TV manijak – Film Montevideo, vidimo se >

Odmor za dušu

Možete mu naći mnogo nedostatka, ali film Montevideo, vidimo se odlična je bioskopska zabava! Neko voli fudbal, neko voli lepotice iz Urugvaja, neko obožava Srbiju. Možete voleti samo jedan element ove filmske melodrame ili sva tri, kako vam volja, Dragan Bjelogrlić vas ne forsira da birate, a možete prosto i neobavezno da uživate u lepim slikama – film funkcioniše čak i na tom nivou

Kada sam pre nekoliko godina pitao svoju drugaricu kako bira filmove u DVD klubu, dala mi je jasnu i preciznu definiciju. Ako uzmem film za vikend, rekla je, on mora da ima lepe glumce i glumice, peripetiju, moram malo da se isplačem, ne mnogo, ali i nasmejem, može i pucnjava, al umereno, i neću da gledam kako muče i maltretiraju decu. A na kraju, obavezno hepiend!

Pre dva dana morao sam da potegnem veze da bih obezbedio karte za popodnevnu projekciju domaćeg filma Montevideo, vidimo se! Pun bioskop, otišao sam sa troje tinejdžera različitog pola, obavezne grickalice i atmosfera – blaga neizvesnost, kao nekada. Razlika je samo u količini hrane koja se danas pojede u bioskopu: one kutije sa kokicama su sve veće, mackaju se takosi i srču sokovi. Od prvog momenta se moglo videti da je film Montevideo u bioskope vratio publiku, i doveo novu. Od služenja JNA nisam video iskrenu opijenost filmom – onaj razgovor sa velikim ekranom. Ljudi danas filmove gledaju kod kuće, pričanje je normalno, baš kao i ustajanje. Vidite bioskopsku nepismenost, jedan funkcionalni nedostatak nastao zbog činjenice da je televizija pobedila film i bioskop.

Sve ovo bilo je dovoljno da me zainteresuje za fenomen Montevideo, jer je posle filma Zona Zamfirova i donekle Parade, u našim bioskopima opasna oseka domaćih filmova. Šta da vam kažem, pre filma smo u blokovima reklama i trejlera videli najavu za dva animirana filma, nekoliko akcionih blokbastera i čak, kao odlična paradigma – animirani film sa lego figuricama i kockicama! Nasuprot aktuelnoj, manje ili više kockastoj ponudi, Montevideo je pre okrugao-na-ćoše.

NAŠI LJUDI: Opšte podatke lako je zapamtiti: na osnovu knjige Vladimira Stankovića, Dragan Bjelogrlić je producirao i režirao film, seriju, pa još jedan film.

Poznata glumačka ekipa iz Srbije, iz prethodnih delova, pojačana je Armandom Asanteom, prelepom Elenom Martinez, i Brankom Đurićem Đurom. Ovo je upravo ono što je filmu dalo dodatnu težinu – negativac, fudbalski menadžer, lepotica koja Tirketa stavlja u dilemu fudbal ili ljubav i antiheroj, Hrvat, cinik i komični karakter – zemljak iz Hercegovine, naš čovek u belom svetu Pako/ Đura.

Ako je kulisa za radnju prvo svetsko prvenstvo u fudbalu, vreme radnje je mitska zlatna epoha tridesetih godina prošlog veka, a potka fudbal kao metafora života, onda je recept sa početka teksta sigurno uspešan. Pošto je tu i lepotica, postoji i romantična strana priče i film će voleti i dame.

No, krenimo redom, od prethodnih epizoda koje su dovele do Montevidea. Lično sam uvek više voleo kada se na televiziji emituje serija – posle su od toga pravili filmove koji su mi bili prekratki, sa presijom fabule naspram detalja za koje smo se vezivali. Zato smo više voleli Otpisane, nego film Povratak otpisanih. Slično je bilo i sa Boljim životom, ali i sa Više od igre ili serijom Velo misto. Danas bih često voleo da se serije sublimiraju, pa sam siguran da bi od većine domaćih serija ispali pristojni filmovi. Ravna Gora, u dva dela, Moj rođak sa sela ili Sva ta ravnica, kao svojevremeno Slom ili Hvatanje Draže Mihailovića. Nabijena minutaža danas ima cilj da proda desetostruko oglasno vreme – čista ekonomija.

VREME I PROSTOR: Fudbal kao tema je veoma zahvalan u domaćim serijama. Od Splita, preko famozne Gradine, od Hajduka do Radničkog, postalo je odavno jasno ono što svaki ljubitelj fudbala odavno zna. Svaka životna situacija, ideja ili emocija, ma kako kompleksna izgledala, može se prikazati kroz fudbal. Ukoliko se tu doda istorijska činjenica da su tim Kraljevine Jugoslavije u Urugvaju činili isključivo fudbaleri iz Srbije, da je tamošnji uspeh do danas neprevaziđen (treće mesto!), a pobeda u polufinalu oteta nepravednim suđenjem – eto materijala za opis našeg nacionalnog karaktera. Uvek nam sudije otmu junački izvojevanu pobedu.

Bel epok je takođe bitan element Montevidea, jer se pokazuje da je doba svetske ekonomske krize tridesetih (a šta je onda ovo danas) vremenski sinonim za bezbrižnu prošlost. To je vreme Agate Kristi, ali i Mir Jam, predvečerje faši-zma, kada su muškarci bili vitezovi, a žene dame, ali sa kraćim suknjama. Mnogo naših serija sa žalom evocira ovo doba – jer "Tko pjeva zlo ne misli", a kamoli ko igra fudbal/fusbal ili nogomet. Ovo je doba malograđanskog raja, zatišja pred revoluciju, kratkotrajni predah između dve svetske klanice koje Evropa, a bogami i Amerika, zato rado idealizuje. Tada su Srbi imali kralja, a Hrvati građansku elitu i aristokratiju. Ove činjenice pametno je iskoristio scenaristički par Ranko Božić/Dimitrije Vojnov, i, fudbalskim žargonom rečeno, oko njih je gradio igru.

ZEMLJACI VAN BALKANA: Reditelj Dragan Bjelogrlić je pitanje zajedničke države Jugoslavije i ovde duhovito provukao kroz lik emigranta Paka. Nepoverenje između Srba i Hrvata topi strast koju nosi fudbal, na neutralnom terenu Montevidea. Zemljaci van Balkana je veoma zanimljiva teza, koju možete proveriti već na gastarbajterskim žurkama i u klubovima u Beču. Bjela ima puno pravo da apsolvira temu jer je od partizanskih filmova preko autorskih ostvarenja vraćao pitanje Jugoslavije na polje mentaliteta i sličnosti umesto razlika, i iskrenosti u komunikaciji i suživotu ljudi na Balkanu.

Fudbal je i tu odlična metafora – i za ratovanje i za strast i za kolektivnu igru.

Izmeštanje filma iz Srbije, mlada i sveža glumačka ekipa, egzotične lepotice i Armand Asante kao otelotvorenje američkog biznisa i imperijalizma, doprineli su da film dobije ljubavnu notu. Neko voli lepotice iz Urugvaja, neko voli fudbal, neko obožava svoju Srbiju. Možete voleti samo jedan element ove melodrame ili sva tri, kako vam volja, reditelj vas ne forsira da birate. Možete prosto i neobavezno da uživate u lepim slikama – film funkcioniše čak i na tom, spotovskom nivou. Posebno bih pomenuo odličnu muziku (Manjifiko), koja je stilizovana mešavina šlagera, balkanskog melosa i plesnih numera. Muzika ritmom odlično prati fudbalsku akciju i stvara fudbalsku koreografiju.

Zamislite, nema product placementa, niko u filmu ne pije aktuelne gazoze, nema čukanja pivom, nema samoposluga ni banaka. Odmor za dušu.

I tako, dok u mraku krckaju kokice, moji tinejdžeri i tinejdžerka se kikoću, Đura ispaljuje super fazone, minijature bosanskog humora za novu generaciju, povremeno malo golotinje, taman da klincima ne bude blam od starijih, zabijamo golove, publika navija i aplaudira na kraju filma.

Pitao sam ih za ocenu. Kažu: četvorka. Ponekad je današnjim klincima ovakav film naivan, šta da kažem, sami smo krivi. Videli su već mnogo toga, i u filmovima i na internetu i u stvarnom životu. Vidim da im se film dopao. Možete mu naći mnogo nedostatka – ali Montevideo, vidimo se odlična je bioskopska zabava!


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA