foto: lav poliakov
PESNIK, U ZORU PRED ODLAZAK: Poslednje jutro u SSSR-u, 4. jun 1972.

Književnost – Josif Brodski (1940–1996) >

Svet u manjini

Po Česlavu Milošu, pesnik "mora biti bogobojazan, voleti svoju zemlju i maternji jezik, oslanjati se samo na svoju savest, izbegavati saveze sa zlom i ne prekidati s tradicijom". Brodski je bio takav. Ove godine se navršava sedamdeset pet godina od njegovog rođenja. Knjiga Solomona Volkova Razgovori s Josifom Brodskim objavljena je u izdanju Russike pre nekoliko meseci, Beogradski književni časopis unazad nekoliko brojeva feljtonizuje biografiju Brodskog iz pera Lava Loseva, a novosadska Akademska knjiga publikovala je nedavno zbirku izabranih pesama Josifa Brodskog Šta treba za čudo. Nepune dve decenije nakon pesnikove smrti, njegovo delo ovde je življe nego ikad

Vilijam Batler Jejts umro je 28. januara 1939. godine. Nedugo zatim, Vistan Hju Odn napisao je pjesmu U sjećanje na V.B. Jejtsa. Pjesma počinje prizivanjem Jejtsove zimske smrti. I mada insistira na simbolici zime, Odn nigdje u pjesmi ne pominje januar. Čitanje upravo ove Odnove pjesme promijeniće način na koji je jedan mladi ruski pjesnik dotad doživljavao život i poeziju. Susret sa tim stihovima pjesnik će kasnije opisati kao "bogojavljenje". Zbilo se to u kasnu jesen 1964, u selu Norenska gdje je odsluživao kaznu zbog "društvenog parazitizma". Samo nekoliko mjeseci kasnije, početkom januara 1965. godine, taj pjesnik je slušajući neki od zapadnih radio-programa čuo vijest da je umro Tomas Sterns Eliot. Počeo je da piše pjesmu Uspomeni T.S. Eliota, koju je završio brzo: već 12. januara. Formom pjesma jasno slijedi Odnovu pjesmu o Jejtsu. Prvi joj je stih: Umro je u januaru. Mladi pjesnik zvao se Josif Brodski. Trideset jednu godinu kasnije, 28. januara 1996, u Njujorku, na pedeset sedmu godišnjicu Jejtsove smrti, umro je Josif Brodski. Petnaestak godina ranije, razgovarajući sa Solomonom Volkovom o Ani Ahmatovoj, odnosno o tome kako je, za razliku od njega, Ahmatova odlično pamtila datume, Brodski kao usput kaže: "Pamtila je kada je ko umro ili se rodio. I, zaista, određeni datumi bili su za nju veoma važni. Ja lično takvim stvarima nisam nikada pridavao poseban značaj. Sećam se da su se dva ili tri puta važne neprijatnosti u mome životu dogodile krajem januara. Ali to je bila čista slučajnost..."

TRI KNJIGE: Citirani, na izvjestan način proročanski, redovi preuzeti su iz knjige Solomona Volkova Razgovori s Josifom Brodskim, koju je prije nekoliko mjeseci, nakon što je u prethodnim godinama već publikovala esejističke knjige Brodskog Soba i po, Tuga i razum te Vodeni žig, objavila izdavačka kuća Russika, a u prevodu Nede Nikolić Bobić. Ova knjiga razgovora ima, između ostalog, i (auto)biografski karakter, slično (nedovršenom) Životu, literaturi Danila Kiša i knjizi Širom otvorenih očiju Margerit Jursenar (njihovi sagovornici bili su Gabi Glajhman, odnosno Matje Galej). U tom smislu, ova knjiga se savršeno komplementarno čita sa "klasičnijom" biografijom Brodskog koju potpisuje Lav Losev. U posljednja četiri broja, dijelove ove knjige u formi svojevrsnog feljtona (takođe u prevodu Nede Nikolić Bobić) objavljuje Beogradski književni časopis. Još 2012. godine, međutim, čitava ova knjiga (Lav Losev: Josif Brodski, pokušaj literarne biografije) objavljena je u Zagrebu, u izdanju Hrvatskog filološkog društva, a u prevodu Irene Lukšić. U ovoj izuzetno lijepo opremljenoj knjizi je i niz fotografija Brodskog, od nekih mladalačkih, s kraja šezdesetih u Lenjingradu (koje je snimila Jelena Stakić) do slika iz Venecije, zatim Stokholma (prilikom dodjele Nobelove nagrade) te Beograda (pjesnikovo gostovanje iz oktobra 1988. godine, kad je čitao poeziju u Jugoslovenskom dramskom pozorištu). Paralelno čitanje Volkovljeve i Losevljeve knjige iznova nas uvjerava da je Brodskom život zapravo bio – poezija. U tom smislu, čitanje ove dvije knjige nije potpuno ako ga ne prati i čitanje onoga što je napisao sam Josif Brodski. Srećna je okolnost da je upravo prošle godine novosadska Akademska knjiga objavila izabrane pjesme Josifa Brodskog pod naslovom Šta treba za čudo u odabiru i prevodu Radojice Nešovića. Riječ je o sjajnom i obimnom izboru koji vremenski pokriva sve faze u poetskom stvaralaštvu Brodskog na ruskom jeziku (ne treba zaboraviti da je Brodski pisao i na engleskom). Pjesme su u knjizi poredane hronološki po redu nastajanja: prva je napisana 1958. godine, kad je Brodski bio osamnaestogodišnjak, a posljednja 1996, manje od mjesec dana prije pjesnikove smrti.

STVOREN ZA STVARALAŠTVO: Josif Brodski se rodio 24. maja 1940. godine u Lenjingradu. Bio je petak. Pominjem to jer je Brodski volio citirati rusku narodnu uzrečicu koja veli da "ko se rodi u maju – cio život se muči". Sličnu poruku o onima rođenim u petak prenosi engleska dječija popijevka. Nakon stiha o djeci rođenoj u četvrtak – stiha koji je nadahnuo Dejvida Bouvija – za djecu rođenu u petak se kaže da puno rade da bi preživjeli (Friday’s child works hard for a living). Budući pjesnik se rodio u najsjevernijem velikom gradu na svijetu, i to uoči najtežih dana u njegovoj istoriji, najduže i najteže opsade nekog grada u Drugom svjetskom ratu. Budući osuđenik zbog "društvenog parazitizma", univerzitetski profesor na prestižnim fakultetima i dobitnik Nobelove nagrade za književnost, napustiće redovno školovanje nakon završene osnovne škole. Školu nikako nije volio. Na kraju petog osnovne, njegov razrednik je ovako opisao njegov karakter: "Dječak je tvrdoglav, uporan i lijen. Domaću zadaću radi vrlo loše ili je uopšte ne radi, grub je, na časovima je nestašan. Ometa izvođenje nastave. Bilježnice su mu neuredne, prljave, s natpisima i crtežima. Sposoban je možda kao odlikaš, ali se ne trudi." Nakon što ga nisu primili u mornaričku akademiju (želio je biti mornar na podmornici), Brodski najprije radi kao proleter u fabrici, zatim kao pomoćnik prosektora u mrtvačnici, ložač u javnom kupatilu, svjetioničar, te naposljetku kao radnik u geološkim ekspedicijama. Oslobođen je od vojne obaveze zbog dijagnoze u kojoj se pominju neuroze i srčana bolest. Kad počne da piše poeziju, brzo će privući pažnju: i publike na pjesničkim večerima i znalaca poput Ane Ahmatove. Ipak, nakon što je krajem 1962. godine objavljen Solženjicinov Jedan dan Ivana Denisoviča, što je označilo vrhunac Hruščovljeve "liberalizacije", došlo je do kontraudara konzervativnih struja. Dio toga bio je i obračun s mladim pjesnikom Josifom Brodskim koji je optužen za "društveni parazitizam". Kad su ga u istrazi pitali zašto ne studira, Brodski je odgovorio da ne želi ići na fakultet jer bi tamo morao da polaže dijalektički materijalizam, a to po njemu nije nauka i dodao: "Ja sam stvoren za stvaralaštvo, ne mogu raditi fizički. Meni je svejedno postoji li partija ili ne, za mene postoji samo dobro i zlo."

KRIŠKA MEDENOG MESECA: Na suđenju će Brodski na pitanje sutkinje šta je po zanimanju odgovoriti da je pjesnik i prevodilac. Slijedi potpitanje ko ga je priznao za pjesnika, ko ga je uvrstio u pjesnike; Brodski odgovara pitanjem: "Ko me je uvrstio u ljudski rod?" Sutkinja nastavlja pa pita je li se školovao za pjesnika, je li studirao, a ovaj kaže: "Nisam mislio da to daje obrazovanje, mislim da je to... od Boga." Bilo kako bilo, fama oko suđenja potresla je i SSSR i cijeli svijet. Zapadni mediji su opširno izvještavali o suđenju pjesniku, BBC je od transkripta suđenja napravio neku vrstu radio-drame (koju je, kako decenijama kasnije svjedoči u svom autobiografskom romanu, sa udivljenjem slušao Dž. M. Kuci). Ana Ahmatova je primijetila da vlasti nisu ni svjesne da Brodskom tim putem samo kroje "pravu biografiju", a cijela stvar je izgleda najmanje tangirala samog pjesnika. On je, naime, prolazio kroz intimnu dramu. S nepune dvadeset i dvije godine, Brodski je upoznao dvije godine stariju slikarku Marinu Basmanovu koja će biti njegova najveća ljubav. Njihova veza, sa svim usponima i padovima, trajaće šest godina, a osim što će nadahnuti Brodskog na većinu njegovih ljubavnih pjesama, iz nje će i da se rodi njihov sin Andrej. Losev na jednom mjestu kaže kako će za Brodskog usprkos čitavom nizu izuzetnih stvari koje će doživjeti, usprkos, dakle, blagoslovima velikih pjesnika, Ahmatove i Odna, hapšenja, zatvora, psihijatrijske bolnice, kafkijanskog suđenja, progonstva iz domovine, svjetske slave i najvećih književnih priznanja te napada smrtonosne bolesti, centralni događaj njegovog života biti i ostati veza i raskid sa Marinom Basmanovom. Suđenju Brodskom prethodio je najdramatičniji period te veze, period u kojem je Basmanova započela avanturu sa pjesnikom Dmitrijem Bobiševom, koga je Brodski smatrao svojim bliskim prijateljem. Zbog ove dvostruke izdaje, Brodski će pokušati da izvrši samoubistvo. Uslijedilo je suđenje, progonstvo u Norensku i otkriće Odnove poezije. Kad se ukaže prilika da knjiga pjesama Brodskog bude prevedena na engleski i kada pjesnika informativno upitaju ima li ikakvu sugestiju ko bi mogao da napiše pogovor, Brodski je, i ne vjerujući da je to zaista moguće, predložio Odna. I Odn je pristao. To će biti jedan od razloga zašto će Odn biti prva "adresa" na koju će se Brodski javiti nakon što početkom sedamdesetih zauvijek napusti SSSR.

ŠVEDSKA MUZIKA: Napustivši domovinu, Brodski će se najprije kratko zadržati u Austriji, zatim u Engleskoj, da bi se naposljetku skrasio u Americi. Tamo će dobiti državljanstvo i početi da predaje po koledžima i fakultetima. Mnogo će da putuje po svijetu, a od Italije – i naročito Venecije – po staroj ruskoj poetskoj tradiciji, načiniće svoju simboličnu izabranu domovinu. Mnoge pjesme je napisao u Italiji, a Venecija će biti tema i mjesto radnje njegove najljepše prozne knjige – Vodeni žig. Poeziju će i u Americi pisati uglavnom na ruskom, mada će je u nekom trenutku sve češće pisati i na engleskom. Na engleskom će, pak, vrlo brzo početi da piše prozu, uglavnom eseje i putopise. Pjesnička slava mu sve vrijeme konstantno raste, a vrhunac će stići 1987. s Nobelovom nagradom. (Brodski nije znao francuski, no jedanput je iz šale napisao svoju jedinu "pjesmicu" na francuskom, vragolast distih fiktivnog dijaloga pjesnika s nekom lijepom damom koja nije sigurna odakle joj je poznat: Prix Nobel?/ Oui, ma belle.)

Mada je priča o Brodskom nesumnjivo vezana za hladni rat, on nije bio tip "disidenta" pogodan za politikantsku "upotrebu". Vidi se to, recimo, iz njegove polemike sa Kunderom oko Dostojevskog, kao i iz polemike sa Vaclavom Havelom. Iz današnje perspektive, naročito je subverzivna njegova pjesma napisana nakon što je Ukrajina proglasila nezavisnost. Ovako o tome svjedoči Losev: "Odnos Brodskog prema raspadu sovjetskog imperija može se nazvati indiferentnim samo uz jednu bitnu napomenu. Čak i ljudi koji su ga dobro znali čudili su se tome kako ga je jako naljutilo otcjepljenje Ukrajine od Rusije." Pjesmu pod naslovom Povodom nezavisnosti Ukrajine Brodski za života nije objavio, ali ju je pročitao prilikom svoje književne večeri na Kvins koledžu u Njujorku, u februaru 1994. Pjesma je briljantna, ali teško prevodiva jer dio njene moći počiva na znalačkoj upotrebi ukrajinizama. Srećan vam put, Ukrajinci, cinično poručuje pjesnik, da bi na kraju predskazao duhovnu smrt onih koji se odriču Aleksandra Puškina zarad Tarasa Ševčenka.

VEČNIJE OD BRONZE: Politička previranja i kraj hladnog rata za Brodskog su ponovo bili manje važni od događaja iz njegovog privatnog života. Ovaj put je istoriju zasjenila lična sreća. S jeseni 1990. godine, Brodski je oženio Mariju Socani, svoju studenticu talijansko-ruskog porijekla. Tri godine kasnije, dobili su ćerku Anu. Ranih devedesetih se oženio i Andrej, sin Brodskog i Marine Basmanove, tako da je nekako u isto vrijeme Brodski dobio ćerku i unučad. Nakon što sina nije vidio dvadesetak godina, odrasli Andrej je posjetio oca u Njujorku i oni su ostali bliski sve do pjesnikove smrti.

Tih pet-šest godina uoči smrti bile su i najproduktivnije razdoblje u njegovom životu. Po riječima Loseva, napisao je više od sto pjesama, jednu dramu i desetak velikih eseja, znajući sve vrijeme da mu se zdravstveno stanje katastrofalno pogoršava i da će brzo da umre. Srce ga je mučilo od rane mladosti, a tu su bile i štetne navike: alkohol i naročito cigarete. Pušio je jako mnogo i nije mogao bez duhana. Imao je nekoliko srčanih udara (prvi već 1976. nakon kojeg mu se stanje sve vrijeme pogoršavalo) i dvije operacije. Ipak, mada su svi očekivali da će da umre na operacionom stolu (ljekari su predlagali još jednu operaciju ili čak transplantaciju srca) ili u bolnici, Brodski je umro kod kuće, u svojoj radnoj sobi, u nedjelju uveče, pripremajući predavanje koje je trebao da održi u ponedjeljak, prvog dana nastave nakon božićne i novogodi-šnje zimske pauze. Našli su ga sa otvorenom knjigom grčkih epigrama. Srce mu je iznenada stalo. Godine 1995. napisao je jednu od svojih posljednjih pjesama koja završava stihom: Mramor sužava moju aortu. Takva bolna ironija gdje se "sklerotično kalcificiranje žila tumači kao priključivanje panteonu gdje dostojni stiču vječni život mramornih kipova" karakteristična je za Brodskog.

RAZLOMAK: Na jednom mjestu u razgovorima s Volkovom, Brodski kaže: "U stvari, ljudi nisu tako zanimljivi. Od njih, više ili manje, čovek zna šta može da očekuje. Na kraju krajeva, ljudi su, kako da kažem, neuporedivo više sinonimni nego umetnost. To jest, kod ljudi je mnogo više u nazivniku nego u brojitelju, zar ne? A umetnost je neprestana promena nazivnika." Ima nečeg paradigmatičnog u ovoj "razlomačkoj poetici", ne samo zbog naslova jednog od najslavnijih eseja Josifa Brodskog: Less Than One. Brodski, naime, uvijek govori iz pozicije manjine. Isto tako, on je onaj koga malo šta nervira kao predvidljivost i dosada. U razgovorima s Volkovom, on veli: "U životu, uopšte, nema ničeg rđavog, jedino što je u njemu rđavo – to je, po mom mišljenju, predvidljivost. (...) Kada sam u bilo kojoj životnoj situaciji počinjao da osećam tu predvidljivost, uvek sam iz nje odlazio."

Prava umjetnost i prava poezija govore iz pozicije manjine i nepredvidljivi su. Kad Brodski govori o Cvetajevoj i Ahmatovoj, o Odnu i Frostu, o sebi uostalom, sve se to čita kao poezija. Brodski je pjesnik, u svakom smislu. Po Česlavu Milošu, pjesnik "mora biti bogobojazan, voljeti svoju zemlju i materinski jezik, oslanjati se samo na svoju savjest, izbjegavati saveze sa zlom i ne prekidati s tradicijom". Brodski je bio takav. Njegov biograf Losev kaže kako je život odviše nepredvidljiv i apsurdan da bi se mogao pretvoriti u narativ i kako je jedina književna forma koja odgovara životu lirska pjesma jer je uvijek višeznačna i sugestivna te da je i Brodski stoga insistirao da je njegov život u njegovim stihovima. Knjige o Brodskom, knjige u kojima Brodski govori, uvijek nas pozivaju da se vratimo njegovoj poeziji i da je čitamo sa zahvalnošću, zahvalnošću koja nas opet podsjeća na pjesmu koju je Brodski napisao za svoj četrdeseti rođendan. Nabrojavši muke s kojim ga je život suočio, pjesnik kaže da samo s tugom osjeća solidarnost, ali da će ipak sve dok mu se usta ne napune ilovačom, iz njih da odjekuje jedino zahvalnost.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Na sudu, 1964.<br><br>foto: n. jakimčuk
  • Na sahrani Ane Ahmatove, 1966.
  • U Njujorku, sedamdesetih
  • PAR: Josif Brodski i Marija Socani<br><br>foto: m. barišnjikov

Sonet

Preživi sve.
Preživi snȍva;
oni su sneg,
sneg iz snova.

Preživi ugao.
S njim, sa uglom.
Veži uzao
međ dobrom i zlom.

Preživi čas.
Preživi vek.
Užasnut glas.
Radosni jek.

Preživi stih.

Preživi ih.

(sa ruskog preveo Milovan Danojlić)

***

Ne izlazi iz sobe, ne pravi grešku staru.
Ma šta će tebi Sunce kad pušiš takvu cigaru?
Napolju bez smisla sve je, posebno – priča o sreći.
Tek do klozeta idi – i odmah nazad kreći.

O, ne izlazi iz sobe, ne izazivaj gnev motora.
Zato što je prostranstvo satkano iz koridora
i završava se šalterom. Uđe li, živa, zračeći,
ljubljena tvoja, oteraj ćutke – ne svlačeći.

Ne izlazi iz sobe; promaja – možeš da kažeš.
Od zida i stolica šta je na svetu draže?
Zašto ići odande kuda se vratiš uveče
isti kakav si bio, i, što je gore – natečen?

O, ne izlazi iz sobe. Pleši, rimuj u poluslogu,
sako na golo telo, papuče na bosu nogu.
Hodnik na kupus bazdi, a i na mast za skije.
Napisao mnoga si slova; jedno će da prelije.

Ne izlazi iz sobe. O, pusti, nek sama, i to
nagađa, kakav si. I, uopšte, inkognito
ergo sum, ko formi supstanca iz srca uska.
Ne izlazi iz sobe! Napolju, čaj je, ne Francuska.

Ne budi budala! Što niko nije – ti budi taj.
Ne izlazi iz sobe! Slobodu stvarima daj,
postani tapet. Zaključaj, zabarakadiraj se,
ormar na hronos, kosmos, eros na rase i viruse.

1970.
(sa ruskog preveo Radojica Nešović)

Bluz

Osamnaest godina sam živio na Menhetnu,
Gazda prvo bio dobar, pa se na zlo metnu.
Baš je ispô smeće. Mrzim ga, čovječe.
Novac je zelen, al kao krv teče.

Mislim da sad moram preko rijeke preseliti.
Nju Džerzi me sumpornim svjetlima mami.
Ljudi kažu, manje zlo je ostariti.
Novac je zelen, al ne raste na grani.

Ponijeću svoj namještaj, svoju sofu staru.
Al ne mogu da ponesem s prozora pogled znan.
A kao da sa njim bio sam u braku.
Novac je zelen, al si zbog njeg tužan.

Tijelo sve u svemu zna kamo se sprema.
A duša je ono što s molitvom slijedi,
čak i ako gore ničeg sem Boinga nema.
Novac je zelen, a ja starac sijedi.

1992.
(sa engleskog preveo Muharem Bazdulj)

 

 

 

 

 

 

 

Novosti

 

Naslovi.net

 

Male Novine