---

Intervju – Alem Ćurin, strip crtač i ilustrator >

Himna u čast vlastitog detinjstva

"Sva umetnost je individualna, dakle lažna, nastala iz straha, strahopoštovanja ili minulog veselja, i kao takva hoda pored života kao šaptačica nade svakome prolazniku ove doline suza"

Alem Ćurin, Splićanin i posvećenik ostrva Hvara, legendarni ilustrator legendarnog "Feral tribuna". Iza njega je preko hiljadu objavljenih ilustracija u "Feralu" i sada u tjedniku/nedeljniku "Novosti"... Strip autor sa samo jednim objavljenim strip albumom i gomilom leševa u ormaru (započetih ili završenih, a neobjavljenih stripova), pisac objavljivanih kratkih priča, nedopisanog romana i fascinantnih eseja o stripu. I veliko pitanje, u njegovom slučaju, samo u njegovom, da li se sve to nabrojano uopšte može razdvojiti? Ćurin je prošle godine objavio krajnje neobičnu knjigu, velikog formata, na tristotinak stranica, pod naslovom Egostriper. U stripskim, novinarskim i književnim krugovima zasuta je pohvalama. Knjigu Egostriper, kao i njenog pisca, nemoguće je žanrovski i medijski definisati. Književni eseji o stripu? Slikovnica? Autobiografska ispovest strip zavisnika? Nostalgična priča o izdavaštvu u Seferejotu šezdesetih godina prošlog veka? Eksperiment s idiolektom Alema Ćurina?

Između osobe koju sam intervjuisao i mene postoji krvna povezanost i zato oslovljavamo jedan drugoga sa – svojto. Krvna zrnca koja nas povezuju su strip. Druga krvna veza je ono što nismo. Nismo nacionalisti.

"VREME": Tvoje ilustracije kipte stripskim jezikom. Koliko je to svestan izbor, a koliko ono što psiholozi zovu "prinudna radnja"?

ALEM ĆURIN: Zgodilo se igrom poznanstva, prije dvadeset i nešto ljeta, da sam postao novinski ilustrator. Kako sam već tada bio, a i još sam, u stvari "strip-invalid", dakle bilo me je usitno ili nikako u jugoslavenskom strip prostoru, novinski roto-strojevi rijetko su vrtili moje uratke, rado sam se i objenožno podao toj iznenadnoj roto ponudi, ufajući da ću se tako napokon upisati u novine te, ako i ne baš na stranicama stripa, biti barem u njihovoj blizini. Dijelit ćemo zajedničke štamparske vonje, zagrljeni znojem kolportera i ugrijani podjednakom blizinom tople trafikantice. Kad me već nije išao strip, prihvatio sam se ilustracije.

U početku su to bile klasične ilustracije; uobičajeni likovni komentar teme, no nakon par mjeseci puklo me je, procijedilo je u tuš nešto iz mojih otvorenih strip rana (pet alemâ – pet Isukrstovih rana) te se zaručilo i, na brzinu, vjenčalo s mojim crtežom. Bio je to mali šok za urednike i za moje vjerne prijatelje. Nagovarali su me i uvjeravali da odustanem od takvog pristupa mediju. Za njihovo poimanje ilustracije to je bilo svetogrđe, nešto suvišno i nepotrebno. Ipak su oni odustali, a ne ja, pa tako danas istoimeni ne bi ni povjerovali nijednoj mojoj ilustraciji bez mog vlastitog komentara, pače spomenuti su se u međuvremenu natjecali u kićenju laudama moj ilustrativni rad.

Od tada, pa sve do ovih dana, dvadeset i siću godina, svaka moja ilustracija ima i tekstualni komentar same teme ili vlastitog uratka. Tokom vremena zapišale su i teritorij ilustracije i stripa i političke kolumne.

Nisam raskinuo sa stripom kako bi se posvetio ilustraciji, kao neki, već sam se mediju ilustracije priklonio kako bi imao za kruh i maslac, da se prehranim kroz "gladne godine" van strip branše, nedopuštajući ilustraciji da proždere stripera u meni. Svjesno sam prisilio ilustraciju na prinudni rad, neka bude moj strip na neki drugi način. Dakle – strip, samo drugim sredstvima.

Okušao si se u žanru zvanom Alem Ćurin, a Predrag Lucić je to što si ti uradio u knjizi Egostriper i što kulminira u njenom poslednjem poglavlju, nazvao stripovnica. Kako? Zašto? Šta je to zapravo?

U nijednom se drugom žanru nisam nikada okušao, ni kao crtač, ilustrator ili striper, ni kao pisac, osim u vlastitoimenom žanru. To je nekada davno djelovalo vrlo autistički, bilo je moje prokletstvo, ali je danas prepoznato kao jedini žanrovski jezik u kojem me se može naći pa ga se trude i kao takvog razumjeti, dapače već ima i onih koji se trude sa mnom i komunicirati na tom nivou. Uče, doduše sporo, ali uče.

Apropo stripovnice, baš mi se sviđa taj naziv, nije ni moglo izgledati drugačije. Primarna ideja bila je da to bude knjiga mojih eseja o strip-autorima i nekim strip-dogodovštinama. Nisam pristao, sam sa sobom, da u toj knjizi strip-detalj, kadar ili tabla budu samo nečitke vinjete, kakva je već uhodana užanca (običaj) kod takvih izdanja, pa sam je ilustrirao s velikim kadrovima, cijelom tablom, a našlo se i kompletnih epizoda nekih strip junaka, uglavnom, iz mojega djetinjstva. Svemu tome dodao sam i popriličan broj vlastitih ilustriranih komentara, tako da je od korica do korica ispao jedan kompletan autorski projekt koji je u Vjeki Đanišu (urednik "Kvadrata", najznačajnijeg časopisa za kritiku i teoriju stripa u regionu – op. Z. Đ.) našao razumnog urednika i izdavača.

Svaki esej, pa i moj, je vlastiti privatni doživljaj o nečemu, dakle nikakva opća istina već, nemojmo se lagat, čista laž. Sva umjetnost je individualna, dakle lažna, nastala iz straha, strahopoštovanja ili minulog veselja, i kao takva hoda pored života kao šaptačica nade svakome sudioniku ove doline suza. "Todo es nada!" – Sve je ništa! – kažu Španjolci. A kad nada postane općeprihvaćena istina, postaje ideologija, religija, politika, kult, obožavanje. Todo es nada!

Moja jedina nada, od djetinjstva do danas, je strip i vlastita slika sebe kao stripera. Slika što me ne napušta sve ove godine. Tako je i ovo moje štivo jedna lažna slika o sebi samome i o strip velikanima i njihovim junacima. Izmaštana i izmišljena, oslonjena na neke životne fakte.

Istina je da moj otac, kao stari partizan i tvrdi komunista, ne samo da nije volio stripove, već ih je smatrao i ideološkim smećem. I baš njemu da se dogodi da mu vlastiti sin zapusti školovanje kako bi se posvetio stripu i vlastiti život stripu. Nije se nikada pomirio s tim.

Zato sam ja, u potajici, izmislio drugog oca – Hala Fostera, uvjeren da kod njega imam svo vrijeme ovoga svijeta, te da će me on očinski savjetovati u traženju vlastitih koordinata pomoću tuš-kompasa. Zato i onakav pristup Fosteru.

Sada se stripovi prodaju kao grafički romani na počasnim mestima u elitnim knjižarama. Tvoja je knjiga, međutim, himna drvenoj trafici i novinskom stripu? I otkud ta fascinacija klasičnim stripskim jezikom?

A s čime da budem fasciniran nego klasičnim stripovskim jezikom? Drugog jezika i nije bilo kada nas je učilo stripu. Pa zamisli djetinjstvo, a i tvoje je slično, ako ne i isto, te ranu mladost, na pravdi ovih junaka: Rip Kirbi, Princ Valijant, Rast Rajli, Flaš Gordon, Vinetu, Svemirko, Ihtjander (iliti Morski đavo), Tim Tejlor (i Spad), Krcko i Malecki, Lunja i Maza, Čapa i Gru-Gru, Aca i Maca, Bim i Bum, Niki i Viki, Tom i Malo Medvjeđe Srce, Bvana Hardi iz Afričkih pustolovina, Bača Izviđač, Fićo, Sjena iz Minulih stoljeća, Herlok Šolms, Čelična Pandža, Pauk, Koko Bil, Tom Njuškalo, Kokošja Noga, Den Deri, Tarzan, Dejvi Kroket, Kapetan Bura, Pukovnik Klifton, Fantom, Larigan, Roj Rank, Kansas Kid, Rej Karson, Cisko Kid, Džoni Hazard, Umpah-Pah, Denis vragolan, Tangi i Laverdir, Den Kuper, Srećko Munja (Talični Tom), Porodica Tarana, Pirat sa Kariba, Karl Viking, Džeri Spring, Dan iz Trojice u mraku, Koraljka i drugovi, Stari Mačak i Polagana Smrt, Zaviša... Ej!

Knjiga je nostalgična himna namijenjena izvođenju samo na elitnim mjestima u počast vlastitom djetinjstvu, ili, bolje reći, nadi djetinjstva, kada nismo postavljali pitanja. Himna je to prvoj, drugoj i trećoj petoljetki nakon Drugog svjetskog rata, kada je djetinjstvo bilo siromašno ali čisto, dok je oko nas bujala nada, ne znajući još španjolski jezik. Himna je to roto junacima čije su pasice ili table završavale s NASTAVLJA SE... ili, eventualno, KRAJ EPIZODE... Himna je to tim trima točkicama koje su nam sugerirale priču kojoj nikada nema kraja.

Geniju Hala Fostera si oprostio što je dugo vrednosno rangirao strip daleko ispod ilustratorskog posla. Drugom geniju, Andriji Mauroviću, koji se više uzdao u svoje slikarstvo, kao da nisi? Nema eseja o Mauroviću u tvojoj knjizi?

Fosteru sam zamjerio što je stvarno znao biti pizda u odnosu na svoje kolege. Izmišljao je (ko da mu je malo što je već izmislio Princa Valijanta) svakakve svinjarije kako bi rajcao obožavatelje i okolinu, te su ga ovi "imali rad" ugostiti u svoje vlažne snove.

Poručio sam mu: "O, genijalna starino, zašto lažeš-mažeš i uokolo laprdaš pizdarije? Čemu to, Harolde Rudolfe Fosteru? Vlastitom taštinom, sam si sapunaš dasku i fino propadaš u mojim očima."

Drugoj genijalnoj starini nisam zamjerio ništa. Kako? Pa primio me u svoju kuću, kao mladog stripera početnika, na Pantovčaku. Danas grad koji svojata prava nad bardovim imenom, niti ulicom mu se nije odužio. Jebalo se Andriji za to. Ostarjeli se genij bio odavna odrekao vlastite mladosti. Pitao me – pijem li, jebem li, pušim li. Bilo je proljeća 1978. godine – dovukao sam se do Pantovčaka, u namjeri da mu pokažem svoje prve table stripa. Zaustavio sam ga prije toga u gradu i zamolio za randevu. Pristao je. Volio je kad mu pristupaju mladi i prepoznaju ga.

Na dva pitanja odgovorio sam mu potvrdno. Prije toga je komentirao moj strip i izgadio ga. Kopiraš me, kradeš od mene, rekao je. Ti si još jedan od onih što se hoće ogrebati o mene. Ostao sam bez teksta. Nimalo pedagoškog nije bilo u njegovom obraćanju. Još piješ i jebeš, ti si ološ, dodao je. A kad sam mu rekao kako ne pušim, smirio se te me otpratio s riječima, napokon nešto pametno od tebe, mladiću, iako, moram ti to reći, ništa neće biti od tebe.

Nije me uznemirio njegov osoran ton, dapače. Strmopizdio sam se ulicom, pucajući od smijeha. Znao sam da je sve to krinka, sva ta njegova buka i tobož bijes, samo vapaj usamljena čovjeka željnog pažnje. Bio sam ponosan što me je primio u svoj skromni dom koji je sav davao na petrolej i prezrelo povrće. Rekao sam sebi, o da mi je biti jednoga dana kao i on.

Nisam pisao o njemu. Drugi, značajna imena jugoslavenske strip teorije, potrošili su kvintale mašinskih kartica. Meni je draže vedro sjećanje na njega i trudim se tu uspomenu svako malo potpaliti kroz kakav strip scenarij, tako da je on u mene i strip junak a ne samo genije stripa.

Već na naslovnoj stranici knjige si napisao "strip ubija". Zašto?

Kada sam, 1978. godine, napustio zagrebačku Likovnu akademiju (bio mi je to četvrti neispunjeni indeks do kraja) i vratio se u Split, da bi se potpuno posvetio stripu, otac me je dočeko riječima: Odvest ćeš me u grob! Danas sam uvjeren da se on te svoje prognoze držao do kraja. Godine 1987. svratio sam nakratko iz Pariza kući, nek se okrijepim domaćom spizom kako bi se ojačan vratio natrag, gdje sam već boravio pola godine i gdje me je čekala perspektivna strip karijera. Dok sam bio doma, otac je sklopio oči, blokiravši me apsolutno. Pariz me više nije nikada vidio, a ja sam dugo godina držao strip daleko od sebe. Ta naslovnica nastala na takvom razmišljanju, kada sam okrenuvši se oko sebe uvidio da su svi moji dragi strip učitelji, uzori i očevi, mnoge mile kolege, odavno, odnedavno ili domalo pokojni. To je svjedočenje onome – Todo es nada! Psovka i hvala, u jednom.

Radio si preko hiljadu političkih ilustracija za političke nedeljnike ("Feral", "Novosti"...) i teatarskih plakata za splitsko pozorište. Tvoje ilustracije su uvek radikalno tumačenje? Kako vidiš razliku u poetici ilustracije između sebe i Mirka Ilića?

Jebeš politiku jer će ona, u suprotnom, sjebati tebe! Zato se u svojim ilustracijama trudim nategnuti je do krajnosti. Pokušavam joj obznanuti da je naprosto prostitutka (neka mi sve prave profi prostitutke svijeta oproste na ovoj paraleli, njih volim i molim), i to zaražena, i da nije moj željeni komad mesa. Tako da po njoj štrapam bez prezervativa, kao i po svakoj pornografiji civilizacijskoj današnjoj.

Neki su me pokušavali proglasiti i pornografom. Ne, dragi moji, pornografija je svako ljudsko djelovanje u cilju izrabljivanja čovjeka po čovjeku ili pak situacija u kojoj je jedinka nemoćna, potpuno bespomoćna, tipa: nacija, država, politika, zastava, korporacija, globalizacija, religija, siromaštvo, bolest, rak, rat, ubojstvo i na kraju smrt; sve ono šta nam krade identitet i imunitet i briše nam sjenu. A moje djelovanje je suprotiva svemu navedenome. Zajebajem, provociram, psujem i rugam se svemu tome. Ja mogu biti erotoman, to da, to potpisujem, no pornograf – nikako!

Ilić to radi mudro, racionalno, te su njegova grafička rješenja, tehnički i zanatski savršena, pametni saobraćajni znakovi unutar skučenog protestantskog koda pristojnosti. Dok je on protestant, ja sam Mediteran – ja se bunim, protestiram.

Spoj si vrednosnog obožavanja klasičnog narativnog stripa u svojoj knjizi i istovremeno odbijanja da sam radiš takvu vrstu stripa, kako to miriš u sebi?

Gdje da radim te stripove, i za koga? Naracija klasičnog stripa je mrtva, kao i sam sindikalni novinski strip. Posljedni veliki sindikalni strip, dakle američki, bio je Kalvin & Hobs Bila Votersona. Njegovo gašenje poklopilo se lupom zadnjeg čavla o lijes sindikalnog stripa. Ostale su samo nepregledne šume comic-bookve. Poetika te celuloze nije mi nimalo napeta. Sam kažeš da su suvremeni stripovi grafičke novele, oslobođene svega onoga što nas je odgojilo i od nas napravilo stripofile, pače stripomane, kakvi smo danas. No usprkos tome, već sam rekao, vječno sam vjeran tim klasičarima, stalno su mi u mislima i nedaleko mene, pak, odobravajući ili ne, vire mi preko ramena, dok gradim vlastitu strip poetiku. Koja je skroz autorska, a ne sindikalna, niti urednička. Mir je u meni, iako se to, na prvu, ne bi reklo.

Kažeš na jednom mestu da su snovi, a tvoji stripovi prepuni su snoviđenja, posledica šoka, a ne sreće?

Da, snovi se rađaju u procjepu koji nastaje kada te premjeste iz prvobitnog kućišta (gdje si prihvato život) na pustopoljinu sistema općeprihvaćenih vrijednosti. Šok nad tom provalijom gnijezdi vječni nemir u tebi, hrani tvoju podsvijest. Ranjen si zavazda. Nisu Nijemci blesavi kada za san kažu – traum.

Svi pioniri su bili svjesni toga. Od Servantesa pa do Makeja i Harimana.

Kad procijedim sve što je prošlo kroz mene, na mrežici sita ostaju zanavijeke: Princ Valijant, Rip Kirbi, Rasti Rajli, Maurovićevi westerni, Mali Nemo i Krazy Kat. Sva moja strip estetika i poetika smiksana je od vjerovanja u dva strip boga (Vinzor Makej i Džordž Hariman) i četiri strip sveca (Foster, Rejmond, Godvin i Andrija). Sâm sam sebi podigao i zadao visoko ljestvicu koju uzaludno, eto, već godinama pokušavam barem primirisati. Živjeti takav san je prilično šokantno, a sanjati život još je i veća trauma. Sve moje strip priče posljedica su te snene neuhranjenosti.

Ipak, bez ožiljaka snova, ne dam ništa od sebe.

 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI		ODŠTAMPAJ TEKST

---