Knjiga – Priča o Danilu Kišu >

Talog života, pepeo politike

U Americi se nedavno pojavila do sada najkompletnija biografija Danila Kiša koju potpisuje britanski istoričar Mark Tompson. On Kišovom životu i delu prilazi s poštovanjem i simpatijom, čak i fanovski, ali bez strahopoštovanja i idolopoklonstva. Prilazi takođe sa erudicijom, istoričarskom akribijom i suverenim poznavanjem jugoslovenskog konteksta i kulture, ali ipak kao stranac. Impresivan je spisak sagovornika s kojima je Tompson razgovarao tokom višegodišnjeg rada na knjizi, kao i količina "tekstualnog materijala" koji je konsultovao. U njegovom postupku spajaju se perspektive istoričara, istraživačkog novinara i književnog kritičara

Pišući 1982. godine o Veličkovićevim Trkačima (Zašto Veličkovićevi Trkači nemaju glavu) Danilo Kiš otvara svoj tekst fragmentom iz Bodlerovog opusa: "Iskreno verujem da je najbolja ona kritika koja je zabavna i poetična, a ne ona koja je hladna i algebarska, ona koja, pod izgovorom da želi da sve objasni, nema ni mržnje ni ljubavi i dobrovoljno se lišava svakog temperamenta; ali pošto je jedna lepa slika priroda koju je osmislio umetnik, ja sam, dakle, za kritiku koja će biti ta ista slika osmišljena od nekog inteligentnog i osetljivog duha. Na taj način, najbolji prikaz neke slike mogao bi biti jedan sonet ili jedna elegija." Knjiga Marka Tompsona Birth Certificate, s podnaslovom The Story of Danilo Kiš, koju je krajem marta mjeseca ove godine objavila američka izdavačka kuća Cornell University Press kao da je nastala pod nekim srodnim motom. To je biografija zabavna i poetična, a ne hladna i algebarska, biografija pisca opsjednutog sviješću o formi iz pera jednog inteligentnog i osjetljivog duha koji je znao da bez prave forme "priča o Danilu Kišu" ne može da stekne milost uobličenja.

IZVOD ILI SADRŽAJ: Frazu Birth Certificate, ako ne znamo kontekst, najlakše bi, najjednostavnije, pa i najtačnije bilo prevesti našim "rodni list". Tompson, međutim, ne misli na bilo koji rodni list nego aludira na Kišov kratki tekst Izvod iz knjige rođenih, s podnaslovom Kratka autobiografija, napisan i premijerno objavljen 1983. godine, unutar Mansarde, kao prve knjige Kišovih (izabranih) djela, onog lijepog kompleta s tvrdim narandžastim koricama zelene unutrašnjosti. Ovaj tekst od šestotinjak riječi, odnosno dvije šlajfne (manje od četiri hiljade karaktera, kako se to kaže) poslužiće Tompsonu kao embrion, neka vrsta ur-teksta uz čiju pomoć će sklopiti Kišov životopis. Gotovo da bi se moglo reći kako taj tekst za Tompsonovu knjigu igra ulogu analognu onoj koju u Kišovom Peščaniku ima autentična epistola Eduarda Kiša svojoj sestri poznata pod naslovom Pismo ili sadržaj. Kiš je, dakle, pismo svoga oca stavio na kraj Peščanika (mada u nekim intervjuima priznaje da je razmišljao i da ga stavi na početak), dok Tompson svoju knjigu otvara Kišovim Izvodom. Cijelu knjigu Tompson zapravo koncipira u formi komentara na Kišovu pomenutu Kratku autobiografiju. Knjiga je podijeljena na 33 poglavlja; u skladu s tim i Kišov Izvod je izlomljen na 33 dijela različite dužine; ponegdje su to, naime, tek dvije ili tri riječi odnosno tek četiri brojke, a ponegdje nekoliko rečenica. Svako poglavlje predstavlja komentar prethodno citiranog dijela Kišovog teksta. Primjera radi, prva rečenica Izvoda glasi ovako: "Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj, a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga, koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom)." Ovu prvu rečenicu Tompson dijeli na osam dijelova na čijem fonu ispisuje prvih osam poglavlja svoje knjige. Uz trideset tri "redovna" poglavlja, u knjizi je i sedam interludija u kojima Tompson široko citira i analizira sedam konkretnih Kišovih djela, počevši od Mansarde i Psalama 44 (zajedno, pošto su ove knjige izvorno i objavljene zajedno, u istom tomu) preko Bašte, pepela, Ranih jada, Peščanika, Grobnice za Borisa Davidoviča, i Časa anatomije do Enciklopedije mrtvih.

NEVIDLJIVI VELIKAN: Iz jugoslovenske perspektive ovi bi se interludiji možda mogli doživjeti i kao višak, no iz engleske (a možda i globalne) oni to definitivno nisu. Na engleskom govornom području, istini za volju više u Velikoj Britaniji nego u Americi, Kiš je, kako bi rekao Tompson parafrazirajući Milana Kunderu, "velik i nevidljiv" pisac. U bilješkama na kraju knjige, Tompson navodi statistiku o broju prodanih primjeraka pojedinih Kišovih naslova na engleskom u Velikoj Britaniji u periodu između 1998. do 2003. godine. U toj petoljetki, u Velikoj Britaniji su prodana samo dva primjerka Bašte, pepela, šest Ranih jada, a najprodavanija među Kišovim knjigama bila je Grobnica za Borisa Davidoviča sa 199 prodanih kopija. I inače je Kišova reputacija na engleskom govornom području slabija negoli na francuskom ili njemačkom, usprkos izuzetno uticajnim zagovornicima (Josif Brodski, Nadin Gordimer, Suzan Zontag, Salman Ruždi...). Koliko mi je poznato, prvi Tompsonov rad koji se tiče Danila Kiša bavi se upravo njegovom recepcijom u Velikoj Britaniji. Radi se o izlaganju na međunarodnom simpozijumu "Roman kao peščanik: pripovedačka umetnost Danila Kiša" održanom 26. i 27. novembra 1996. godine u Novom Sadu, u organizaciji Kulturno-prosvetne zajednice grada Novog Sada. U svom novosadskom izlaganju Tompson je pokušao da odgovori na pitanje zašto su Kišova djela u Velikoj Britaniji "naišla na upadljivo mlak, uzdržan (da ne kažemo hladan) prijem, a takođe, u slučaju bar jednog dela, na simptomatično pogrešan". Po svjedočenju Mirjane Miočinović, i sam Kiš se u posljednjoj godini života zapitao kako to da mu knjige na engleskom nisu naišle na bolji prijem. Prema Tompsonu krivica je na nedostatku "opipljivog, evidentnog konteksta o Kišu". Ovu tezu Tompson uvjerljivo razrađuje ustvrdivši, između ostalog, da Kiš, nasuprot tvrdnjama mnogih lokalnih tumača, nije postmodernista, nego "klasik kasnog modernizma", pisac potpune vjere u umjetnost, neko kome su, po poetici, u engleskoj književnosti savremenici zapravo Eliot, Džojs i Jejts, a ne pisci njegove vlastite generacije. Treba dodati da se Tompson izričito ograđuje od mogućnosti da se njegova tvrdnja protumači idejom da je jugoslovenska kultura kojoj je Kiš pripadao u tom smislu nazadna u odnosu na englesku; on doslovce kaže: "Zastupam stav da su razne literature u globalnom kontekstu paralelne, imaju različit tempo i moduse promene (...), isto kao što imaju različiti tempo i različite moduse u ekonomskom i političkom razvoju".

PISANJE O ŽIVOTU: Uostalom, i sama Tompsonova knjiga, zajedno s kontekstom u koji stiže, specifičan je dokaz za tačnost njegovog citiranog stava. Svako ko je ikad procunjao kakvom velikom engleskom ili američkom knjižarom mogao je primijetiti obilje biografskih knjiga. Svaki umjetnik koji se pošteno izdigao iznad prosjeka, svaki pisac, slikar, kompozitor, režiser, glumac, ima najčešće ne jednu, nego više biografskih knjiga. Kod umjetnika, biografi se obično pojavljuju nešto malo poslije smrti, ali ni to nije pravilo, postoje i biografske knjige o živim umjetnicima. Ono što je za umjetnike, dakle, još uvijek izuzetak, za političare, slavne sportiste i estradne zvijezde je zapravo pravilo: oni, naime, još za života, obično dok su na vrhuncu slave postaju protagonistima biografskih knjiga. U našoj kulturi je prema biografijama oduvijek postojao neki zazor. Možda je to i proizvod romantičarske ideje da je fikcijski tekst gotovo po definiciji superioran nefikcijskom. (Pisao je, uostalom, o tome i sam Kiš: "Nesreća je u tome što se kod nas ni kritika ni čitaoci ne interesuju dovoljno za memoarsko štivo, memoarima je dato mesto samo u feljtonima (...) Trebalo bi feljtonskoj literaturi odati priznanje, vratiti joj dostojanstvo. Jedna od najboljih knjiga naše posleratne reči jesu, po mom uverenju, memoari Karla Štajnera.) S druge strane, možda se radi o nekom stidu (bogumilskom, rekao bi Andrić) kad je riječ o literarnom tretiranju nečijeg privatnog života. Kod nas je privatni život umjetnika privilegovan materijal za trač, ali ne i za biografije. (Kad već pominjem Andrića u ovom kontekstu, lako je sjetiti se onih njegovih često citiranih riječi: "Posle naše smrti možete ispitivati i šta smo bili i šta smo pisali, ali za života samo ovo drugo.") Ne postoji niti jedna biografija mnoštva značajnih ličnosti ovdašnje istorije (ne samo one umjetničke). Valjda zato i nije čudno da se biografije Danila Kiša premijerno ispisuju na stranim jezicima. Poslije knjige Viktorije Radič Danilo Kiš: život & delo i brevijar (napisane na mađarskom) tu je, evo, i Tompsonov Birth Certificate.

ETNOGRAFSKA RETKOST: Tompson Kišovom životu i djelu prilazi s poštovanjem, sa simpatijom, čak i fanovski, na izvjestan način, ali bez strahopoštovanja i bez idolopoklonstva. Prilazi takođe sa erudicijom, sa istoričarskom akribijom (Tomsponova prethodna knjiga The White War o talijanskom frontu u Prvom svjetskom ratu hvaljena je, nagrađivana i dobro prodavana), sa suverenim poznavanjem jugoslovenskog konteksta i kulture (Tompson je pisac dvije knjige o raspadu SFRJ), ali ipak kao stranac. Odlična je to perspektiva. Impresivan je spisak sagovornika s kojima je Tompson razgovarao tokom višegodišnjeg rada na knjizi, kao i količina "tekstualnog materijala" koji je konsultovao. U njegovom postupku spajaju se perspektive istoričara, istraživačkog novinara i književnog kritičara. Većini Kišovih odanih čitalaca poznate su osnovne koordinate njegove biografije, što iz Kišovih intervjua, što iz dovršenog dijela knjige Život, literatura, što iz nekih posthumno objavljenih skica te prepiske, kao i iz sjećanja i memoaristike pojedinih savremenika. Nigdje to dosad, međutim, nije bilo ovako moćno sintetizirano. To nikako ne znači da je Tompson tek napravio najkompaktniju, najkompleksniju i najreprezentativniju kompilaciju dosadašnjih radova o Kišu. Mnogi njegovi uvidi su potpuno novi i originalni. Niko se dosad, barem koliko je meni poznato, nije toliko detaljno bavio Kišovom porodicom, i sa očeve i sa majčine strane. Niko takođe nije toliko duboko ušao u neke intimne pojedinosti. Tompson, recimo, iznosi podatak o kojem, koliko znam, niko dosad nije pisao, a koji se tiče medicinske dijagnoze sterilnosti (iz 1973. godine) koja je Kišu potvrdila ono o čemu je već sumnjao, a što je pripisivao zauškama preboljenim dok je u Bileći služio vojsku. Ovaj podatak Tompson iznosi u poglavlju u kojem komentariše rečenicu "Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom." Tompson tvrdi da je u pomenutoj rečenici šifrirana Kišova neostvarena čežnja za očinstvom te tuga zbog nemogućnosti da ima djecu, naročito jer rečenica faktografski zapravo i nije tačna pošto je njegova rođena sestra imala i djecu i unuke te etnografska retkost koju predstavljaju direktni potomci mađarskog Jevrejina Eduarda Kiša i Crnogorke Milice Dragičević ipak nije izumrla. (Iako Tompson to ne pominje, pažljivi čitaoci Danila Kiša primijetiće koincidenciju da je upravo te 1973. godine snimljena njegova TV drama Drveni sanduk Tomasa Vulfa u kojoj sterilnost predstavlja jedan od ključnih motiva.) Bavi se Tompson i Kišovim brakom te razvodom, detaljno, no ne prelazeći ipak nikad granicu žutila. (Na samom kraju knjige stoji posebna zahvala Mirjani Miočinović i Paskal Delpeš "za njihovu strpljivost, povjerenje i ohrabrivanje tokom niza godina, usprkos pitanjima što su išla od nametljivih do banalnih", tako da je jasno da je Tompson imao njihov imprimatur.)

KNJIŽEVNI BELMONDO: Tompsonova upućenost u Kišovo djelo je dubinska. Ne bavi se on samo poznatim i široko prevođenim Kišovim djelima, nego i mladalačkim pjesmama, kao i esejima o gospodinu Maku iz studentskih dana, a objavljivanih u Vidicima. Vrhunac Kišove umjetnosti za Tompsona su Peščanik i priča Enciklopedija mrtvih. Prema Radim jadima je, recimo, prilično strog; poslije hvalospjeva za priče Igra i Pogrom s početka, za ostale priče i nema previše komplimenata. Za Čas anatomije kaže da je, na svjetskom nivou, "najgnjevnija knjiga nekog velikog pisaca napisana u posljednjih pola stoljeća". Upravo primjer Časa anatomije daje još jednu ilustraciju svježine Tompsonovog pogleda na Kišov opus. Gotovo usput Tompson kaže kako je riječ o knjizi napisanoj za jedva mjesec dana, ali istovremeno takođe i Kišovoj najdužoj knjizi. I zbilja, kad čovjek gleda komplet Kišovih knjiga na polici, tom s Časom anatomije je najdeblji, ali bio je, izgleda, potreban pogled sa strane za očit zaključak: svoju najobimniju knjigu Kiš je napisao najbrže. Nije on, dakle, uvijek pisao "pomalo i teško". Isto tako, to nije jedini stereotip koji Tompsonova knjiga ruši. Kišov portret koji Tompson slika jako je daleko od kastrirane sjenke koju su od njega posthumno pokušali da naprave različiti autokolonizovani NGO-činovnici i strani plaćenici koji su ničim izazvani Kiša proglasili za svog sveca zaštitnika. Beskrajno je zabavna anegdota o svečanoj večeri Kišu u čast u luksuznom stanu na Menhetnu gdje je domaćica bila bogata nasljednica Nina Rozenvalnd, a kojoj su, osim Kiša, prisustvovali i Filip Rot, urednica Njujorkera Linda Ašer, Dejvid Rif, urednik u izdavačkoj kući Farrar, Straus & Giroux te Arjeh Nejer, direktor Human Rights Watcha. Vrijeme je ranih osamdesetih, poslije američkog izdanja Grobnica za Borisa Davidoviča, novčani fondovi za potporu istočnoevropskoj disidenciji su neiscrpni. Kiš, međutim, nije impresioniran visokim društvom. Ne privlači ga politički korektni small talk, radije pije i zbija šale. Nije to nipošto bila jedina takva večera na kojoj je Kiš bio, no jest bila ponešto tipična. Njegove bogate i uštogljene domaćine Kišova ekstravagancija je obično vrijeđala; po riječima Suzan Zontag, Kiš je bio sklon "egzibicionizmu balkanskog pijanog muškarca". Možda i najveselija takva pričica tiče se kongresa PEN-a u Njujorku. Novinarka Roda Koenig primijetila je markantnog tipa koji je govorio francuski te joj je djelovao kao "literarni Žan-Pol Belmondo". Kad su se upoznali Kiš joj je poljubio ruku. Poslije ga je zatekla u društvu nekoliko žena kako puši Goloaz. Tad ju je pozvao da dođe u Jugoslaviju: "Morate doći u Jugoslaviju. Svidjelo bi vam se. U Jugoslaviji nema pedera. Mi smo svi...pravi muškarci." Čitao sam ovu anegdotu i naglas se smijao razmišljajući kako bi je komentarisale različite muške i ženske babe-dženderuše i sličan pseudointelektualni polusvijet što si na Prokrustovoj postelji nove ideološke podobnosti kroji Danila Kiša po svojoj mjeri. Pa sam mislio o onim silnim književnim vrtnim patuljcima što su od snishodljivosti spram stranih donatora napravili karijere, onih što se upiške u gaće od sreće kad ih zamjenik pomoćnika mlađeg urednika kakvog online fanzina sa neke provincijske njemačke slavistike zovne na instant kafu iz plastične čaše na zabačenom štandu nekakvog sajma knjiga i na apsurdnost njihovog pozivanja na Danila Kiša i smijao se još glasnije.

POSLEDNJI JUGOSLOVENSKI PISAC: Kad na početku posljednjeg pasusa svoje kratke autobiografije Kiš kaže: "Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu", nominacija jezika nije ni slučajna ni nevažna. Više od petnaest godina poslije Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika te reaktivnog Predloga za razmišljanje, Kiš insistira na srpskohrvatskom imenu jezika. Po svjedočenju Alena Kapona, Kiš je za svoje studente bio oličenje "savršenog Jugoslovena". Mada je službeno bio tek predavač jezika, Kiš je studentima govorio da će im predavati i "jugoslovensku civilizaciju". Mnogo je puta citirano kako je Kiš za sebe govorio da je "poslednji jugoslovenski pisac". I u ovoj knjizi se na mnogo mjesta vidi kako je Kiš izabrao da bude Jugosloven. Vjerovatno bi mu lukrativnije bilo da je poslije afere oko Grobnice za Borisa Davidoviča izabrao da bude disident, ali on to nije htio. Dirljivo je njegovo stalno insistiranje na frazi "džojsovsko progonstvo" – Kiš nije htio da se za njegov odlazak iz Jugoslavije vezuju politički motivi. U Kišovoj prozi Tompson pronalazi lijep amblem njegove vezanosti za domovinu; u njegovim pričama i romanima, kaže Tompson, riječ Jugoslavija se, naime, pominje samo jedanput. (Camus bi rekao: "Čovjek je više čovjek po stvarima koje prešuti, nego po onima koje kaže".) U samom zaključku svoje knjige, Tompson govori o trijadi najvećih jugoslovenskih umjetnika: Ivan Meštrović, Ivo Andrić, Danilo Kiš. Poslije rata, kaže Tompson, ljudi širom Jugoslavije o Kišu govore "sa sjetnim ponosom, kao da je on predstavljao najbolji dio njih samih, onaj dio koji su izdali". (Uklapa se to u tezu Stanka Cerovića, jednog od Tompsonovih sagovornika, da je Kiš rat proveo s narodom.) Sklopivši korice nakon čitanja ove biografije, čitalac je otvara ponovo, pa opet iščitava prvu rečenicu: "Opsjednut pisanjem, politikom i slobodom umjetnosti od politike, strastven antikomunista i antinacionalista, Danilo Kiš je bio čovjek liberalnih shvatanja i jakih emocija." U finalnom preplitanju forme i sadržaja, knjiga napisana u formi komentara na Kišove rečenice u cjelini se zapravo ukazuje kao kolosalni komentar svoje vlastite prve rečenice. Da, to je bio Danilo Kiš, pisac opsjednut pisanjem i politikom i slobodom umjetnosti od politike, u sredini gdje se programska apolitičnost pokušava proglasiti preduslovom za bavljenjem umjetnošću; jednako strastven antikomunista i antinacionalista, u sredini gdje, još i danas, komunisti komunizam pokušavaju da predstave jedinom branom protiv nacionalizma, dok nacionalisti svoj nacionalizam pravdaju antikomunizmom; čovjek liberalnih shvatanja i jakih emocija, onaj što je drukčiji od dominantne paradigme o kojoj je pjevao još Jejts u Drugom dolasku, a po kojoj najbolji nemaju nikakvih uvjerenja, dok su najgori puni strastvene žestine. I liberalna uvjerenja mogu se, naime, braniti strastveno, dokazuje to Kišov angažman u slučaju fetve protiv Salmana Ruždija, samo nekoliko mjeseci prije smrti. Ljudska retkost je bio Danilo Kiš; ljudska, ne etnografska.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

  • 1973.
  • 1943.
  • foto: draško gagović

Danilo Kiš

Izvod iz knjige rođenih
(kratka autobiografija)

Moj je otac ugledao sveta u zapadnoj Mađarskoj a završio je trgovačku akademiju u mestu rođenja izvesnog gospodina Viraga koji će, milošću gospodina Džojsa, postati slavni Leopold Blum (Bloom). Mislim da je izvesna liberalna politika Franje Josipa II kao i želja za integracijom navela moga dedu da svom još maloletnom sinu mađarizuje prezime; mnoge pojedinosti iz porodične hronike ostaće, međutim, zauvek nerazjašnjene: godine 1944. moj otac kao i svi naši rođaci biće odvedeni u Aušvic, odakle se skoro niko od njih neće vratiti.

Među mojim precima sa majčine strane nalazi se jedan legendarni crnogorski junak, koji će se opismeniti u svojoj pedesetoj godini i slavi svoga mača dodati slavu pera, kao i jedna "amazonka", koja je iz osvete posekla glavu turskom nasilniku. Etnografska retkost koju predstavljam izumreće, dakle, sa mnom.

U mojoj četvrtoj godini (1939), u vreme donošenja antijevrejskih zakona u Mađarskoj, roditelji su me krstili u Uspenskoj crkvi u Novom Sadu u pravoslavnu veru, što mi je spaslo život. Do svoje trinaeste godine živeo sam u Mađarskoj, u očevom rodnom kraju, gde smo pobegli 1942. posle novosadskog pokolja. Radio sam kao sluga kod bogatih seljaka, a u školi sam slušao katehizis i katoličku biblijsku egzegezu. "Uznemirujuća različitost", ono što Frojd naziva Heimilchkeit biće mojim osnovnim književnim i metafizičkim poticajem; u svojoj devetoj godini napisao sam prve pesme, na mađarskom; jedna je govorila o gladi, druga je bila ljubavna pesma par excellence.

Od svoje sam majke nasledio sklonost ka pripovedačkoj mešavini fakata i legende, a od svog oca patetiku i ironiju. Za moj odnos prema književnosti nije bez značaja činjenica da je moj otac bio pisac međunarodnog reda vožnje: to je čitavo kosmopolitsko i književno nasleđe.

Moja je majka čitala romane do svoje dvadesete godine, kada je shvatila, ne bez žaljenja, da su romani "izmišljotina" i odbacila ih jednom zauvek. Ta njena averzija prema "pustim izmišljotinama" prisutna je latentno i u meni.

Godine 1947. posredstvom Crvenog krsta repatrirani smo na Cetinje, gde je živeo moj ujak, poznati istoričar, biograf i komentator Njegoša. Odmah po dolasku polagao sam ispit za likovnu školu. U ispitnoj komisiji bili su Petar Lubarda i Milo Milunović. Volterova bista koju smo crtali – gipsani odlivak Hudonove portretne statue – ličila mi je na jednu staru Nemicu koju sam poznavao u Novom Sadu; tako sam ga i nacrtao. Ipak sam bio primljen, valjda zbog drugih mojih radova. Trebalo je da sačekam godinu-dve kako bih mogao imati potrebnu gimnazijsku spremu. Za to vreme odlučio sam da ipak završim maturu.

Dve godine sam učio violinu u muzičkoj školi, gde mi je predavao Simonuti stariji, koga smo prozvali "Paganini", ne samo zbog izgleda, nego i zato jer je obožavao tremola. Upravo kada sam bio stigao do druge pozicije, muzička se škola odselila u Kotor. Tada sam nastavio da sviram bez nota, cigansku muziku i mađarske romanse, a na školskim igrankama tango i ingliš-valcere.

U gimnaziji sam nastavio da pišem pesme i da prevodim mađarske, ruske i francuske pesnike, u prvom redu radi stilske i jezičke vežbe: spremao sam se za pesnika i izučavao književni zanat. Ruski su nam predavali beli oficiri, emigranti iz dvadesetih godina, koji su, zamenjujući odsutne profesore, držali s jednakom spremom predmete kao što su matematika, fizika, hemija, francuski, latinski.

Posle mature upisao sam se na Beogradski univerzitet, gde sam diplomirao kao prvi student na novootvorenoj katedri za Uporednu književnost.

Kao lektor za srpskohrvatski jezik i književnost boravio sam u Strazburu, Bordou i Lilu. Poslednjih godina živim u Parizu, u desetom arondismanu, i ne bolujem od nostalgije; kad se probudim, ponekad ne znam gde sam: čujem kako se našijenci dozivaju, a iz kola parkiranih pod mojim prozorom sa kasetofona trešti harmonika.

(1983)