IZBEGLIČKA TRAGEDIJA PRED LAMPADUZOM: Spasilačka akcija,...

Italija – Brodolom kod ostrva Lampeduza >

Smrt sa ljudskim licem

Pogibija oko 300 afričkih migranata pred obalom Italije kao da je promenila svest Italijana. "Njihova" nesreća po prvi put je postala "naša" nesreća, inače bezimena statistika dobila je ljudsko lice: mediji izveštavaju o sudbinama pojedinaca, njihovim nadama i stradanjima. Svima je postalo jasno da nešto mora da se menja. Dok se to ne dogodi na talasu iznenadne empatije, dok se još vade tela iz mora, preživelima po važećim zakonima preti optužnica za pokušaj ilegalnog ulaska u Italiju

Za "Vreme" iz Rima

Venac cveća mirno pluta po površini mora nedaleko od ostrva Lampeduza. Pedeset metara ispod njega je grobnica još uvek neizbrojanih žrtava brodoloma koji se dogodio 3. oktobra, samo 500 metara od mesta na kome su tražili spas bežeći iz svojih domovina. Ronioci italijanske obalske straže kažu da je na desetine od nekoliko stotina tela još uvek zarobljeno u trupu broda koji je potonuo nadomak najjužnije italijanske ispostave na Mediteranu. Obalska straža, ribari i ljudi sa Lampeduze spasli su do utorka (u vreme kada je pisan ovaj tekst) 194 osobe. Više od 110 tela, među kojima i žena i dece, na obalu su izbacili talasi. Na dnu mora leži možda još 300 ljudi, a konačan broj stradalih i nestalih mogao bi biti još veći.

Ono što se prošle nedelje dogodilo u blizini Lampeduze, na manje od 120 kilometara od Afrike, verovatno je najveća pomorska katastrofa u istoriji Italije. Poređenja radi, najstrašniji događaj do tog 3. oktobra zbio se 1997. godine kada je više od 100 ljudi stradalo u brodolomu albanskog broda "Kater i rades" koji je pokušao da dođe do italijanske istočne obale.

U to vreme Italija je počela da shvata da su njene obale postale glavna morska granica Evropske unije. Šesnaest godina nakon toga potopljeni brodovi i splavovi duž sicilijanske i kalabrijske obale su manje-više svakodnevna vest. Skoro svakodnevne vesti su i mrtva tela migranata koje pronalaze ribari ili ih morska struja izbaci na obalu. Pa ipak, još se nije dogodilo ništa slično ovome, bar ne tako blizu obale i ne pred TV kamerama.

POGREŠNA ODLUKA: Scenario nesreće, po lokalnim vlastima, je sledeći: brod je pošao iz Libije, na njemu je bilo ukrcano oko 500 ljudi, kada su se približili obali Lampeduze neko na brodu je pomislio da će najlakše privući pažnju obalske straže ako zapale vatru i izdigne se dim. Vatra se očigledno otrgla kontroli, što je izazvalo opšti metež i paniku na brodu, među migrantima uglavnom iz Eritreje i Somalije. Najverovatnije su od plamena pokušali da pobegnu na suprotnu stranu broda, zbog čega se on na kraju i prevrnuo.

Italijanske vlasti još ispituju da li je priča imala ovakav tok. Neki od preživelih se sećaju da su tri ribarska čamca sa Lampeduze prošla pored broda dok je još goreo, pre nego što je potonuo. Neki drugi brodovi su zastali i primili onoliko ljudi koliko su mogli i tako spasli na desetine života.

Prizor tela poređanih jedno uz drugo na plaži Lampeduze podseća na scenu sa bojnog polja posle upravo završene bitke. Izaziva suze i saosećanje prema žrtvama, kako kod italijanske javnosti tako i kod političara. Dva dana nakon brodoloma, meštani Lampeduze organizovali su bdenje za žrtve i demonstracije, tražeći od vlade u Rimu da preduzme nešto: da otvori humanitarni koridor, bezbedniju morsku rutu od severne Afrike do Italije, kako bi se tragedije poput ove izbegle.

Italijanski premijer Enriko Leta odlučio je da proglasi dan žalosti u zemlji. Ovo je prvi put da je dan žalosti proglašen takvim povodom. Takođe je pozvao Evropsku uniju da pojača nadzor na moru i da pruži podršku italijanskim vlastima da se izbore sa prilivom katastrofičnih brodova koji dolaze sa obala Libije, Tunisa, ponekad i Egipta. To je poziv na koji je teško odgovoriti. Agenciji EU odgovornoj za nadgledanje granica (Frontex) budžet je smanjen za trećinu na 85 miliona evra.

"Oni koji su poginuli u ovoj nesreći su građani Italije", izjavio je Leta. Da li je to zaista mislio ili je reč samo o retoričkom zaoštravanju razmera tragedije?

REVOLTIRANI I OGORČENI: "Po mom mišljenju, došlo je do promene u načinu na koji su italijanski mediji preneli ovaj događaj", kaže za "Vreme" Klelija Bartoli, profesorka ljudskih prava na univerzitetu u Palermu, autorka knjige Rasisti po zakonu. Italija koja diskriminiše (Racists by law. Italy that discriminates, 2012) i savetnica Sesil Kajenge, italijanske ministarke za nacionalnu integraciju rođene u Kongu. "Mnoge novine su dale značaj ličnim pričama preživelih i žrtvama brodoloma, objavljujući pritom i njihove porodične fotografije. To me neodoljivo podseća na način na koji mediji inače pokrivaju vazdušne nesreće u kojima su žrtve Italijani i ljudi sa Zapada. Ranije su ovakvi događaji sa stradalim izbeglicama uglavnom tretirani kao kolektivna tragedija, žrtve su bile nepersonalizovani brojevi, nije bilo ličnih priča", kaže Bartoli.

Za ovakvu promenu kursa moglo bi biti odgovorno nekoliko faktora, objašnjava Bartoli. Pre svega, tri važne institucionalne figure na različitim, ali veoma važnim pozicijama u zemlji imale su lično iskustvo sa migracijom i radom sa izbeglicama. "Papa je prvi od njih. Njegove reči ogorčenja i srama, koji je osetio zbog ove nesreće, bile su mnogo oštrije od onih koje se izgovaraju prilikom uobičajenih izjava saučešća", ukazuje Bartoli. "Druga je Laura Boldrini, predsednica donjeg doma Parlamenta, koja je na svojoj prethodnoj poziciji portparola za UNHCR iznosila oštre kritike na račun italijanske antimigracione politike. Treća je ministarka Kajenge. Svemu ovome možete dodati i činjenicu da je generalni stav ove vlade po mnogim pitanjima bitno različit od razmišljanja i činjenja prethodne. U njoj je Severna liga, (saveznik Silvija Berluskonija) često otvoreno iznosila rasističke teze i propagirala antimigracionu politiku."

Stav današnje vlade i velikog dela italijanskog javnog mnjenja bi nakon tragedije kod Lampeduze mogao biti drugačiji. Dok Umberto Bosi, bivši lider Severne lige, nastavlja da brani svoje "čedo", takozvani Bosi–Fini zakon koji trenutno reguliše imigraciju u Italiju, glasovi koji traže aboliciju ovog pravnog akta su sve brojniji.

Dve odredbe zakona Bosi–Fini su posebne zamke za migrante: prva kaže da je ilegalni boravak u Italiji protivzakonit, a druga da je za legalan ulazak potrebno imati ponudu za posao pre nego što podnesete zahtev za vizu ili radnu dozvolu. "To nikada nije uspevalo u praksi, jer je jednostavno nemoguće da vas, ako živite u Senegalu ili recimo Ukrajini, bilo ko angažuje za slabo plaćen posao u Italiji pre nego što aplicirate za vizu", objašnjava Bartoli. "Rezultat toga je da svako ko iz zemalja koje nisu u sastavu EU želi da se preseli u Italiju ima status ilegalnog doseljenika. Posledica toga je da su migranti izloženi eksploataciji i zlostavljanju od strane nemilosrdnih poslodavaca. Računica je jasna: ako nemaju posao, nemaju dozvolu da ostanu. Zato pristaju na sve radne i životne uslove koji im se ponude."

Tačno je da zakon Bosi–Fini kažnjava eksploataciju radnika, ali ovaj deo zakona vlasti su retko kada primenjivale. Da stvar bude još gora, Italiji nedostaje ažuriran i kompletan zakon o azilu. To je bila jedna od bitaka koje je vodila Laura Boldrini, uzalud doduše, dok je bila portparol UNHCR-a u Italiji. Možda će sada kao predsednica donjeg doma Parlamenta imati više sreće. Sa ove tačke gledišta, možda žrtve kod Lampeduze nisu umrle uzalud.

PUT U OBEĆANU ZEMLJU: Da li je sve ovo dovoljno? Naravno da ne. Sudeći po stavu vlade, postoje problemi koje Italija ne može da reši sama. Jedan od njih je situacija u Eritreji, odakle su došle mnoge od žrtava iz Lampeduze. U ovoj maloj, strateški pozicioniranoj zemlji od 1993. vlada bivši vođa gerile, sada predsednik Isaijas Afverki i, prema poslednjem izveštaju Amnesti internešenela, to je jedna od najgorih zemalja u svetu po pitanju zloupotrebe ljudskih prava i suzbijanja ličnih sloboda. Čitava populacija, i muškarci i žene, ima obavezu da služi vojsku, neki i celoga života. To je jedan od razloga što mnogo mladih beži iz Eritreje, rizikujući pritom život na putu kroz Sudan i Libiju.

Podaci UNHCR-a govore da Eritrejci čine dominantnu većinu od oko 3000 ljudi koji su ilegalno napustili libijske obale ukrcavši se na 27 italijanskih plovila samo u avgustu 2013. godine. Pre pada pukovnika Moamera el Gadafija libijske snage su obavljale "prljav posao" nad migrantima iz podsaharske Afrike koji su pokušavali da se domognu mediteranskih obala ne bi li došli do Italije. Logori raštrkani po libijskoj pustinji bili su izvesna sudbina za većinu onih koji su pokušali da ilegalno napuste kopno. Uslovi života u tim kampovima su bili, a u mnogima su još uvek, ispod svih standarda: zlostavljanja, mučenja i proizvoljna hapšenja bila su široko rasprostranjena. Danas, doduše, u manjoj meri.

Strah od onoga što ih može sačekati u libijskim logorima mnoge migrante je oterao u ruke trgovaca ljudima. Ovi ih ukrcavaju na stare brodove koji jedva da mogu da se održavaju na površini, čak i na relativno tihim morima kakvo je između afričke obale i Lampeduze. Za mnoge se tih 120 kilometara nade i snova završilo tragično.

NOVI ZAKONI I SARADNJA SA LIBIJOM: Poslednji izveštaji UNHCR-a ukazuju na to da nove libijske vlasti sarađuju sa agencijom EU za migraciju, što za vreme Gadafija nije bio slučaj. Ipak, mnogo toga još treba da se uradi da bi u Libiji profunkcionisao adekvatan sistem zaštite migranata i potencijalnih azilanata. Italija je, inače, svojevremeno zdušno sarađivala sa Gadafijem. Tokom Berluskonijevog "medenog meseca" sa diktatorom Italija je slala opremu i obučavala njegovu "pograničnu policiju", a u nekim slučajevima je čak i pomagala da se podignu "kampovi" za migrante.

Saradnja sa novim libijskim vlastima danas se odvija sa znatno manje entuzijazma, ali nakon tragedije u Lampeduzi i sa podrškom UNHCR-a to bi moglo da se promeni nabolje. Sudeći po Bartolijevoj, kombinacija boljeg tretmana migranata i izbeglica u Libiji i drugačijih zakona u Italiji mogla bi u budućnosti razmrsiti mrežu ilegalnog prebacivanja ljudi koja je do sada oduzela toliko života. Tragedija kod Lampeduze je samo jedan od najvidljivijih incidenata: stvarni broj poginulih u Sicilijanskom kanalu je nepoznat.

"Ono o čemu moramo da mislimo vezano za ovu tragediju", dodaje Bartoli, "jeste da su migranti prvi put bili tretirani u medijima i javnom mnjenju, kao deo ‘nas’ koji gradimo nacionalnu političku zajednicu. Bila je to ‘naša’ tragedija, ne njihova. Nadam se da će ova promena uticati dugoročno na medijsku sliku i političke stavove." Možda zvuči previše optimistično, ali postoje i drugi signali koji osnažuju stanovište Bartolijeve. Tokom prošle izborne kampanje, na primer, imigracija nije bila tema, kao što je to bio slučaj u izbornoj kampanji 2009, kada je Severna liga žestoko igrala na ovu kartu skupljajući političke poene. Vratimo se na početak priče: ko danas sedi u italijanskim institucijama? Pored već pomenute ministarke Kajenge, u Parlamentu je i mladi Halid Čaouki, inače musliman marokanskog porekla.

Da li će ove male promene u načinu razmišljanja i tumačenja događaja opstati ili nestati sa sledećim naletom plime, pokazaće zimsko zatišje u putovanjima od severne Afrike do italijanskih granica. Opšte osećanje danas, sada, ove nedelje je da zemlja kroz koju su prošli milioni migranata iz celoga sveta više ne može da toleriše takve tragedije na svojim obalama. Kao što je Laura Boldrini rekla na konferenciji za novinare u Lampeduzi: "Stvari više nikada neće biti iste."

Dok se nešto ne promeni, 155 preživelih brodolomaca prema važećem zakonu čeka optužnica zbog pokušaja ilegalnog ulaska u Italiju.

(Sa engleskog prevela Jasmina Lazić)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

...olupina zapaljenog broda,...
  • ...vreće sa leševima<br><br>fotografije: ap
  • SVAKODNEVICA ITALIJANSKE OBALSKE STRAŽE: Presretanje ilegalnih migranata
  • IZ OČAJA U NEIZVESNOST: Izbeglice iz Tunisa na Lampaduzi

Za 16 godina 16.000 stradalih

Tragedija nadomak obala Lampeduze jeste najveća, ali je samo jedna u beskrajnom nizu nesreća na Mediteranu u kojima decenijama gube život ilegalni emigranti koji pokušavaju da se dokopaju Evrope. U julu 2012. godine Visoki komesarijat Ujedinjenih nacija za izbeglice (UNHCR) saopštio je da je u gumenom čamcu koji je pronađen kako pluta u blizini obale Tunisa najmanje 50 emigranata, većinom iz Eritreje, umrlo od žeđi. Čamac je, polazeći iz Libije, stigao nadomak italijanske obale, kada ga je vetar vratio na otvoreno more gde je proveo petnaest dana.

Libijska obalska straža je u leto 2012. na obali pronašla petnaest tela utopljenika, koje je more izbacilo. Među njima je bilo dvanaest žena i jedna beba. Britanski "Gardijan" je u toku građanskog rata u Libiji 2011. preneo vest da je brod sa 72 putnika, koji je iz Tripolija krenuo ka italijanskoj obali, šesnaest dana plutao morem bez goriva. Preživeli su tvrdili da im niko nije pritekao u pomoć iako su obalska straža Italije i Malte primile poziv za pomoć, kao i da je pored njih prošao nosač aviona koji se nije zaustavio da im pomogne. Od gladi ili žeđi umrla je 61 osoba, od toga i dve bebe. Na brodu su bili Etiopljani, Nigerijci, Eritrejci, ljudi iz Gane, Sudana. Obalska straža Tunisa pronašla je početkom aprila 2011. tela 27 emigranata koji su se utopili kada su njihovi pretrpani čamci, koji su krenuli iz tuniske luke Sfaks, potonuli u Sredozemnom moru.

Juna 2008. kod obala Libije potonuo je brod na kome je bilo 150 emigranata iz Egipta, preživeo je samo jedan putnik. U martu 2005. šverceri ljudi ukrcali su petnaest Kineza na Malti i bacili ih u more tri kilometra daleko od italijanske Raguze, a jedanaest ih se udavilo u hladnom moru. U brodolomu blizu granica Tunisa u junu 2003. nastradalo je 210 emigranata.

Prema podacima UN-a, prošle godine je pri pokušaju ulaska u Evropu morskim putem poginulo najmanje 500 osoba, 2011. godine oko 1500, mada se ističe da je nemoguće utvrditi tačan broj stradalih, jer ogroman broj čamaca i ruiniranih brodova prepunih emigranata nestane u moru bez traga. Italijanska televizijska stanica RAI tvrdi da je smrt u Mediteranu našlo najmanje 16.000 emigranata u poslednjih 16 godina. Fronteks, agencija EU odgovorna za nadgledanje granica, saopštila da je u skoro 900 spasilačkih akcija od 2011. do danas u Mediteranu spaseno oko 50.000 emigranata.

Mada je nesreća kod Lampeduze ponovo izbacila u prvi plan stradanja emigranata na moru, ne treba zaboraviti da oni gube život i na drugim putevima ka "obećanom svetu", od ruke krijumčara, bolesti i iscrpljenosti, nesrećnim slučajem. U julu ove godine jedan emigrant je ubijen, a trojica su ranjena iz vatrenog oružja u Makedoniji, u blizini granice sa Srbijom. Policija sumnja da je na emigrante, poreklom iz Avganistana, neko pucao pre nego što su pokušali da ilegalno pređu granicu. Na ulicu u jednom londonskom predgrađu bukvalno s neba je palo raskomadano telo tamnoputog čoveka u septembru 2012. godine. Identifikovan je tek osam meseci kasnije, radilo se o tridesetogodišnjem državljaninu Mozambika Hoseu Matadi. Nesrećni Matada je verovatno ispao iz stajnog trupa aviona iz Angole u kome je bio sakriven, koji je u to vreme sletao na obližnji aerodrom Hitrou.

M. Turudić

Emigrantske rute

Sicilija, Lampeduza i Malta nalaze se na takozvanoj Centralnomediteranskoj ruti, kojom se emigranti brodovima iz severne Afrike, u manjem broju iz Grčke i Turske, prebacuju u Italiju, potom i u druge zemlje Evropske unije. Fronteks je objavio da je od janura do septembra ove godine ovom rutom u zemlje EU stiglo više od 31.000 emigranata, iz zemalja podsaharske Afrike, Somalije, Eritreje, Sirije... Zapadnomediteranska ruta vodi iz zemalja zapadne Afrike do južne španske obale, Kanarskih ostrva i španskih enklava na afričkom tlu, Seute i Melilje.

Istočnomediteranskom rutom uglavnom dolaze imigranti iz azijskih zemalja poput Avganistana, Pakistana, Bangladeša, država sa Bliskog istoka i nekih afričkih država. Doduše, ove podele su uslovne; ukoliko se na nekoj ruti pooštri kontrola granica, emigranti se kreću drugim putem, pa se dešava, na primer, da emigranti sa zapadnih obala Afrike do Evrope stižu preko Grčke. Ova ruta od Turske vodi preko Grčke dalje ka Evropi. Do prošle godine je veći broj ulazaka iz Turske u Grčku registrovan na graničnoj reci Evrosu (Marici) nego morskim putem, ali se slika promenila pošto je krajem 2012. sa grčke strane na tom delu granice podignuta zaštitna ograda. U izveštajima Fronteksa za ovu godinu navodi se i da je posle akcija grčkih vlasti u 2012. godini, kojima je smanjen broj imigranata koji u ovu zemlju ulaze iz Turske, sve više emigranata koristi severnobalkansku rutu, preko Bugarske i Rumunije.

Iz Grčke se u druge zemlje EU odlazi morskim putem, preko Italije, ili Zapadnobalkanskom rutom, preko Makedonije i Srbije, ili Albanije i Crne Gore (u porastu je i šverc ljudi morskim putem iz Albanije za Italiju).

Procenjuje se da u Grčkoj ima 800.000 prijavljenih imigranata, a broj onih koji nisu registrovani procenjen je na više od 350.000. Oko 128.000 ilegalnih imigranata ušlo je u Grčku samo 2011. godine. Procena je i da svake godine u Evropu stigne između 350.000 i pola miliona ilegalnih imigranata.

M. T.