče. Poslušala sam ga i dopisala nekoliko rečenica. Mislim da je Peđa tek nakon ove intervencije postao kompletan lik.

Kaže se da naša deca ne čitaju. Kakav je vaš utisak? Sofija non-stop nešto čita i što je za njen uzrast i što nije.

Danas je nekako sve ekstremno, pa i čitanje. Imate decu koja gutaju knjige i onu koja jedva pročitaju lektiru. Da li će deca biti čitači ili ne, zavisi od roditelja, vaspitača, učitelja, nastavnika srpskog jezika, bibliotekara, izdavača, Ministarstva obrazovanja, Ministarstva kulture, medija i nas dečjih pisaca. Nije fer duriti se na decu, odgovornost je na nama odraslima. Kao pisac često gostujem po školskim i gradskim bibliotekama. Upoznala sam divne ljude koji zaista čine čuda po pitanju motivacije dece na čitanje: organizuju promocije, radionice, manifestacije, kvizove, skajp susrete... U bibliotekama radi stručni kadar, koji se stalno usavršava na seminarima u zemlji i inostranstvu. Bibliotekari međusobno sarađuju i razmenjuju iskustva, obnavljaju knjižne fondove, objavljuju stručne knjige i publikacije, aktivni su na društvenim mrežama, pišu projekte, osmišljavaju i realizuju programe, pokreću biblioteke na točkovima kako bi knjige dospele do dece u udaljenim selima, renoviraju i opremaju čitaonice... i nikada ih nisam čula da jadikuju. Većina dečjih odeljenja izgleda kao u bajci. Deca se tamo osećaju prijatno i zaštićeno, ponekad ih je teško oterati kući. U biblioteci se čuje smeh i oseća radost. Za razliku od škole koja je umorna i staromodna, biblioteke deci nude teme koje ih se tiču i koje ih zanimaju. Daju im mogućnost da se kreativno izraze, da kažu šta misle i osećaju. Mislim da su trenutno biblioteke svetionici u Srbiji.

Smatra se da je naša književnost za decu magrinalizovana. U kom smislu? Da li zato što država izdvaja manje novca? Knjige za decu se manje kupuju?

U našoj zemlji uglavnom nema sistema, strategije, planova, pa dosta toga počiva na entuzijazmu pojedinaca. Naravno da je novac neophodan, ali u većini slučajeva nije problem u finansijama, već u nivou svesti. Naše društvo ne shvata da je ulaganje u kulturu za decu, zapravo ulaganje u budućnost zemlje. "Slikovnica je važna isto kao i četkica za zube; muzeji su učionice; pozorišta učiteljice; uši se peru muzikom; kulturne navike se stiču od rođenja" – ovo su neka od načela pokreta za poboljšanje kulture za decu i mlade "Ura kultura", čiji sam jedan od osnivača. Naš stručni tim napisao je pismo ministru Ivanu Tasovcu sa konkretnim predlozima i sugestijama o tome kako bi se moglo unaprediti stanje na polju književnosti za decu i mlade još u decembru 2013. godine. Do sada nismo dobili nikakav odgovor. Mladi ljudi se nerado opredeljuju da budu pisci za decu. Treba pisati iskreno, duhovito, maštovito, poučno, a bez ulagivanja, patetike i popovanja. Nije lako ugoditi dečjem ukusu, a istovremeno pridobiti simpatije roditelja i nastavnika. Posao je odgovoran i težak, a nema baš mnogo društvenog priznanja i medijske vidljivosti. Rekla bih da je među ilustratorima i strip crtačima bolja situacija. Brojniji su, aktivniji i organizovaniji od dečjih pisaca. Možda je to zato što se već na studijama umrežavaju i pripremaju za svoj poziv, a kao što znamo, za dečje pisce ne postoje ni srednje, ni visoke škole. Mladi pisac za decu prepušten je sebi i svom talentu. Ako njegov tekst dođe u ruke dobrog urednika, smatra se srećnikom. Kod nas se na prste jedne ruke mogu izbrojati izdavači koji se bave samo knjigama za decu, a još ih je manje koji objavljuju domaće autore. Izdavačkim kućama je lakše i ekonomičnije da otkupe prava za knjigu, nego da se mesecima usaglašavaju i dogovaraju sa piscem i ilustratorom. Otkad je pala kupovna moć, knjige su vrlo brzo skinute sa porodičnih budžeta. Važnije je detetu kupiti užinu i jaknu, nego štivo za čitanje. Tako se napravilo jedno zamršeno klupko, gde se svako na svakog ljuti – pisci i ilustratori na izdavače, izdavači na knjižare, knjižari na gradsku upravu, a svi zajedno na državu. Možda se knjige manje prodaju, ali mislim da se više čitaju. Pozajmljuju se od prijatelja ili iz biblioteka.

Stalno gledamo kako to rade drugi, kako se bave decom u inostranstvu i kakav status imaju njihovi pisci za decu. Vi često putujete, kakvo je vaše mišljenje o nama i njima?

Koliko sam upućena, dečja književnost se pažljivo izučava na Učiteljskom fakultetu u Beogradu. Zmajeve dečje igre u Novom Sadu takođe ulažu mnogo truda u negovanje savremene dečje književnosti i razvijanje književne kritike dela za decu. Treba spomenuti i nagrade za dečju književnost (Neven, Politikin Zabavnik, Nagrada Zmajevih dečjih igara, Zlatno i Srebrno Gašino pero...) koje afirmišu autore i njihova dela. Za pozicioniranje dečje knjige od velike je važnosti i Kreativni centar, izdavač koji svojim izdanjima hrabro pomera granice iz godine u godinu. Izdvojila bih i "Krokodokodil", međunarodni festival književnosti za decu, koji organizuju udruženja Krokodil i OK – obrazovanje i kultura, sa ciljem da se promoviše čitanje knjiga. Sve u svemu, mnogo se radi na raznim nivoima, mada je to još daleko od afirmacije književnosti za decu i mlade u Nemačkoj, Švedskoj, Finskoj... U Kelnu postoji Kuća književnosti za mlade, u Stokholmu Institut za dečju knjigu, a Helsinška biblioteka ima oko dva miliona izdanja. Nije umesno porediti se sa ovim bogatim zemljama, ali nije na odmet uzeti ih za uzor. Za početak predlažem da u Ministarstvu kulture Srbije postoji osoba koja bi se bavila isključivo kulturom za decu i mlade. A nešto se mislim, kako bi tek procvetala naša zemlja kada bi sledeća nacionalna kampanja bila "Uložite u kulturu za decu"! Svedoci smo da kultura i umetnost podižu srušene mostove na Balkanu i dobrim delom obavljaju posao političara. Mladi se povezuju kroz različite projekte i ucrtavaju neke svoje putanje. Sklapaju se novi poslovi, prijateljstva, brakovi... Autobusi opet putuju "od Vardara pa do Triglava", samo što se prevoznici danas drugačije zovu. Na granicama putnici vešto prebacuju kartice iz jednog mobilnog u drugi i glasno se dogovaraju za poslovne i ljubavne sastanke. Dok ih slušam, dođe mi da iskočim iz autobusa i na prvom zidu ispišem grafit: Džaba ste ratovali.

Vaša najnovija knjiga je objavljena pred godišnje odmore...

Čim knjiga izađe iz štamparije, ja je više ne osećam kao svoju. Puštam je da ide kuda ona želi. Čitaoci mogu da je hvale, kude, zaobilaze. Knjigu Leto kada sam naučila da letim napisala sam koristeći sve svoje dosadašnje iskustvo u radu sa decom i mladima. Duboko sam im zahvalna, jer od njih stalno nešto učim. Srećna sam što je Bob Živković najnežnije i najdrugarskije zagrlio i ovu moju knjigu čarobnom ilustracijom. Posveta je namenjena Vladi, jer me je naučio kako se voli more.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST