foto: samir delić
UNIFORMA I FORMA: Muftija M. Zukorlić i postrojavanje u Novom Pazaru

Sandžak >

Muftija i njegova vojska

Poslednje što je trebalo i inače neuralgičnoj teritoriji kakav je Sandžak bila je prošlonedeljna skandalozna priredba muftije Zukorlića, sa uniformisanim ljudima u stroju i formaciji. Vreme je da se konačno upitamo ko je taj muftija i čijim interesima služi

Prošle nedelje imali smo priliku da vidimo relativno kratak snimak iz Novog Pazara na kome se ukazalo nekoliko (ili nekoliko desetina, svejedno) mladih muškaraca u svetlozelenim uniformama (otprilike boje i dizajna nemačke policije, ali to ne znači ništa) i sa nečitljivim oznakama na rukavima. Bili su uredno i veoma marcijalno postrojeni, sve gledajući pred sebe, u stavu "mirno"; dalje ne znamo šta je bilo. Znamo, međutim, da je to bilo prikazano u sklopu već nekakve javne manifestacije Muamera Zukorlića, muftije sandžačkog, koji se već godinama svima, a naročito Sandžaklijama, penje na glavu svojim političkim avanturizmom.

Sa tim uniformisanjem i paravojnim organizovanjem političkih istomišljenika i mi i Evropa imamo jako loše iskustvo u proteklih stotinak godina, čega muftija mora biti svestan. Italija je imala crne, Nemačka smeđe (nacističke) i druge (socijalističke) košulje, sa sve opasačima i kravatama; takva je bila moda i u Mađarskoj, Rumuniji, Kraljevini Jugoslaviji (Ljotićev Zbor) itd. Znamo kako je završilo. Hrvatska i dan-danas ima neoustaške nostalgičare u crnim košuljama i kapama sa slovom "U" (sa "ušima"), ali oni su polako postali deo marginalnog folklora oko HDZ-a i Crkve u Hrvata, sa sve onim Tomsonom (M1A1) i Karamarkom. Kod nas, od 1990, imali smo kojekakve "četnike" i prateći bašibozuk, ali se oni nisu isticali u običnim civilnim okolnostima, osim povremeno različitim modnim detaljima koji se teško mogu opisati kao uniformisanost. Tu ne treba mešati formu (uniformu) i sadržaj (pljačku i ratne zločine); forma je nebitna.

E, sad: kad neko svoje političke pristalice uniformiše, poruka je jasna: pre ili kasnije će ih i naoružati; tako je do sada bilo; poslednji put na Kosovu sa tim "Zaštitnim korpusom" koji je prvo bio samo uniformisan, a kasnije... Stvar je, dakle, jasna: ako sam ih uniformisao, to znači da ću ih i naoružati. Novopazarci s kojima smo razgovarali kažu da je ta ista Zukorlićeva ekipa bila uniformisana i ranije, mada drugačije: crne kožne jakne, naoružani i u debelim džipovima.

SANDŽAČKI TROUGAO: Pojavni oblik ovog blesavog cirkusa ovde je sporedan – osim u političkoj analizi. To je nedvosmislena politička demonstracija muftijina. Suština je negde drugde: zašto muftija to radi, ovako kako to radi i u ovom nervoznom trenutku kada se na paravojne formacije svih vrsta (čak i na one naše nesrećne "četnike" u Ukrajini) ne gleda sa radošću? Po Bosni i po Kosovu hapse kojekakve islamistički nastrojene dobrovoljce i njihove organizatore, hodže i imame. A muftija Zukorlić našao kada će da prikazuje, uniformiše i postrojava magarce usred Novog Pazara. Zašto on to radi i za čiji račun?

Tu se sada treba vratiti na lik i delo Muamera Zukorlića, muftije sandžačkog. Taj se avanturista pojavljuje niotkuda za vreme mandatu Koštunice dr Vojislava i biva smesta iskorišćen za unošenje razdora u Islamsku zajednicu Srbije, uz zdušno sasluživanje Koštuničinog Ministarstva vera. Kad kažemo niotkuda, ne kažemo da nije svršio razne islamske škole i univerzitete po Levantu; ali: takvih diplomanata i doktoranada sa tih škola i univerziteta finansiranih saudijskim petrodolarima bilo je više nego onih sa Megatrenda, tako da to ne znači mnogo. Mlad, bezobrazan i beskonačno ambiciozan, muftija Zukorlić napravio je po Sandžaku upravo onakav cirkus kakav je Koštunici i njegovim revniteljima odgovarao. Tako je nastao današnji sandžački trougao: Ljajić–Ugljanin–Zukorlić; ranije smo imali samo Rasima, pre njega Sulju, pa obojicu; sada imamo trojicu. Zašto je to važno?

Zato što je Sandžak ostao poslednje strašilo "secesionizma" u Srbiji; eto zašto. S Vojvodinom – svim Koštuničinim i ostalim velikosrpskim naporima uprkos – to nekako nije išlo, kao što vidimo iz najnovijih kilavih napora oko "ujednačavanja" odnosa političkih snaga u Novome Sadu i u Beogradu. Sandžak još od Slobinog vakta služi kao rezervna varijanta svesrpske mobilizacije i homogenizacije protiv "otcepljenja" i ostalih strašila. Setimo se samo pogroma Miloševićeve policije po Sandžaku ("skupljanje oružja", "zavere" za rušenje ustavnog poretka i ostale budalaštine); sve to nije završilo nigde, ni kriminalistički, niti pravosudno – ali je odigralo ulogu o kojoj bi Suljo Ugljanin imao šta da kaže, kad bi hteo. Posle Prevrata od 5. oktobra, Rasim Ljajić je koliko-toliko imao stanje pod kontrolom, ali onda je došla Koštuničina vlada i s njom muftija, a sada se vratio i Suljo.

AGENTI PROVOKATORI: Suština priče bila je i ostala da se Sandžak, u sasvim karadžićevsko-ekmedžićevskom maniru, predstavi održi kao secesionističko strašilo po crti "zelene transverzale", "islamskog fundamentalizma" i ostalih paranoičnih idiotizama kojima su nas zatrpavali još od 1986. otprilike, pa do danas. Sandžaklije, svet razborit, vredan i bogobojažljiv, nisu nikada pružili nikakvog osnova za takve blesave konfabulacije: radili su i gledali svoja posla, sve do ove krize kada i oni naglo osiromašuju, što muftiji daje određene polazne pozicije za mućenje vode i političke manevre. U međuvremenu je muftija Zukorlić pokušavao svašta, uglavnom na reklamnom planu: vikao je, pretio tužbama, maltretirao Aidu Ćorović i druge (pa je ona dobila policijsku zaštitu, ali njega niko nije dirao) i uopšte se bavio sve neefikasnijim public relations avanturama. Sandžaklije nešto nisu nasedale; pametan je to svet i ima gorka iskustva sa takvima. Udvarao se muftija Islamskoj zajednici Bosne i Hercegovine onoliko i veoma glasno. Bivši reis, Mustafa ef. Cerić, donekle je podlegao – ali ne mnogo – a današnja ulema u BiH gleda ga sa neodobravanjem, koliko shvatamo. Onda je – sasvim prirodno – došlo vreme skandala, kad ništa drugo ne pomaže. Prvo je krenula ta priča sa spomen-pločom onom saradniku okupatora Ćatif-efendiji (okupacijski gradonačelnik Novog Pazara). Muftija i njegovi rezonovali su kao DSS: bio čovek antikomunista, pa ako Srbi (Koštunica) mogu da slave Mitu Ljotića i ostale, a što ne bismo i mi Ćatifa? To nešto nije uspelo, pa se sada muftija uhvatio poslednjeg sredstva, eskaliranja skandala: postrojio uniformisane političke pristalice.

Osnovno pitanje – šta Sandžak i Sandžaklije od toga imaju i kome to koristi? – nije postavio niko i krajnje je vreme da se i ta stvar raščisti već jednom. Od muftijinog šarlatanskog političkog avanturizma Sandžak i Sandžaklije imaju samo zijana (štete). Posle dvadesetak godina (i više) sumnjičenja, pogroma i diskriminacije – samo su im još muftijini uniformisani tipovi trebali.

A ko ima od muftije koristi? Pa, oni koji su ga izmislili, doveli, podsticali i upalili "na gurku" u ono vreme, da bi dalje nastavio na sopstveni pogon – do sada, kad goriva ponestaje. Ovim slaboumno avanturističkim gestom sa paradom uniformisanih klipana muftija Zukorlić opasno se približio kvalifikaciji plaćenog agenta provokatora u službi onih snaga kojima je – u njihovom očajanju – Sandžak ostao kao jedino "secesionističko" strašilo u pandemonijumu "mrzitelja svega srbskoga" i "rasturača Srbije". Kad takvih nema, treba ih izmisliti, a tu agents prvocateurs nemaju konkurenciju.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST