foto: istorijski arhiv beograda
OKTOBAR 1944: Popović i Dapčević u oslobođenom Beogradu

Promena imena ulica >

Kako su se Peko i Koča vratili u Beograd

U prethodnih dvadesetak godina, dok su na vlasti u Beogradu bili Srpski pokret obnove i Demokratska stranka, u "ratu za interpretaciju istorije", u nekoliko talasa i pravdajući se antikomunizmom, sa beogradskih ulica su sistematski brisane table s imenima antifašističkih boraca. Nova gradska vlast načinila je zaokret u ovoj politici dajući dvema beogradskim ulicama imena slavnih partizanskih komandanata – Koče Popovića i Peka Dapčevića

Bilo je potrebno da četnički vojvoda postane predsednik Srbije i da stranka dojučerašnjih Šešeljevih radikala dođe na vlast u srpskoj prestonici, pa da beogradske ulice ponovo ponesu imena istaknutih antifašista i komandanata partizanskog pokreta.

Od prošle nedelje Zagrebačka ulica na teritoriji beogradske opštine Savski venac nosi naziv Ulica Koče Popovića, a deo Kumodraške ulice na Voždovcu – Bulevar Peka Dapčevića. "Slavne vojskovođe zaslužuju zahvalnost za dela kojima su pre sedamdeset godina oslobodili Beograd i trebalo je još ranije da dobiju ulice", rekla je ovim povodom predsednica Komisije za imenovanje trgova i ulica Jasmina Mitrović Marić, inače nekadašnja predsednica Fondacije "Braća Karić" i savetnica i šefica protokola predsednika Tomislava Nikolića. Nadležni su na sednici Skupštine grada na kojoj je ova odluka doneta naveli i da su kriterijumi kojima su bili vođeni da upravo ove ulice nazovu imenima partizanskih komandanata bili ti što su kroz Kumodrašku i njenu okolinu (Bulevar oslobođenja) oktobra 1944. u Beograd ušle jedinice Prve armijske grupe Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, na čijem čelu je bio general Peko Dapčević, dok je Koča Popović u Zagrebačkoj ulici rođen i u njoj je veći deo zgrada pripadao bogatoj trgovačkoj porodici Popović (njegov otac Aca bio je mlinarski trgovac, kao i stric Konstantin. Ovaj drugi je početkom Prvog svetskog rata optužen da je zgrtao bogatstvo tako što je brašno koje je isporučivao srpskoj vojsci mešao s peskom, zbog čega je osuđen na zatvorsku kaznu koju nikada nije odslužio, ali je dobio nadimak "Koča Peskar").

POLEMIKA: Na sednici Skupštine grada na kojoj se raspravljalo o preimenovanju ulica predlog za Bulevar Peka Dapčevića nije bio sporan, ali jeste preimenovanje Zagrebačke ulice. Poslanici Demokratske stranke su smatrali da će se grad "previše ogrešiti o Koču Popovića ako promene ime Zagrebačke", jer se on zalagao za bratstvo i jedinstvo, a šef odbornika DS-a u Skupštini grada Balša Božović rekao je da Koča Popović treba da dobije neku drugu ulicu u Beogradu, i da ne bi voleo da se sada pogoršaju odnosi Beograda i Zagreba. Predsednica Komisije Jasmina Mitrović Marić na to je poručila odbornicima DS: "Imajte vere da nam naši susedi Zagrepčani neće spočitavati što smo tu ulicu nazvali po čoveku koji je tu rođen" i dodala da se Beogradu ne može osporavati kosmopolitski duh. Predsednik Skupštine grada Nikola Nikodijević iz SPS-a izjavio je: "Komisija za spomenike i nazive ulica i trgova u kojoj su odbornici svih stranaka, odlučila je da promeni ime Zagrebačke ulice zato što je Koča Popović u toj ulici rođen i tu živeo i to je jedini razlog. Da je neko želeo da menja ime Zagrebačke ulice zato što asocira na glavni grad Hrvatske, promenio bi onda i Dubrovačku, Osječku i ostale, ali to nije bio cilj." Ovoj polemici se pridružio i Nebojša Krstić na Tviteru rečima: "Da se ja pitam ime Zagrebačke ulice ne bih menjao iz 26 razloga, od kojih je to što su Hrvati menjali ime Beogradska, najvažniji."

Odluka je u delu javnosti kritikovana i sa "antikomunističke platforme". Tako je istoričar Čedomir Antić za "Blic" izjavio da je ovo preimenovanje kontroverzno i političko: "Iako su obojica zaslužni za pobedu nad fašizmom i oslobođenje grada, ne slažem se sa inicijativom iz najmanje dva razloga. Pre svega, oni su i za života dobili brojne počasti: Popović je, recimo, bio najduže na poziciji ministra spoljnih poslova u istoriji Srbije. Još važnije je to što su obojica bili istaknuti članovi komunističkog režima za koji je, praktično, osudom zločina i rehabilitovanjem njihovih žrtava, i država priznala da je doneo mnogo zla srpskom narodu." Ratko Dmitrović, glavni urednik "Večernjih novosti", imenovanje ulica po Peku Dapčeviću i Koči Popoviću prokomentarisao je ovako: "Beograd danas, i na ovaj način, slavi i odaje priznanje onima koji su 1944/45. godine u tom gradu pobili više od 30.000 Srba, uglavnom iz tzv. srednjeg sloja; doneli zakon o zabrani povratka nekoliko stotina hiljada proteranih Srba i Crnogoraca na Kosovo; koji su Srbiji prikačili dve autonomne pokrajine (Kosovo i Vojvodina), a Hrvatskoj, na primer, nijednu, mada je bilo istorijskog i svakog drugog opravdanja za tri (Dalmacija, Istra, Krajina); koji su 1974. godine doneli Ustav skrojen za rastakanje Jugoslavije na šest država. Radi li se ovo iz neznanja ili su još na snazi zaključci Četvrtog kongresa KPJ, održanog u Drezdenu, 1928. godine? Tada je donet plan rušenja Jugoslavije, i sve što se kasnije događalo, do današnjeg dana, odvija se po tom planu."

Kako bilo, odluka je doneta i njome je načinjen zaokret u politici imenovanja ulica u Beogradu. U prethodnih dvadesetak godina, dok su na vlasti u Beogradu bili Srpski pokret obnove i Demokratska stranka, u "ratu za interpretaciju istorije", u nekoliko talasa i pravdajući se antikomunizmom, sa beogradskih ulica su sistematski brisane table ne samo s imenima antifašističkih boraca, od Ive Lole Ribara i Save Kovačevića do Ivana Milutinovića i Sime Miloševića, već i sovjetskih generala koji su učestvovali u oslobađanju Beograda i Srbije od nemačke okupacije, od generala Ždanova do maršala Tolbuhina.

foto: reutersVladimir Putin sa veteranima Crvene armije

GENEZA SLUČAJA: "Mi Balkanci patimo od jedne bolesti, od opsesije promenom", rekao je svojevremeno Jovan Ćirilov, dramaturg i član prve Komisije za promenu naziva ulica iz 1991. U periodu između 1991, kada je Vojislav Šešelj sa saradnicima održavao performanse ispred Kuće cveća vitlajući glogovim kocem kojim će probosti leš Josipa Broza Tita, i 1996. godine, do kada je vlast u Beogradu vršila Socijalistička partija Srbije, a gradonačelnici bili Milorad Unković, Slobodanka Gruden i Nebojša Čović, preimenovano je 70, a nove nazive je dobilo 110 ulica. Najkrupnija odluka u ovom periodu bila je da Beograd odbija da u imenima svojih ulica i trgova zadrži uspomenu na bivšeg predsednika SFRJ. Glavna ulica u Beogradu, nekada Ulica maršala Tita, 1992. godine dobila je novo ime – Ulica srpskih vladara. (Tito u centru Beograda više nema svoju ulicu, ali zato na obodima grada i dalje postoji osam ulica sa njegovim imenom, u Grockoj, Barajevu, Boleču...)

Naredna Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica i dolazi sa promenom vlasti u Beogradu 1997. Posle tromesečnih protesta konstituisana je nova gradska vlast koalicije "Zajedno", predsednik Skupštine grada, tj. gradonačelnik, postao je Zoran Đinđić, potpredsednik Milan Božić iz SPO-a, a za predsednika Izvršnog odbora izabran je Spasoje Krunić takođe iz SPO-a. Kao jedan od prvih poteza nove vlasti, sa zgrade Skupštine grada, posle pedeset godina, skinuta je petokraka. "Ovo je prvi simboličan čin koji treba da pokaže da ideološki simboli spadaju u muzeje i da Beograd ne pripada nijednoj ideologiji, nego sebi i ljudima koji tu žive", rekao je tada Đinđić za "Našu Borbu". Krajem iste godine SPS, SPO i radikali u gradskoj vladi smenjuju Đinđića, nakon čega će uslediti period poznat po neprikosnovenoj vladavini SPO-a u Beogradu.

Novoizabrana Komisija za spomenike i nazive trgova i ulica, na čijem čelu je bila književnica Svetlana Velmar Janković, u aprilu 1997. godine usvaja "Predlog kriterijuma za određivanje naziva ulica i trgova u Beogradu", u čijem uvodu kažu da je: "Preko naziva ulica moguće pratiti mnoge društveno-političke promene u životu Beograda, jer se u nazivima reflektuju političke tendencije i programske aspiracije vladajuće klase. To je ispoljeno ne samo u nazivima po određenim ličnostima, već često i onima koji su dati po toponimima". U usvojenim Kriterijumima kojih je bilo 16, sedmi je onaj koji se odnosi na toponime, gde se kaže: "Čuvanjem ovih naziva štiti se istorijsko nasleđe Beograda iz epohe kada je bio prestonica Kraljevine Jugoslavije, FNRJ i SFRJ". Podsećamo da je ulica Zagrebačka dobila ime po toponimu.

Ubrzo posle usvajanja ovih kriterijuma sledi i sednica na kojoj je dvanaest ulica u centralnim gradskim opštinama promenilo ime prema jednom od tih kriterijuma, uglavnom vraćanjem starih imena, brišući ona koju su data posle II svetskog rata. Tako su ulice izgubili Ivo Lola Ribar, Ivan Milutinović, Maršal Tolbuhin, Sima Milošević, Filip Filipović, Proleterske brigade, Bulevar Crvene armije, General Ždanov, Božidar Adžija, Boris Kidrič, Bulevar revolucije, a Ulica srpskih vladara preimenovana je u Kralja Milana. Ova sednica nije protekla bez burne diskusije. Na primer, opoziciona odbornica dr Svetlana Stipčević iz DSS-a upozorila je tada kolege da joj se "čini neumesnim davanje ulici imena po nekom Makenziju koji je bio samo dobar trgovac, koji je u tom kraju jeftino kupovao zemljište da bi ga kasnije skuplje prodao". Tokom rasprave odbornik JUL-a iz Lazarevca Slobodan Nešković dostavio je dve inicijative građana: "Jedna se odnosi na građane Novog Beograda koji žive u ulici Ivana Ribara, koji žele da se njihova ulica zove Stefana Prvovenčanog. To je argumentovano sa 1100 potpisa. A druga je da se sve ulice koje nose naziv ratnog zločinca Žikice Jovanovića Španca, promene"...

fotografije: a. anđićNOVA IMENA: Ulica Peke Dapčevića (deo bivše Kumodraške)...

NASTAVAK PROMENA: Da podsetimo, Komisija za promenu naziva ulica i trgova je stalni organ gradske uprave, mandat joj je četiri godine. Tako se sa svakom promenom vlasti menjaju i članovi komisije. Komisija koje je formirana početkom dvehiljaditih imala je na svom čelu profesora na FLU, slikara i publicistu Miletu Prodanovića. Od 2004. do 2007, Skupština grada imala je pune ruke posla, pa je donela, prema sopstvenim podacima "više odluka o vraćanju starih naziva ili dodeljivanju novih naziva za još nekoliko stotina ulica." Tada su ulice izgubili komunisti i antifašisti Đura Đaković, Đuro Salaj, Boško Vrebalov, Slobodan Penezić Krcun, skoro svi koji su pretekli u prethodnim promenama. Tih godina Komisija se obračunala i sa značajnim datumima iz antifašističke borbe. Tako su ulice izgubili 29. novembar, 27. mart (istina, samo jednu polovinu), zatim Bulevari AVNOJ-a, JNA, mira, Partizanski put, Trg pobede...

...i Koče Popovića (bivša Zagrebačka)

Obrazlažući usvojenu listu preimenovanja ulica, februara 2004. kada promenjeno 49 ulica, odbornica iz DS-a Milena Milošević je rekla da je osnovni kriterijum u radu ove komisije davanje imena ulicama koje nemaju ime, kao i uklanjanje dupliranih imena ulica, pri čemu je prioritet dat ulicama kojima se time vraćaju stari, neopravdano promenjeni nazivi: "Ovim preimenovanjem ne ukida se nijedan dosadašnji naziv neke ulice već im se, u skladu sa epohom, daje novo ili pak vraća staro, adekvatnije ime, a dosadašnje arhivira kako bi bilo dato ulici kojoj više odgovara. Komisija smatra da pojedine epohe u kojima je Beograd građen treba da nose imena ljudi ili događaja iz tog vremena. Sva imena ostaju na spisku i biće vrlo brzo data novoformiranim delovima grada jer Beograd u ovom trenutku ima oko 400 bezimenih ulica." Da ovo pravilo nije poštovano, jasno je po preimenovanju ulica na Novom Beogradu, koji je izgrađen u vreme SFRJ.

GDE SU RUSI?: Sa antifašistima i komunistima, kao što smo naveli, sa beogradskih mapa izbrisana su imena i sovjetskih i ruskih generala. Ovo pitanje se postavilo nakon potpisivanja gasnog sporazuma s Rusijom 2009. godine. Naime, na 65. godišnjicu oslobođenja Beograda, u jesen 2009, iz kabineta Milana Krkobabića, zamenika gradonačelnika Dragana Đilasa, stigao je demanti tvrdnje objavljene u pojedinim medijima da je ambasador Ruske Federacije u Srbiji Aleksandar Konuzin zahtevao od gradskih vlasti da se ulicama koje su nekada nosile imena sovjetskih vojskovođa, učesnika u oslobođenju Beograda, vrate stari nazivi: "Nekoliko puta sam se sreo sa gospodinom Konuzinom i on nijednom nije tražio, a pogotovu nije zahtevao da se vrate raniji nazivi ulica, niti je učinio bilo šta što bi odstupilo od njegove uloge diplomate koji predstavlja svoju zemlju. Svi naši razgovori bili su u formi sugestija, razmišljanja i iznalaženja najboljih rešenja za uspostavljanje dobrih odnosa naše dve zemlje, tako da su netačne tvrdnje pojedinih državnih i partijskih funkcionera o tome da je ambasador nešto ‘zahtevao’." Ipak, uprkos Krkobavićevom demantiju, da je stvar sa ruskim ambasadorom i imenima ulica ozbiljna, potvrdila je izjava gradonačelnika Dragana Đilasa 7. oktobra 2009: "Istaknuti borci u borbi protiv fašizma koji su izgubili svoje živote oslobađajući ovaj grad i Srbiju dobiće svoje ulice u Beogradu, ali će se to dogoditi posle sprovođenja procedure, uz poštovanje utvrđenih rokova, i neće biti u vezi sa najavljenom posetom predsednika Ruske Federacije Dmitrija Medvedeva. Regularna procedura podrazumeva nekoliko meseci, ali već sada mogu da kažem da nećemo vraćati nazive koje su pojedine ulice dobile posle Drugog svetskog rata, jer za to nema nikakvog razloga. Beograd se stalno širi, grade se nove ulice i bulevari i svi koji to zaslužuju dobiće svoju ulicu." Gradonačelnik je uzgred objasnio da je ranije promena naziva pojedinih ulica izvršena da bi im se vratila imena od pre Drugog svetskog rata i da taj čin, navodno, nema nikakvu ideološku pozadinu.

Sada je 2014. godina, naprednjaci čine novu gradsku vlast u Beogradu, i bliži se 70. godišnjica oslobođenja Beograda. Najavljena je ozbiljna proslava, moguć je i dolazak predsednika Ruske Federacije Vladimira Putina. Letos je formirana nova komisija za imenovanje ulica, i Koča Popović i Peko Dapčević ulice su već dobili. Neizvesno je da li će do proslave biti vremena za još nekoga iz antifašističke istorije, iako Beograd ima nekoliko stotina bezimenih ulica.


 

Konstantin Koča Popović (1908–1992)

Konstantin Koča Popović (1908–1992)

Koča Popović rođen je u Beogradu 14. marta 1908. godine u imućnoj trgovačkoj porodici. Kršten je po stricu trgovcu, kome je čaršija nadenula nadimak "Peskar" zato što je, navodno, za vreme balkanskih ratova vojsku hranio brašnom u kome je, radi težine, hemijskog sastava i razlike u ceni, bilo dosta peska. Školovao se, kao mnoga deca imućnih Beograđana, u dominikanskom internatu u Lozani.

U Sarajevu je završio oficirsku školu Vojske Kraljevine Jugoslavije, pa je 1927. godine proizveden u čin artiljerijskog potporučnika. Zatim je studirao pravo, pa diplomirao filozofiju u Parizu (1929–1932). Pridružio se umetnicima iz Bretonovog kruga i održavao vezu između beogradske i francuske grupe nadrealista. Sa Markom Ristićem objavio je knjigu Nacrt za jednu fenomenologiju iracionalnog (1931).

Kao pripadnik Internacionalnih brigada učestvovao je u Španskom građanskom ratu (1937–1939), tokom kog je stekao čin artiljerijskog kapetana Republikanske vojske. Posle propasti Španske republike (1939) interniran je neko vreme u logorima u Francuskoj. Postao je član ilegalne Komunističke partije Jugoslavije 1933, a te iste godine je uhapšen zbog ilegalnih i revolucionarnih ideja i aktivnosti te poslat u zatvor u Sremsku Mitrovicu.

Na pitanje Aleksandra Nenadovića zašto je postao komunista, odgovorio je: "Bavio sam se, kao što znate, književnošću i uvideo sam da je to luk i voda. Zaključio sam vrlo brzo: jedino što bi još vredelo pokušati jeste da se čovek direktno sudari s neprijateljem. Stoga odlučujem: boriću se, nema druge; sve napuštam i krećem. Pomalo budalasto, priznajem, ali krećem... Moram, ipak, dodati da ja tu, ničim iznuđenu, ni od koga sugeriranu odluku, donosim u Francuskoj, donekle izvan jugoslovenske situacije. Tamo, u tadašnjim dramatičnim okolnostima u Francuskoj, postajem komunista, opredeljujem se za akciju u predvečerje Drugog svetskog rata. Nema više smisla da piskaram nekakve polurazumljive pesme, moram da se pokrenem."

Na samom početku srpskog ustanka, Koča je bio komandant kosmajskih partizana. Sa razvojem ustanka, postavljen je za komandanta grupe odreda u Šumadiji i zapadnoj Srbiji. U vreme sloma Užičke republike, novembra 1941. godine, ostavljen je da komanduje zaštitnicom koja je obezbeđivala povlačenje Vrhovnog štaba i glavnine partizanskih snaga iz Užica.

Koča je 21. decembra 1941. postavljen za komandanta Prve proleterske brigade. Jedna njegova dnevnička zabeleška od 14. novembra 1984. glasi "Glavno mi je u životu: I Proletbrigada." Krajem 1942. postavljen je za komandanta divizije. Juna 1943. spasao je Narodnooslobodilačku vojsku Jugoslavije samoinicijativnim probojem iz obruča na Sutjesci, zbog čega umalo nije smenjen. U julu 1944. godine postavljen je za komandanta Glavnog štaba Srbije.

Posle rata je bio poslanik Savezne skupštine Jugoslavije i Narodne skupštine Srbije, načelnik Generalštaba, ministar inostranih poslova, potpredsednik Republike i član Predsedništva SFRJ.

Govoreći o svojoj karijeri, rekao je: "Činilo mi se da me pomalo precenjuju. Ne samo u tom trenutku kad su odlučili da mi povere spoljnu politiku, nego uopšte: komandant Prve proleterske, načelnik Generalštaba, ministar. Pitao sam se – da li je to zbilja za mene? Dvoumljenje je, pretpostavljam, nastajalo iz poznavanja sopstvene prirode. Odvajkada sam svemu prilazio pomalo i nadrealistički; znao sam da se nikad neću moći potpuno izmeniti."

Kada su 1951. godine, prilikom obeležavanja desetogodišnjice formiranja Prve proleterske brigade i dodeljivana priznanja, među 282 nova nosioca Ordena narodnog heroja nije bilo Koče Popovića. Preživeli pripadnici brigade više puta su prekidali Titov govor ispred Doma garde u Topčideru povicima: "Koču za heroja! Koču za heroja!"

Na to skandiranje Tito je odgovorio: "Ovo što vi radite, primam kao vaše nepovjerenje prema Politbirou, prema meni lično! Vi vrlo dobro znate da svi predlozi za narodne heroje dolaze u Politbiro i tu se odlučuje ko će dobiti taj orden. Kako vi ovdje protestirate izlazi da smo mi nešto pogriješili, da vi nemate povjerenja u taj naš rad. Ja ne odobravam vaš postupak, ali ja ću to srediti s vama. Ako drug Koča nije proglašen za narodnog heroja, to ne znači da neće..."

Dve godine kasnije, povlači se iz vojne službe u činu general-pukovnika. Te 1953. godine dodeljen mu je Orden narodnog heroja. Iste godine postaje ministar spoljnih poslova SFRJ, što će ostati do 1965.

Posle smene Aleksandra Rankovića na Brionskom plenumu, Koča je 1966. postavljen na dužnost potpredsednika Republike, ali videvši da nema velikog uticaja, povukao se već naredne, 1967. godine. Član Predsedništva CK SKJ postao je oktobra 1966. Za člana Centralnog komiteta SKJ biran je na Šestom, Sedmom i Osmom kongresu SKJ, a na Desetom kongresu izabran je za člana stalnog dela konferencije SKJ. Bio je član prvog CK KP Srbije i član Saveznog odbora SUBNOR-a Jugoslavije od 1966. do 1982.

Koča se definitivno povukao iz politike 1972. godine, nakon čistke tzv. liberala u Srbiji (Marko Nikezić, Latinka Perović, Mirko Tepavac). U znak solidarnosti sa smenjenim srpskim partijskim rukovodstvom podneo je ostavku na funkciju člana Predsedništva SFRJ.

Odlikovan je brojnim visokim jugoslovenskim i stranim odlikovanjima.

Na bujanje srpskog nacionalizma, kada je Milošević bio na vrhuncu vlasti, gledao je sa prezirom. U svom dnevniku je zapisao: "Bašibozluk, bagra i brabonjci ustali da obnove Dušanovo carstvo. Srbi su samo protiv onoga ko bi hteo da ih makar malo opameti, a oduševljeno kliču svakome ko ih još više zaglupljuje, unazađuje i unesrećuje. Oni nisu u sukobu sa svetom, već sa samima sobom, vraćajući se na šajkaču i opanak iz kojih su jedva izašli. Bio sam i ostao Srbin, ali nisam bolesna zadribanda i Srbenda. Takvi su izdali i osramotili srpski narod i narugali se njegovoj stvarnoj istoriji."

Umro je u Beogradu 20. oktobra 1992, na Dan oslobođenja. Poslednja Kočina želja je bila da na odru ispred krematorijuma bude sam, "da pored njegovog kovčega izostane defile hipokrita". Sahranjen je bez ikakvih počasti, venaca i okupljanja.

Dokumentacioni centar "Vreme"


Peko Dapčević (1913–1999)

Peko Dapčević (1913–1999)

Rođen je u Ljubotinju, kod Cetinja, u svešteničkoj porodici. Po završetku gimnazije upisao se na Pravni fakultet u Beogradu i ubrzo, u svojoj dvadesetoj godini, 1933. postao član Komunističke partije Jugoslavije. Tri godine kasnije vratio se u svoj rodni kraj i kao član Okružnog komiteta KPJ za Cetinje radio na stvaranju i jačanju partijskih organizacija.

U maju 1937. godine odlazi u Španiju, kako bi se u Španskom građanskom ratu borio protiv Frankovih fašista. Peko je u Španiji ranjavan tri puta. Na frontu Brunete kod Madrida ranjen je u glavu. Posle izlaska iz bolnice postao je politički delegat voda, a ubrzo i politički komesar čete. Za kratko vreme napredovao je od desetara do poručnika Španske republikanske armije.

Posle poraza Španske republikanske armije smešten je u koncentracioni logor. U logoru je ostao do oktobra 1940. godine. Tada je pobegao iz logora i po nalogu Komunističke partije organizuje bekstvo ostalih španskih boraca i prebacivanje drugova u Jugoslaviju.

Odmah posle povratka u Jugoslaviju uhapšen je u Somboru i sproveden za Crnu Goru, ali je uspeo da pobegne sa stanice u Nikšiću. Tu se povezao sa članovima Mesnog komiteta KPJ za Nikšić i aktivno učestvovao u pripremama za ustanak. U prvim danima trinaestojulskog ustanka nalazio se na funkciji člana Okružnog komiteta KPJ za Cetinje i komandanta Lovćenskog partizanskog odreda.

Bio je član, a izvesno vreme i zamenik komandanta, Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru, od njegovog formiranja avgusta 1941. godine.

U vreme krize ustanka na području Kolašina, u zimu i proleće 1942. godine, kao zamenik komandanta Glavnog štaba objedinio je komandu nad partizanskim udarnim bataljonima i odredima na ovoj teritoriji koji su vodili teške borbe sa znatno brojnijim četnicima.

Početkom aprila 1942. postavljen je za komandanta Glavnog štaba NOP odreda za Crnu Goru i Boku, a maja iste godine imenovan je za člana Vrhovnog štaba NOP i DVJ.

Kada je 11. juna 1942. godine formirana Četvrta proleterska crnogorska udarna brigada, Peko je imenovan za njenog komandanta. Sa formiranjem prvih divizija NOVJ, 1. novembra 1942. godine, Peko Dapčević je postavljen za komandanta Druge proleterske divizije. Od novembra 1942. do februara 1943. Divizija je dejstvovala na širem graničnom pojasu između Bosne i Dalmacije.

U vreme bitke na Neretvi, Druga divizija je imala veoma važnu ulogu: prva je forsirala Neretvu, marta 1943, i zadala snažan udar četnicima. Oktobra 1943. godine Peko je postao komandant Drugog udarnog korpusa NOVJ. Pod njegovom komandom Korpus je postao jedna od najjačih jedinica NOVJ. U jesen 1943. godine učestvovao je u oslobođenju većeg dela teritorije Crne Gore, Hercegovine i Sandžaka.

Jula 1944. godine imenovan je za komandanta Operativne grupe divizija, s kojom je prodro u Srbiju i oslobodio znatnu teritoriju u slivu Južne i Zapadne Morave. Septembra 1944. komandovao je Prvom armijskom grupom, koja je izvela operacije za oslobođenje zapadne Srbije i Šumadije i Beogradsku operaciju. Rame uz rame sa generalom Ždanovom i Crvenom armijom predvodi partizanske jedinice u oslobađanju Beograda.

Prvog januara 1945. godine Peko Dapčević je imenovan za komandanta Prve armije koja je vodila borbe na Sremskom frontu i 12. aprila izvršila proboj. U završnim operacijama za oslobođenje Jugoslavije armija je oslobodila znatan deo Slavonije i Hrvatske, prodrla u Sloveniju i sa Trećom armijom na sektoru Celje–Maribor razbila i zarobila glavne nemačke i kolaboracionističke snage, pod komandom generala Aleksandra Lera (jačine oko 300.000 ljudi).

Maja 1945. godine imenovan je za komandanta Četvrte armije i komandanta Vojne uprave u Istri. U toku rata bio je član Antifašističkog veća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ) i član Predsedništva Crnogorske antifašističke skupštine narodnog oslobođenja.

Godine 1943. proizveden je u čin general-majora, 1944. u čin general-potpukovnika, a 1947. general-pukovnika.

Od 1946. do 1948. završio je Višu vojnu akademiju "Vorošilov" u Moskvi. Posle povratka iz Sovjetskog Saveza do 1953. bio je zamenik, a od 1953. do 1955. načelnik Generalštaba JNA. Posle demobilisanja 1955. godine bio je član Saveznog izvršnog veća, kao sekretar za saobraćaj i veze. Istoričari ocenjuju da je zapravo pasiviziran sinekurom u Saveznom izvršnom veću. Mnogi tvrde da je takvom sklanjanju doprinelo delovanje njegovog rođenog brata Vlade Dapčevića, informbirovca i najpoznatijeg golootočkog sužnja. Naime, posle sukoba KPJ i KP SSSR, Pekova braća Vlado i Milutin izjasnili su se za Rezoluciju Informbiroa, zbog čega su bili uhapšeni i osuđeni na višegodišnje kazne zatvora.

Bio je potpredsednik Savezne skupštine.

Na Sedmom i Osmom kongresu SKJ biran je za člana Centralnog komiteta SKJ. Bio je član Predsedništva SSRN Jugoslavije, Glavnog odbora SUBNOR-a i Saveta federacije.

Napisao je knjige: Rat u Koreji, Beograd, 1951; Značaj i snaga manevra, Beograd, 1954; Kako smo vodili rat, Beograd, 1956; Taktika partizanskih odreda i brigada, Beograd 1961; Male ratne priče, Beograd, 1961; Od Pirineja do Cetinja, Beograd, 1981; Kazivanja o Beogradskoj operaciji, Za Beograd, 1984; Ogledi iz vojne misli, 1986.

Ironijom naše političke prakse, prvi počasni građanin Beograda (proglašen oktobra 1945. godine na godišnjicu oslobođenja) tek u XXI veku dobio je i ulicu u Beogradu. Dobitnik je Nagrade AVNOJ-a. Nosilac je više visokih jugoslovenskih odlikovanja. Ordenom narodnog heroja odlikovan je 22. oktobra 1945.

Pekova supruga bila je glumica Milena Vrsjakov Dapčević, sa kojom je imao dvoje dece.

Peko Dapčević, prema svedočenju upućenih, teško je preživljavao raspad SFRJ pa je u vreme "antibirokratske revolucije" prvi deo omiljene "Politike" bacao, a čitao samo sportske stranice i rešavao ukrštene reči.

Umro je 10. februara 1999. godine u Beogradu. Sahranjen je na beogradskom Novom groblju. Po njegovoj poslednjoj želji, nije sahranjen u Aleji zaslužnih građana.

Dokumentacioni centar "Vreme"


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

OČUVANJE ANTIFAŠISTIČKIH TRADICIJA I SEĆANJE NA RATNO SAVEZNIŠTVO SSSR-A I JUGOSLAVIJE ZAHVALJUJUĆI RUSKOM FAKTORU: B. Tadić i D. Medvedev 20. oktobra 2009. u Beogradu
  • foto: istorijski arhiv beograda