Koncert >

Piano/forte na kvadrat

Bojan Zulfikarpasić i Vasil Hadžimanov,

Zadužbina Ilije M. Kolarca, Beograd, 1. II 2015.

Trojica vodećih džez-pijanista s prostora bivše Jugoslavije imaju mnogo zajedničkog. Recimo, u naponu su snaga u svojim 40-im, nisu dugokosi, koriste balkanski folklor. Visoko su se obrazovali u različitim školama i kulturama (hronološki, u Parizu, Beču, i Bostonu), ali to im karijere ne razdvaja previše.

foto: m. milenković

Međutim, samo dvojica od njih sinovi su poznatih muzičarskih parova; samo dvojica (i to ne ista kao malopre) gaje brade; ta dvojica ponikla su u Beogradu, imaju veze s Vojinom Draškocijem… Ako za potrebe ove priče ostavimo po strani Matiju Dedića (r. ‘73, Zagreb) – najprivrženijeg klasičnom klaviru i džezu glavne struje, te sklonijeg praćenju pevača – možda je čudo što Bojan Z(ulfikarpašić) i Vasil Hadžimanov nisu i ranije sarađivali. No, evo počeli su, na Bojanov predlog, i pripremili dvopijanistički koncert u umetničkoj sali Kolarčevog narodnog univerziteta. Kao retku priliku (ukrštanje klavira) i dopadljive, nepretenciozne osobe, to nije bilo teško marketinški obraditi, a uz ovde gotovo neizbežna preterivanja s epitetima, ulaznice (1.000-1.700d.) su rasprodate. Sedenjem na bini i stajanjem uza zidove, publika je verovatno nadmašila broj 900.

Neopterećeni etalonom klavirskih tandema u džezu-najčuveniji Henkok/Koria, premijerno februara ‘78, prva repriza sledećeg meseca – Bojan i Vasil krenuli su komunikativno, razigrano smenjujući sopstvene kompozicije: TNT (The New Tune) i s bugarskim folk-motivom Nedialkož s 11 prvog, i Nocturnal Joy te kasnije Ohrid drugog. Bitno više od očekivanih dometa tipa crno-belo u 4 ruke, vratili su nas otkrivanju akustičnog klavira kao ‘žmalog orkestraž’ velike dinamike. Priljubljeni karakterističnom krivuljom, gotovo sjedinjeni, njihovi instrumenti oslobađali su urođenu im raskoš zvuka, najzad solo-zvezde večeri. Ne zapadajući u novodobne meditacije, ali i ne podilazeći tzv. etno-džezom, Bojan (r. ‘68. u Beogradu) i Vasil (r. ‘73. u Beogradu) su se prijateljski nadmetali i preplitali, improvizovali, prčkali po utrobama klavira, zviždukali, a razbarušeni mlađi deo publike razmrdao je drvenu salu zadužbine i salvama aplauza nagrađivao izvođače.

Srednji deo koncerta posvećen je kompozicijama Vasilovih i Bojanovih heroja: Textures (pozni biser) Henkoka, (rani fri-džez) Turnaround saksofoniste O. Koulmena, Multikulti trubača i preteče World music D. Čerija, i (za pijanistu A. Džamala) Ahmad The Terrible bubnjara De Džoneta. Tokom Turnaround su zamenili i mesta, u momentu / pauzi obišavši oko klavira. Onda je došao pompezno najavljivani segment za elektronsku muziku, sa spec. gostima, ovde klaberski poznatim DJ-dvojcem Rahmani-Uce – antiklimaks, izuzev puke pojavnosti. Naime, za razliku od pijanista ležernih u klavirski crnom, ‘žjahači pločaž’ (koji već dugo mamuzaju pretežno lap-topove) na svom neopravdanom pijedestalu pojavili su se formalno elegantni, s ‘žleptiricamaž’. No, sve što su oni doprineli mogao je levom rukom aktivirati i bilo koji klavijaturista. Srećom, kratko je trajalo, koliko da podseti kako se od mog života u grmlju duhova nije mnogo promenilo u kreativnoj pustinji post-modernizma. Bojan i Vasil su se sa strujnih instrumenata za završnicu vratili akustičnim klavirima, a prisutni ovacijama na sat i po programa dobili bis.

Probajmo bez euforije: dobra ideja, solidan program, i putokaz ka stazi kojom nas bar ovog puta nisu poveli. Jer, i Bojan Z. i Vasil H. ne pate od poslednjih krikova tehnike/opreme, štaviše skloni su električnim klavirima, sintisajzerima te dirkama i dugmićima načičkanim elektronskim skalamerijama pravljenim u doba njihovog rođenja i detinjstva. Ne zamlaćivanje sa di-džejevima, nego upravo interakcija klasičnih klavira i elektronskih oldtajmera, s dozom folklora dostojnom Paše i Hadžije, možda im otvara još jedan put u svet. Iz balkanskog (k)lavirinta imaju odakle da krenu, od Lale Kovačeva i Mališe Draškocija.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST