Jug Srbije >

Prvi korak na dugom putu

Sporazum o povratku jugoslovenskih oružanih snaga u deo kopnene zone bezbednosti nesumnjiv je politički uspeh novih vlasti u Beogradu, ali još ne znači da je mir na domaku, niti da će Srbija brzo povratiti suverenitet nad celom svojom teritorijom. I sami pregovori otvorili su nekoliko pitanja na koja još nema odgovora

SPORAZUM (izjava) O PREKIDU VATRE: Kabiđozo i Čović

Pogledajmo najpre ko je o čemu pregovarao i ko je šta potpisivao. Dr Nebojša Čović, predsednik Koordinacionog tela SRJ i Srbije, i saradnici pregovarali su sa komandantom KFOR-a Karlom Kabiđozom i saradnicima o ulasku jugoslovenskih snaga na pet kilometara dug pojas kopnene zone bezbednosti (čija je ukupna dužina oko 400 km) uz granicu sa Makedonijom. Sporazum su u Merdarima, na administrativnoj granici i Srbije i Kosova, 12. marta potpisali general potpukovnik Ninoslav Krstić i general Kabiđozu.

U prisustvu Pitera Fejta, specijalnog izaslanika generalnog sekretara NATO-a, Čović je istog dana na istom mestu potpisao i Sporazum o prekidu vatre. Nešto malo modifikovan tekst tog sporazuma potpisao je u selu Končulj – takođe u Fejtovom prisustvu – i Šefćet Musliu, komandant UČPBM-a.

Na pitanje da li je reč o jednom ili dva sporazuma, u krugovima bliskim pregovaračima rečeno nam je da je "reč o istom procesu". Na pitanje kako se došlo do sporazuma o prekidu vatre kad dve strane nisu sele za isti sto da se sporazumevaju, niti da potpišu sporazum, objašnjeno nam je da je, u stvari, reč o dve "izjave" o prekidu vatre. Prema tumačenju Milana Kerkovića, portparola pres centra u Bujanovcu: "Mi nismo nikog napadali, prema tome nije bilo razloga da potpisujemo sporazum o prekidu vatre. Zato je precizno reći da je potpisana izjava."

OBJAVA: "Izjava" koju je u Končulju potpisao predstavnik Albanaca sadrži, međutim, dodatnu klauzulu koja glasi: "Objavljujem da moji komandanti i ja ne možemo prihvatiti odgovornost za spontane akcije lokalnih albanskih elemenata u Sektoru C kopnene zone bezbednosti."

Sektor C–istok deo je Kopnene zone bezbednosti u koji su u sredu 14. marta počele da ulaze jugoslovenske i srpske snage – prvo policijske, zatim vojne. Pošto nije poznato da postoje "lokalni albanski elementi", osim UČPBM-a, koji bi preduzimali "akcije", albanska strana je već u samoj izjavi/sporazumu praktično saopštila da se neće držati prekida vatre. Pri tome, u dokumentu koji su potpisale i jedna i druga strana piše da "strane potpisnice prihvataju da zadrže nadležnost i kontrolu nad svim elementima sopstvenih oružanih i paravojnih snaga, gde god da su raspoređeni i preuzimaju potpunu odgovornost za svoje akcije".

U pozadini pomenute pretnje je unisono protivljenje Albanaca odluci NATO-a o postepenom povratku VJ u kopnenu zonu bezbednosti. Hašim Tači, lider Demokratske partije Kosova i bivši komandant UČK-a, rekao je da to "nema izgleda da smanji napetost u kriznom području", te da je reč o "brzopletom i opasnom potezu". "Zabrinutost" za "bezbednost u regionu" ukoliko se ukine KZB izrazila je i zvanična Tirana, kao i predstavnici političkih partija Albanaca na jugu Srbije.

NATO POSREDOVANJE: Sve zajedno, malo je verovatno da bi se predstavnici Albanaca čak i na ovaj način obavezali na prekid vatre da ih NATO nije primorao na to. Tu, međutim, stižemo do pitanja – kakva je tačno uloga NATO-a i njegovih izaslanika na jugu Srbije?

Domaća javnost prvi put se srela sa imenom Pitera Fejta 28. februara, kad je objavljeno da ga je generalni sekretar NATO-a Džordž Robertson imenovao za svog ličnog predstavnika u regionu. Čim je stigao, Fejt se dao u posredovanje između srpske i albanske strane, sa rezultatom vidljivim u pomenutim sporazumima (izjavama). Na pitanje kakva je uloga predstavnika NATO-a u pregovorima i kakva su mu ovlašćenja, izvor blizak srpskoj pregovaračkoj strani objasnio nam je da on "pomaže u dijalogu". U stvari, reč je o onome što Amerikanci nazivaju proximity talks, gde suprotstavljene strane ne razgovaraju direktno, već neko ide od jednih do drugih i prenosi stavove, pri tom obično postajući ključni faktor u razgovorima.

U TAMPON ZONI: Pripadnici VJ, 14.marta 2001.

Istog dana kad je iz Brisela saznala za Fejtovo imenovanje, javnost je obaveštena i da je Šon Saliven postavljen za šefa Predstavničkog biroa Alijanse u SRJ. Kog biroa? Ni dve nedelje posle pomenutog Robertsonovog imenovanja nijedna od institucija vlasti u Beogradu nije našla za shodno da saopšti građanima da je u Beogradu otvoren, to jest da se otvara, Biro NATO-a, odnosno da se ne otvara – ili bilo šta na tu temu. "Vreme" nije uspelo da dobije zvaničnu informaciju o postojanju takvog biroa, niti o tome šta bi on tačno trebalo da radi, a nezvanično smo saznali da još nije otvoren.

Na molbu da prokomentariše misteriju oko Biroa NATO-a, Dragan Vukšić, bivši šef vojne diplomatije a sad savetnik u Pokretu za demokratsku Srbiju, rekao je za naš list da ne nalazi da je posebno bitno je li kancelarija NATO-a zvanično otvorena, nego da je bitno da je NATO sa Kosova, preko juga Srbije, stigao u Beograd, pri čemu se Beograd nije potrudio da istovemeno obezbedi svoje prisustvo u centrali Alijanse u Briselu. Zanimljivo je, međutim, da niko – baš niko – od obično dobro obaveštenih izvora u Beogradu kojima smo se obratili, nije znao ništa više da nam kaže ni o Fejtu ni o Salivenu, dakle funkcionerima NATO-a koji su i te kako anagažovani na vitalnim pitanjima za zemlju.

U informativnoj službi NATO-a u Briselu rečeno nam je da nemaju njihove biografije, ali da nam mogu reći sledeće: Saliven je američki diplomatski službenik koji se u Vašingtonu bavio raznim poslovima planiranja politike, ne samo prema Balkanu. Međutim, u zadnje dve godine bavi se isključivo Balkanom. U tom svojstvu je trenutno na dužnosti političkog savetnika komandanta KFOR-a Kabiđoza. Fejt je Holanđanin na funkciji šefa namenskih snaga NATO-a za Balkan (NATO Balkan task force), "multisektorskih snaga zaduženih da koncentrišu političke napore NATO-a na Kosovu i u Bosni". Njegovo trenutno zaduženje specijalnog izaslanika lorda Robertsona je, kako nam je objašnjeno, "drugi posao" u odnosu na posao šefa namenskih snaga.

KOMANDOVANJE: U svakom slučaju, NATO odnosno KFOR biće i dalje vrhovna instanca odlučivanja o Kopnenoj zoni bezbednosti. Kako piše u Sporazumu (izjavama) o prekidu vatre: "Strane su saglasne da komandant KFOR-a na ovom stupnju zadrži svoju nadležnost prema uslovima Vojnotehničkog sporazuma nad kopnenom zonom bezbednosti i vazdušnom zonom bezbednosti. One prihvataju isključivu nadležnost komandanta KFOR-a u odlučivanju da li i pod kojim uslovima će snagama SRJ biti dozvoljen kontrolisan povratak u fazama u KZB."

"Snage SRJ" su u ovom konkretnom slučaju "združene snage" Vojske i policije formirane 4. marta odlukom najviših zvaničnika vlasti u Beogradu. Kako je tada saopšteno, predsednik SRJ Vojislav Koštunica, premijer Srbije Zoran Ðinđić, potpredsednik Vlade Srbije Nebojša Čović, šef jugoslovenske diplomatije Goran Svilanović, načelnik GŠ VJ-a Nebojša Pavković i ministar policije Srbije Dušan Mihajlović – složili su se oko "koncepta združenog delovanja" VJ i policije na jugu Srbije.

Komandant tog namenskog vojno-policijskog sastava je general-potpukovnik Ninoslav Krstić, bivši komandant novosadskog korpusa i načelnik Štaba Prve armije, sad načelnik inspekcije VJ-a, politički neeksponiran u Miloševićevo vreme, pominjan kao jedan od mogućih naslednika Nebojše Pavkovića na mestu načelnika Generalštaba VJ.

KONTROLA: Pre nekoliko dana je pres centar u Bujanovcu saopštio: "Novom organizacijom, Koordinaciono telo SRJ i RS ima potpunu kontrolu nad jugoslovenskim združenim snagama bezbednosti i nad njihovim angažovanjem. Sva potrebna naređenja i ovlašćenja izdata su od predsednika SRJ, Vlade Srbije i Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije." Nije – mada bi bilo bolje da jeste – navedeno o kojim je "naređenjima i ovlašćenjima" reč, ali se bar zna ko je u pomenutom Koordinacionom telu.

Pored Čovića, kao predsednika, tu su još Biserka Matić, Rasim Ljajić, savezni ministar za nacionalne manjine i etničke zajednice (potpredsednik Tela), Milovan Čogurić, sekretar Saveznog ministarstva odbrane, Milisav Marković, zamenik Saveznog ministra unutrašnjih poslova.

U pomenutom saopštenju je još precizirano: "Planove angažovanja i upotrebe združenih snaga bezbednosti izrađuje komanda uz saglasnost predsednika SRJ i uz verifikaciju Koordinacionog tela. Svim akcijama, i drugim oblicima angažovanja združenih snaga bezbednosti, upravlja Koordinaciono telo i ono o njima obaveštava javnost." Uz to, "Koordinaciono telo zahteva da generali, kako vojske tako i policije, prestanu da daju bilo kakve informacije medijima o aktuelnoj situaciji, jer je za to isključivo zaduženo Koordinaciono telo."

ZAMRŠENOST: Iz ovog bi trebalo da proizlazi da združenim snagama komanduje Koordinaciono telo – ali ni to nije tako jednostavno. Prema izjavi Milovana Čogurića za "Blic": "Komandant združene jedinice čiji je zadatak zaposedanje dela KZB-a je general-potpukovnik Ninoslav Krstić, a jedinicu čini deo Prištinskog korpusa VJ i jedinice MUP-a Srbije." Šema subordinacije prilično je zamršena i na grafikonu se prepliću linije koje označavaju "komandovanje", "upravljanje" i "koordinaciju". Tako predsednik SRJ komanduje Generalštabom, a ovaj Združenom jedinicom. Između predsednika i Koordinacionog tela postoji linija "upravljanja", a između ovog tela i Združene jedinice koordinacija. Savezna vlada (svi članovi Vlade Srbije su u ovom slučaju podređeni njoj) "koordinira" radom "koordinacionog tela".

Jasno? Ne osobito. Nešto drugo je, međutim, sasvim jasno, a to su strogi okviri NATO-a, koje je general Kabiđozu nazvao "vojnim i etičkim uslovima". Ukratko, jugoslovenske snage moći će u samoodbrani da koriste lakše naoružanje i minobacače, ali ne i oklopno naoružanje, višecevne raketne bacače, niti protivtenkovsko oružje. Sa položaja izvan zone, u dogovoru s komandom KFOR-a, moći će da koriste artiljeriju, ali ne i helikoptere i mine. U mnogim reagovanjima već je izražena zabrinutost zbog toga što će se jugoslovenske snage, bez tenkova i oklopnih vozila iz kojih KFOR praktično ne izlazi, naći u okruženju neprijateljskih albanskih jedinica. Utešno je što će u sastavu združenih jedinica izgleda biti profesionalci, a ne regruti, i što je ovoj vlasti očigledno stalo da sačuva živote.

Sve dosad učinjeno tek su prvi koraci u sređivanju stanja na jugu Srbije. Tek predstoje pregovori o rešavanju krize na jugu Srbije na osnovu dva plana – Čovićevog, koji je dobio podršku SAD-a, NATO-a i Evropske unije – i planu Albanaca – čiji su politički ciljevi očigledno sasvim drukčiji. Početak tih pregovora najavljen je u roku od sedam dana, ali trenutno nema saglasnosti ni o sastavu pregovaračkih timova ni o mestu održavanja pregovora. Sve zajedno, bez većeg rizika može se proceniti da rezultati neće biti brzi, i da će žrtava još biti.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST