Intervju – Ivo Milaco, majstor stripa >

Igra senki i čarolija avanture

"Gotovo u svakoj epizodi Kena Parkera imate najrazličitije reference na književnost, film, slikarstvo... Pokušavali smo da u strip ubacimo sve ono što nam je u to vreme bilo na pameti, kako bismo čitaoca podstakli na dodatno istraživanje oblasti iz kojih smo mi crpli svoja nadahnuća i uvide, zatim da skrenemo pažnju i na socijalne i političke probleme, ali pre svega – da ispričamo priču. Moj crtež je uvek bio u službi priče"

Razgovaramo s Ivom Milacom, crtačem remek-dela u mediju stripa, serije grafičkih romana Ken Parker. Ovaj strip je nastao kao rezultat zajedničkog rada Milaca sa scenaristom Đankarlom Beradijem. Obeležio je istoriju stripa poslednjih decenija XX veka i uživa duboko poštovanje među poznavaocima medija, posebno u Italiji i zemljama bivše Jugoslavije. Teme koje obrađuje ovo postmoderno delo krajnje su neobične za vestern: homoseksualnost, marginalizacija, ekologija, politika, štrajkovi, samoobrazovanje, čitalačke strasti, intimnost, odnos sa Bogom... Milacovi akvareli, rađeni za naslovne strane grafičkih romana o Kenu Parkeru, vode uvek krajnje neobičan dijalog sa onim što je unutar knjige. Najčuvenija je Milacova parafraza čuvene slike Đuzepea Pelice da Volpeda, slike kojom režiser Bertoluči započinje Dvadeseti vek, filmski ep o političkoj istoriji Italije u vreme fašizma. Bezbrojne su Milacove parafraze Šekspira, Holivuda, nemog ekspresionističkog filma koje predstavljaju dekonstrukciju i stripskog jezika i dela na koja se referira. Kena Parkera i većinu dela tandema Berardi–Milaco ovdašnji čitaoci mogli su da čitaju u poslednjih trideset godina u brojnim, jeftinim sveskama za kiosk ili skupim monografskim izdanjima.

"VREME": Kada ste započinjali Kena Parkera, jeste li bili svesni da on predstavlja revoluciju u mediju i žanru?

IVO MILACO: Ne. U početku nam je jedino važno bilo da radimo, a mogli smo da radimo samo vestern jer su takvi stripovi prevladavali na tadašnjem tržištu – osim ponešto horora objavljivanih u časopisima. Najverodostojniji izdavač u Italiji – "Boneli" – tada je izdavao isključivo vesterne, pa smo se odlučili na stvaranje lika iz tog žanra. Nadahnuće smo našli u filmu Džeremaja Džonson Sidnija Polaka i nije nam padalo na pamet da bi Ken Parker mogao prerasti u serijal s obzirom da smo mu pristupili kao one shotu. Strip se svideo Serđu Boneliju, šefu, i s obzirom da je naslutio naše mogućnosti, ponudio nam je da nastavimo. Tako smo dobili svoje "igralište" na kome smo eksperimentisali s pripovedačkim pristupom, od tradicionalnog do onoga prikladnijeg filmskoj umetnosti. Nešto slično već je bio učinio Hugo Prat. To nam je svakako bila škola koja nam je omogućila da postanemo ono što smo danas.

Kako ste se usudili da takvu inovaciju ponudite jednom izrazito komercijalnom izdavaču kao što je, pogotovo tada, bio "Boneli"?

Ni mi nismo znali da će Ken Parker postati toliko inovativan, a prvi broj je nastao na temelju naših dotadašnjih saznanja i zanosa. Ali kada nam se pružila prilika da radimo na serijalu, otvorile su se mogućnosti za eksperimente s pripovedačkim pristupom. Ken Parker je prilično krhak i složen lik, a na sličnim temeljima nastao je kasnije i Sklavijev Dilan Dog.

Ken Parker je izrazito intimistički vestern. Pored surovosti i akcije, nailazimo na trenutke nežnosti između likova, koja je bila presedan za medij stripa do tada, a u vesternu bez svake sumnje. Koliki je bio vaš udeo u interpretaciji? Ko je koga stimulisao u vašoj saradnji sa Berardijem da se krene u takvom, potpuno neobičnom pravcu?

Za početak treba objasniti dve stvari. Strip živi zahvaljujući saradnji dvojice autora, scenariste i crtača. Da bismo istinski doprli do čitaoca, tekst i crtež moraju biti u savršenoj simbiozi. Berardi i ja smo dugogodišnji prijatelji, zajedno smo doživeli mnogo toga i delimo isti senzibilitet. Otud je naš odnos jednostavno neponovljiv. Berardi je stvorio većinu narativnih niti, a deo zasluga pripada meni pošto se u stripskom mediju situacije i doživljaji likova mogu dočarati, interpretirati isključivo crtežom.

Kakva je bila podela posla u radu na Parkeru? U kom obliku vam je Berardi davao svoje scenarije? Koliko ste diskutovali o samoj priči, da li ste zajedno dolazili do rešenja ili su to bila dva odvojena kreativna procesa?

Imajući u vidu stepen prijateljstva i bliskosti, simbiozu teksta i crteža, mi smo ipak stvarali odvojeno, ali svakodnevno smo se viđali i raspravljali o napretku rada na stripu. Neretko je on usvajao moje sugestije u vezi sa scenarijem, baš koliko i ja njegove u pogledu crtačke interpretacije.

Snažno se fokusirate na gestove likova. Male, svakodnevne gestove, one koje odaju karakter. Otkuda tolika pažnja za detalj, govor tela?

Berardi do savršenstva ume da postavi psihološki profil lika, nakon čega imam zadatak da vizuelno tumačim izraze lica koji govore mnogo više od samih reči. To jednostavno radim nagonski i verujem da to vuče koren iz stalnog, svakodnevnog posmatranja osoba oko sebe, ali i pasioniranog gledanja filmova. Uglavnom, to je moj način pripovedanja crtežom.

Nešto pomalo nalik Kortu Maltezeu, čak možda još otvorenije, u Kenu Parkeru se može osetiti levo političko uverenje. Jeste li u privatnom životu Berardi i vi delili ista politička opredeljenja?

S obzirom da smo skoro isto godište, ja sam rođen 1947, a Berardi 1949, obojica smo snažno proživeli 1968, koja je bila prelomna godina povezana s rušenjem mnogih tradicija i brojnim problemima u društvu. Iako smo različitih karaktera i živimo na različit način, nismo mogli da ne delimo zajednički pogled na svet. Kad smo počeli da se bavimo stripom, vodila nas je ista misao – težnja da u svojim delima skrenemo pažnju i na socijalne i političke probleme.

Da li ste sebe, na vrhuncu serijala Ken Parker, videli kao komercijalnog crtača ili umetnika? Koliko se taj osećaj s vremenom menjao?

Ni jedno ni drugo. Oduvek sam se smatrao crtačem koji želi da pripoveda crtežom pa sam hteo da postanem kvalitetan crtač, a ne "tehnički crtač". Hteo sam da moj crtež bude u službi priče. Najviše su mi u pamćenju ostali prvi strip festivali na kojima sam učestvovao gde čitaoci nisu isticali da im se svidela moja crtačka virtuoznost, već to što sam uspeo da ih dodirnem crtežom, vizuelnim pripovedanjem. To je bilo najveće zadovoljstvo.

Kada počinjete rad na nekom novom stripu, koliko vam je vremena potrebno za pripreme, odnosno kreiranje novih likova, rad na scenografiji i kostimografiji, i koliko uopšte insistirate na dokumentarnosti vaših stripova?

Pripremna faza je ključna pri stvaranju stripa jer bez dokumentacije crtač ne može da bude verodostojan, ne može da dočara doživljaj vremena u kome se odvija priča. Kad pristupam stvaranju novog stripa, osećaji su mi dvojaki, s jedne strane uzbuđenje što mogu da se okušam u nečem novom, dok me s druge muči strepnja hoću li to učiniti na pravi način.

Pogledamo li sve epizode Kena Parkera, celokupan serijal, na kojem je pored vas radilo još nekoliko crtača, primetno je da ste baš vi radili najsnažnije, najbolje priče. Kako je išla podela crtačkog posla? Da li je Berardi određene epizode namenjivao isključivo vama ili ste radili epizodu koja bi jednostavno došla na red?

Ken Parker se prvenstveno temelji na pričama koje smo stvorili Berardi i ja. Saradnja s ostalim kolegama, koji su svi odreda vrsni crtači i koji su prikazali Kena na svoj način, bila je neophodna kako bi se održao ritam izlaženja. Uglavnom, očigledno je da je u epizodama ključnim za razvoj lika Berardi smatrao prikladnim da ih crtam ja, na neki način ih je i pisao u skladu s mojim crtačkim izrazom.

Bitlsi su rezultat autorske simbioze četvorice ljudi. Nakon prestanka zajedničkog rada, imali su uspešne odvojene karijere, ali prvobitna kreativna simbioza nikada nije bila nadmašena. Da li je autorski odnos Đankarlo BerardiIvo Milaco pri stvaranju Kena Parkera bio autorska simbioza, geštalt u kome je celina veća od svojih delova?

Uvek smatram da, kada je reč o nekom sredstvu izražavanja koje povezuje različite kreativne izraze i energije, a muzika je jedan od njih, rađa se alhemija, magija između osoba koje učestvuju u procesu stvaranja i koja je često neponovljiva. Ne znam jeste li čuli za Mogola i Batistija? Mogol je tekstopisac, dok je Batisti bio kompozitor, zajedno su stvarali savršene pesme, a ljudi koji su ih slušali nisu mogli da veruju da one nisu delo jedne individue. Stanlio i Olio nikad ne bi bili jednako popularni da su radili odvojeno. Njihova popularnost je nedeljiva. Isti primer imamo i u stripu, Uderzo i Gosini kao autori Asteriksa. Iako su obojica takođe znali odlično da rade odvojeno, prilikom saradnje nastajala bi ta neponovljiva alhemija koja im je omogućila da stvore savršen strip. Berardi i ja, nakon trideset godina zajedničkog rada, u jednom trenutku krenuli smo svaki svojim putem. Čak i u braku osobama jednostavno katkad zatreba "svežeg vazduha". No, uveren sam u vrednost onoga što smo stvorili zajedno, Kena Parkera i niz kraćih dela kao što su Čovek s Filipina, Tiki, Detektiv Marvin, Tomov bar i drugih kod vas još neobjavljenih stripova kao što je Giuli Bai & Co. o grupi prijatelja iz Đenove pedesetih i šezdesetih godina prošlog veka. Uglavnom, zajedno smo stvorili mnogo toga. Verujem da smo i sami takođe dobri, ali je samo pitanje koliko nam za to treba muke i truda – zajednička magija nam je olakšavala posao.

Da li je vaš rad sa Klaudijem Nicijem na stripu TeksKrv na Koloradu bio pre svega komercijalni zadatak, ili ste ga radili iz ljubavi prema Teksu, heroju nesumnjivo mnogo drugačijem od Kena Parkera?

Iskustvo s Teksom predstavljalo mi je veliki izazov s obzirom da sam morao da se suočim s likom s kojim na neki način prijateljujem još od detinjstva, uz koga sam odrastao, baš kao i s mnogim drugim likovima iz stripa. Sama činjenica da Teksa uglavnom crtaju crtači koji ne rade na redovnoj seriji omogućila mi je da budem sâm svoj i da Teksa Vilera prikažem na svoj vlastiti način, igrajući se prizorima, svetlom i senkom, kao i "filmskim tehnikama", što sigurno ne bih mogao da učinim u redovnom serijalu jer bih time izdao prirodu samog lika.

Vaš crtački stil se tokom godina menjao, pretrpeo je čitavu evoluciju, od realizma ka kroki crtežu, poetski redukovanom. Da li je evolucija nastala iz nužde, zbog rokova, ili ste tek kroz redukciju našli svoje pravo crtačko ja?

Mislim da je temelj mog crteža isti od samog početka pa sve do danas, možda se samo promenila moja primena crtačke tehnike koju sam u početku tek nastojao da shvatim. Uglavnom, odabrao sam ekspresionizam u kome nastojim da pripovedam kroz kontraste, kroz igre svetla i senke, i da na taj način dočaram atmosferu. Isprva sam promatrao sve one koji koriste istu tehniku i od svih je najbolji bio Milton Kanif, a iza njega su došli Aleks Tot i mnogi italijanski crtači kao što su D’Antonio, Takoni, Di Đenaro, Kalegari, koji su usavršili igru senki. Odmah sam krenuo njihovim putem i nastojao da uklonim sve "ukrase" nevažne za crtež.

Ko su bili vaši crtački uzori?

Aleks Tot, koji je neke stvari činio vrlo slično kao i ja danas, bio je prvi, ali direktnije nadahnuće crpeo sam u radu nekih italijanskih crtača, kolega. Na mene je najviše uticao Takoni i iznad svih Kalegari.

Koga poštujete od savremenih crtača?

Danas se promenilo mnogo toga budući da mladi crtači traže uzore u Amerikancima poput Aleksa Rosa i više su ilustratori nego pripovedači. U svojim stripovima nastoje da prikažu svoje umeće primene određene tehnike, ali je teško pronaći mladog crtača koji želi da pripoveda svoju priču i da pričom prikuje čitaoca za strip od prvog do zadnjeg kadra.

Vaši akvareli, posebno naslovne strane, vrhunac su stripskog akvarela, kakav je dosegao pre vas samo Hugo Prat. Nema puno autora stripa koji su se sa toliko uspeha oprobali u akvarelu. Kako je, kombinovano s vašim osećajem za redukciju, došlo do ovog, toliko ličnog načina kreiranja naslovnih strana?

Prvenstveno tako što sam posmatrao upravo Pratove akvarele i shvatio da se akvarelom najbolje može prikazati sama srž mojih likova. To je tehnika koju je nemoguće prepravljati, pošto ne možete da radite akvarelom preko već postojećeg akvarela, ne možete se predomišljati, nema tuša ili tempere kojom možete da prikrijete greške. A ono što me je pobudilo da upotrebim tu tehniku, što me je očaralo i nastavlja da me očarava i danas, jeste da ono što si uradio vidiš tek dan posle. Ta mešavina vode, boje i papira na koju je pretočeno ono što si video u vlastitoj svesti, tek dan posle dobije neku novu uzvišenu dimenziju.

Kena Parkera karakteriše poigravanje s ubacivanjem stvarnih ličnosti, holivudskih zvezda, zatim samih autora i izdavača, pa onda ubacivanje i likova iz drugih stripova. Kome je ova igra bila zabavnija, vama ili Berardiju?

To je vrlo zanimljiva igra koju smo najvidljivije upotrebili u petnaestom broju Kena ParkeraLjudi, stoka i junaci, ali gotovo u svakoj epizodi imate najrazličitije reference na književnost, film, slikarstvo… Prilikom stvaranja pokušavali smo da u strip ubacimo sve ono što nam je u to vreme bilo na pameti, kako bismo čitaoca podstakli na dodatno istraživanje oblasti iz kojih smo mi crpli svoje nadahnuće i uvide.

Uneti lik travestita i homoseksualca u vestern, kao što je to urađeno u trideset šestoj epizodi Pravo i krivo, bilo je zaista hrabro za to vreme u mediju stripa (1981). Da li je bilo protesta među čitaocima i u javnosti?

Koliko se sećam, tako nešto već smo bili učinili i pre te epizode i Ken Parker se loše poneo prema tom liku. Posle toga mnogi homoseksualci su nam slali pisma protesta pošto su verovali da u lošem svetlu prikazujemo taj oblik seksualne različitosti. To je podstaklo Berardija da napiše scenario za Pravo i krivo gde je homoseksualac bio jedan od glavnih likova. Iako na kraju plati životom za svoje opredeljenje, priča je promenila percepciju u očima naših čitalaca.

Brutalno nasilje i nežnost, ironija i patetika, munjevita akcija i trenuci nespretnostiKen Parker je sagrađen na kontrastima. Ima li tragova toga u vašoj ličnosti?

Svi smo mi bazirani na protivrečnostima, u nama počivaju i dobro i zlo, ne uspevamo uvek da budemo sasvim zli, ali ni sasvim dobri. Stvar je samo u izboru, odnosno odlukama koje donosimo.

Poslednjih godina za francuske izdavače radite nekoliko stripova: Crveni gospodar po scenariju Frančeska Artibanija, La grande di aventura di Baden Powel za koji je scenario pisao Ficaroti. Reč je o drugačijim stripovima nego što ste ranije radili. Crveni gospodar je istorijska priča, a glavni junak negativac, krvnik, najomraženiji čovek u Rimu. Možete li reći nešto više o ovom projektu, kako je bilo raditi na njemu i kako je na ovaj serijal i na vaše stripove reagovala zahtevna francuska publika?

Najveća zanimljivost kod Crvenog gospodara je to da je glavni lik Italijan, za razliku od većine francuskih stripova gde je riječ o Englezima ili Amerikancima. Francuzi su naviknuti na stil koji neguje čiste linije uz kompjutersko kolorisanje i ne bih rekao da im se moj rad previše svideo. Ne znam da li je problem u mom stilu, ali Crveni gospodar nije postigao veliki uspeh budući da su oba albuma prodana u po 5000–7000 primeraka, što je malo za francusko tržište. Ali, s obzirom da svim junacima treba vremena kako bi prodrli u čitalačka srca, nadam se pozitivnim pomacima u budućnosti.

Svako tržište stripa ima svoje specifičnosti. Postoji li razlika između italijanskih i francuskih izdavača i da li ste morali na neki način da se prilagodite?

Razlike prvenstveno leže u tome što Italijani prvenstveno vole crno-beli strip, "Boneli" formata od devedeset četiri stranice, dok su Francuzi ludi za bojom i velikim albumskim A4 formatom.

Družite li se i koliko sa drugim crtačima i osobama iz sveta stripa? Koliko diskutujete s njima o crtačkim problemima?

Već dvanaest godina vodimo borbu da kao crtači zaštitimo svoja autorska prava pred zakonom kao što je to praksa u evropskom pravu, pa smo i osnovali udruženje čiji su članovi crtači, scenaristi, ljubitelji stripa, poznate osobe poput Umberta Eka koje nas podržavaju, ljudi iz izdavačkih kuća, zbog čega se često susrećem s mnogima od njih. Da bismo ostvarili svoj cilj, moramo biti ujedinjeni, izdavač nije naš neprijatelj nego naš saputnik s kojim putujemo do čitaoca i zato se mora uspostaviti ravnoteža da svi u ovom poslu možemo da živimo od svog rada.

Da niste postali crtač stripa, čime biste se bavili?

Ne umem da odgovorim na pitanje pošto je ovo jedino što znam svojski da radim u ovom životu. Kada se sretnemo u sledećem, možda ću znati odgovor na ovo pitanje.

Što radite trenutno? Kakvi su vam planovi, postoje li ponude za neke nove stripove? Imate li želju u bliskoj budućnosti da radite na novim, sasvim drugačijim projektima koji bi se razlikovali od svega što ste do sad radili?

Radim na stripu Uomo faber, o životu italijanskog kantautora Fabricija de Andree, priči posvećenoj sto pedeset godina ujedinjenja Italije, zatim priču o Tini Modoti, slavnoj italijanskoj fotografkinji koja je imala izuzetno zanimljiv život. Posla uvek ima dovoljno.

(prevod sa italijanskog: Andrej Cvitaš)


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST