Taksim

Neko je kijevski Majdan uporedio s Taksimom, ali, srećom, ne po broju poginulih, već po tome što se ovaj istanbulski mejdan (turski: trg) poistovećuje s mestom za proteste. Everywhere is Taksim, Resistance Everywhere...

Pre četiri i po godine, dok su u obližnjem kongresnom centru zasedali službenici dve "ozloglašene" ustanove – MMF-a i Svetske banke, prvo što ćemo ugledati kroz prozorče malog starinskog tramvaja koji nas prevozi s Tunela na Taksim, povlašćen da ide posred pešačke ulice Istiklal, biće – demonstranti. Momci i poneka cura nosili su transparente i nešto uzvikivali, i to je bilo sve. Dan-dva kasnije poleteće kamenice, ali mi ćemo tada biti u drugom delu grada, gde ništa od buke i besa nije doprlo pa ne bismo za nerede ni znali da nije bilo usplahirenih SMS poruka iz Beograda.

Pre pet meseci evo nas opet u Istanbulu. Ponovo se naš tramvaj-igračka polako penje ka Taksimu, ali lepu kapiju Galata saraja, u kome se nalazi istoimeni licej, ni sada ne mogu da slikam, prošli put zbog rekonstrukcije, sad zato što je zaklanjaju "marica" i policajci. Neredi zbog parka Gezi protutnjali su tokom leta, ili su ih zamenile mirnije manifestacije, poput performansa na Tunelu, gde su lišćem okićene devojke u haljinama od grubog platna igrajući slale svoje neme poruke, pa ko razume, razume. Zašto su policajci opet na Taksimu, ne znam, ali nešto se svakako "kuva"...

Iako se smatra "srcem" Istanbula, Taksim je manji od svoje slave, bar kad je o lepoti reč. Ulica ga razdvaja od "problematičnog" parka Gezi, punog drveća i sunca. Nije čudo što ga građani ne daju – šoping-molova je sve više, a parkova sve manje. Oko trga se uzdiže nekoliko hotela, a tu je i autobuski terminal, koji nigde, pa ni ovde, nije ukras grada. Ni ime trga nije poetično, što uvek priželjkuju putnici i putopisci: reč "taksim" znači podeliti, rasporediti – nekad je ovde bio centar za distribuciju vode.

Trgom dominira spomenik posvećen stvaranju Republike Turske. Centralna figura je, naravno, prvi predsednik Kemal Ataturk. Pored njega, figure koje očekujete – dva njegova saborca, maršal Fevzi Čakmak i drugi predsednik, Ismet Ineni, ali i one koje ne očekujete – Frunze i Vorošilov, vođe Oktobarske revolucije, izvajani, kako se tvrdi, po Ataturkovoj želji. Zastave u rukama vojnika na bočnim stranama spomenika sećaju na herojska dela i vremena, a jasnu poruku šalju i dve žene: jednoj je lice pokriveno, kao pre Ataturkovih reformi, druga je bez vela, nasmejana, moderna i slobodna – turska žena posle revolucije. Danas, kao što znamo, mnoge Turkinje ponovo pokrivaju lice, a ima li osmeha ispod zara, takođe bih volela da znam.

Lepše od Taksima jesu ulice koje se od njega granaju, idući ka dva plava istanbulska dragulja, Zlatnom rogu i Bosforu, i ka kvartovima Harbija, Šišli, Mačka, Nišantaš, Džihangir, neočekivano lepim i po pravilu izostavljenim iz turističkih tura, zato što je u Istanbulu vremena uvek malo. Najpoznatija je već pomenuta avenija Istiklal, puna lepih dućana, uličnih zabavljača, turista i drugih pešaka. Ovde su sve kuće ujednačeno visoke i jednako lepe, iste starosti (kraj XIX i početak XX veka), građene po uzoru na pariske, te nema one razbarušene istanbulske raznolikosti zbog koje se čini da smo u pet gradova istovremeno.

Niz crkava ređa se duž ulice Istiklal, svaka sa svojom zanimljivom istorijom, za koju, nažalost, na ovoj stranici nema mesta. Ovde ih ima više nego džamija, jer ovo je Bejoglu, evropeizirani kvart "bez ezana", kako kaže junak jednog Pamukovog romana, što će reći bez minareta i mujezinovih poziva na molitvu.

Nije daleko ni Čukurdžuma, kvart u kome se nalazi Muzej nevinosti, ta originalna tvorevina Orhana Pamuka, zapravo renovirana stara jednospratnica u kojoj su izložene stvari u vezi sa Kemalom i Fusun, glavne ličnosti njegovog istoimenog romana. Ulaznica je knjiga "Muzej nevinosti", ma gde da je izdata, a Srbija (bar tu) nije izuzetak.

Blizu Taksima je i hotel "Pera Palas", izgrađen 1892. godine za putnike legendarnog "Orijent ekspresa". Hrlili su u Konstantinopolj, "Pariz istoka", ali – gle čuda! – nisu odsedali u orijentalnom, već u evropskom delu grada. Ova lepa zgrada ima i to preimućstvo da gleda na Zlatni rog, ali svoju auru ipak duguje prvenstveno gostima s aurom: osim Agate Kristi, čija se soba izdaje pa je za razliku od Ataturkove (broj 101) nismo mogli videti, ovde su odsedali i mnogi drugi poznati ljudi – Sara Bernar, Hičkok, Hemingvej, Greta Garbo, Teodorakis, Žaklina Onazis, Reza Pahlavi, kralj Edvard VIII, a bogme i naš Tito.

U holu se čuva i nosiljka u kojoj su visoki gosti (nadam se ne i teški) prenošeni od železničke stanice Sirkeči do hotela.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST