fotografije: reuters

Masakr u Konektikatu >

Pucnji koji su potresli Ameriku

Amerika je u šoku nakon masovnog ubistva školske dece u Njutaunu. Baš kao i nakon ranijih sličnih tragedija, i sada se rasplamsava rasprava o jednoj od ustavom zagarantovanih "američkih sloboda" – slobodnoj prodaji, kupovini i slobodnom nošenju najrazličitijeg vatrenog oružja. Između masakara po tom pitanju nije se dešavalo ništa

Prošlonedeljna tragedija u Njutaunu šokirala je i uzdrmala "zemlju pištolja" – Ameriku. Dvadesetogodišnji Adam Lanca je u osnovnoj školi u Sendi Huku, u šumovitom delu Njutauna u američkoj državi Konektikat, u petak, 15. decembra ujutru, u predbožićnoj atmosferi ubio 26 osoba, od toga dvadesetoro dece. U gradiću u kome svako svakoga zna sada postavljaju samo jedno pitanje: Zašto?

Vrata škole su bila zaključana u 9.30 ujutru, kao svakog dana nakon što deci počne nastava. Početkom godine ta škola sa 450 đaka, koja ima i obdanište, usavršila je svoj bezbednosni protokol po kome se od posetilaca zahteva da se pre ulaska u školu najave i da budu vizuelno identifikovani preko video-monitora. Adam je zaustavljen, neko ga je prepoznao, ali on je, slomivši staklena vrata, probio put u školsku zgradu. Nosio je zaštitnu uniformu i prsluk. Uz sebe je imao dva pištolja i pušku. Najpre u jednoj učionici, a zatim u drugoj, kišom metaka zasuo je decu koja su bespomoćno pokušavala da se sakriju ispod školskih klupa. Neke je pogodio i po 11 puta. Bio je monstruozno efikasan. Kad je policija nakon masakra ušla u školu, našla je samo jednu ranjenu osobu. Ubijena deca su stara između 7 i 12 godina.

Kad je pucnjava počela bio je uključen školski razglasni sistem preko koga se čula užasna buka od puščane vatre, pa su nastavnici potrčali i bespomoćno pokušavali da zaustave ubicu. Sve odrasle žrtve su bile žene: direktorka škole, školski psiholog, školski lekar, bibliotekarka i učiteljice izgubile su život postavivši se između svojih đaka i ubice.

Viktorija Soto sakrila je četrnaestoro dece u kupatilo i rekla im da budu tiha. Kad je Lanca ušao u njenu učionicu ona mu je rekla da su deca u sali. Međutim, nekoliko preplašenih đaka je u strahu potrčalo iz skloništa. On je pucao. Soto se postavila između napadača i dece i ubijena je. En Mari Marfi, koja je radila s decom s posebnim potrebama, telom je pokušala da zaštiti šestogodišnjeg Dilana Hoklija od metaka, ali su ubijeni i ona i nesrećno dete. Pijetet prema požrtvovanim učiteljicama došao je posle teškog šoka koji je potresao Amerikance.

Lokalni pastor ispričao je novinarima da su po prestanku pucnjave deca sva u krvi počela da beže od strašnog prizora. Kad je stigla do svoje majke, jedna devojčica je rekla: "Mama, ja sam OK, ali svi moji prijatelji su mrtvi." Deca su opisivala napadača kao veoma besnog čoveka.

Sveštenici i psiholozi pokušavali su da uteše ucveljene roditelje i odmah započeli dug proces rehabilitacije preživele dece nakon teške traume.

To je drugi po broju žrtava masakr dece u osnovnim školama u istoriji SAD, posle masakra 2007. na Tehničkom univerzitetu Virdžinije u Bleksburgu, kada je napadač Čo Seung Hui (23), naoružan sa dva pištolja, ubio 32 i ranio petnaestoro ljudi, da bi na kraju podigao ruku na sebe. Sličan napad na decu u osnovnim školama zabeležen je 1927. u Mičigenu kada je ubijeno 58 osoba, od toga 38 dece...

Policija nema ideju o tome zašto je Adam Lanca pobio toliku decu. Nema čvrstih indicija da bi to mogao da bude jedan od motiva koje socijalni psiholozi obično pominju kao motiv: pervertirana osveta, skretanje pažnje, želja za slavom. Prvi medijski izveštaji da je Adamova majka radila u školi u kojoj je on masakrirao 26 osoba nisu se pokazali tačnim. Neki kažu da je Adam imao nekakvu prepirku sa psihologom i direktorom škole, ali policija to ne potvrđuje.

Kad je prestao da puca, Adam Lanza je izvršio samoubistvo. Masovna ubistva poput ovog se inače obično završavaju smrću izvršioca – ili se na kraju tragedije ubije, ili ga likvidira policija.

Psihijatri Rid Meloj, sa Medicinske škole u San Dijegu, i Antoni Hempel, sa Teksaškog univerziteta, našli su da se oko 70 odsto mladih masovnih ubica može nazvati usamljenicima, 62 odsto je koristilo alkohol ili drogu, mnogi od njih imali su nasilne fantazije. Samo 23 odsto bilo je hospitalizovano na psihijatriji, ili imalo najmanje jednu posetu stručnjaku za mentalno zdravlje, a samo šest odsto imalo je dijagnozu psihoze.

PORODIČNI PROFIL: U Send Huku dugo nije bilo nasilja, ali pamti se jedan usamljeni drastičan slučaj kada je jedna žena raskomadana testerom.

Adamova žrtva je najpre bila njegova majka Nensi Lanca. Nakon što je sa četiri metka u glavu ubio majku dok je u pidžami ležala u krevetu u kući u kojoj su živeli, slupao je hard drajv svog kompjutera, a do škole u kojoj će pucati u decu se odvezao automobilom. Kod sebe je imao dokumenta svog starijeg brata.

Adamova majka Nansi Džin Čempion-Bini, odrasla je u porodičnoj staroj farmerskoj kući podignutoj oko 1740. godine u Novoj Engleskoj. Njena majka bila je školska medicinska sestra. Nakon što se 1981. udala za Pitera Lancu, napravili su kuću blizu njenog porodičnog doma. Godine 1988. dobili su sina Rajana, a četiri godine kasnije Adama. Nensi, koja je radila u bostonskom finansijskom distriktu, postala je, za američke prilike uobičajeno, "majka koja ostaje kod kuće".

Sudeći po dokumentima koje policija prikuplja da bi došla do portreta porodice, Piter i Nensi su se razveli pre tri godine. Spolja gledano, bili su srećan par – on je radio u firmi Dženeral elektrik, ona kratko u osiguravajućoj kući "Džon Henkok". Preselili su se u Njutaun. Peter je putovao u Njujork gde je bio neki funkcioner u Dženeral elektriku. Međutim, njihov teški sin je imao malo prijatelja i teškoće u školi pa i u svom tinejdžerskom priagođavanju. To je opterećivalo njihovu psihu. Adam Lanca i njegov brat su po nekim opisima bili mirna deca, a po drugim izveštajima Adam je bio usamljen, inteligentan, ali nervozan. Patio je, navodno od autizma, odnosno od aspegerovog sindroma i imao je problema u socijalnoj interakciji. Objavljivljanje tog podatka u mejnstrim medijima kritikovali su advokati autista, prigovorivši da se tako autistima pripisuju osobine koje oni uopšte nemaju.

Porodica se raspala. Rajan Lanca je diplomirao na koledžu i preselio se u Njujork. Nensi je imala zdravstvene probleme – multipla sklerozu – i išla je na tretman u Njujork. Njegov otac Piter Lanca plaćao je veliku alimentaciju.

Adam je studirao od 2008. na Državnom univerzitetu Zapadnog Konektikata. Ostao je s majkom koju opisuju kao zaštitničku osobu. Ona se okrenula neobičnim navikama. Vodila je problematičnog sina na streljačka takmičenja, a prema zvaničniku Biroa za alkohol, duvan, oružje i eksplozive, koga citira "Vašington post", zajedno su pucali iz revolvera. Prema "Njujork magazinu", Nensi je bila survivalist: svoju kuću je pretvorila u tvrđavu sa zalihom oružja i hranom za slučaj moguće apokalipse ili ekonomskog sloma. Adamov ujak je policajac.

ARSENAL: Oružje koje je Lanca upotrebio, poluatomatska puška 223 "bušmaster XM-15", poluatomatski pištolji "a glok" kalibra 10-milimetra i 9-milimatrski "sig sauer", registrovano je na njegovu majku, koja je prema nekim izveštajima bila ljubitelj oružja. Municija koju je Adam koristio bila je takva da nanosi veoma teške povrede. U školi je posle pucnjave ostalo rasuto mnogo neupotrebljene municije.

Dok je predsednik SAD Barak Obama sa suzama u očima, u petak, 16. decembra, govorio o tom zločinu i osuđivao ga, stajao je upravo u sobi za konferencije "Džejms Brejdi" u Beloj kući, nazvanoj po bivšem sekretaru za štampu u Reganovoj vladi, koji je bio ozbiljno ranjen kada je naoružani čovek 1981. godine napao tadašnjeg predsednika. Od tada, njegovo ime je postalo sinonim za kontrolu oružja.

Brejdijev zakon, koji je potpisao Bil Klinton 1993, zahteva da diskretno budu ispitani oni koji kupuju oružje od dilera, proizvođača ili uvoznika. Oružje se ne sme prodati beguncima od pravde, otpuštenima iz vojske, onima koji koriste nedozvoljene supstance, onima koji su označeni kao mentalno defektni, koji su bili u ludnicama, koji u Americi borave ilegalno, koji su se odrekli američkog državljanstva... FBI je krenuo da kontroliše dilere oružja. Poslednja značajnija uredba, zabrana posedovanja poluatomatskog oružja, istekla je 2004. godine.

Predsednik Obama je rekao da će učiniti sve što je u moći Bele kuće da se spreči ponavljanje sličnih tragedija u budućnosti. Nije precizirao šta će učiniti. Senatori Dajana Fejnstin i Džo Liberman tražili su da se zabrani posedovanje vojničkih pušaka i to prvog dana nakon početka zasedanja novog kongresa. U roku od petnaestak časova nakon masakra, 100.000 Amerikanaca je potpisalo peticiju We the People, kojom se traži nacionalna debata o kontroli oružja. Na Kapitol hilu demonstranti su nosili transparente "Stop NRA!"

Obama se u prethodnoj kampanji zalagao za restriktivniju politiku kad je u pitanju posedovanje oružja, ali je do sada ovom problemu prilazio s rezervom. Posle tragedije u Konektikatu naglasio je da je ovo četvrti sličan događaj u toku njegovog mandata i da je masakr u Konektikatu neuspeh politike i nacionalni neuspeh.

DRUŠTVO PIŠTOLJA: On kaže da se ovim masakrom osporava i glavni argument lobija zagovornika slobodnog nošenja oružja, jer drugi amandman američkog Ustava na koji se oni pozivaju – nije dozvola za ubijanje. Drugi amandman na američki ustav usvojen 1791. govori o pravu građana da nose oružje.

"Vašington post", kao i drugi američki listovi, prenosi da su organizacije koje podržavaju pravo na oružje, često na pobedničkoj strani, jer je "Amerika – društvo pištolja". Glavno pitanje je kako će Nacionalna asocijacija za vatreno oružje (NRA) reagovati na moguće restrikcije posedovanja oružja?

"Vašington post" navodi da je glavni razlog nevoljnog prihvatanja tih restrikcija, i kod demokrata i kod republikanaca, to što NRA, koja ima veliki broj pristalica, igra važnu ulogu u trci za Belu kuću. NRA, kao glavni zagovornik prava na oružje, ima oko četiri miliona članova. Izgleda da je u toku poslednje predsedničke kampanje uticala na to da se o oružju ne raspravlja. Kontrola naoružanja bila je tema u samo jednoj TV-debati Romnija i Obame. Tada Romni nije podržao ideju o donošenju novih zakona o kontroli oružja (oduzimanje nelegalnog oružja i proglašavanje određene vrste oružja nelegalnim). Obama je istakao da bi postojeći zakoni trebalo da se sprovode.

Masakr u Konektikatu potresa američko društvo, pa i neke zagovornike slobodnog posedovanja oružja. "Čikago tribjun" deli gledište ostalih američkih listova. "Uticaj NRA na Kapitol Hilu opada".

Među pristalicama pokretanja uredbi o ograničavanju prava na oružje je gradonačelnik Njujorka Majkl Blumberg, koji se u petak, 14. decembra, prvi založio za javnu raspravu o "vaskrsnuću" novog zakona o kontroli oružja. Tokom izbora 2010. Blumberg je potrošio milione dolara u svom PAC-u (veoma aktivna politička organizacije koja se bavi propagiranjem za ili protiv nečega – kandidata, inicijativa i zakona), podržavajući kandidate obe partije u stavovima o kontrolisanju oružja. Takođe, Blumberg utiče na Obamu, govoreći mu da bi kontrola oružja trebalo da zauzme prvo mesto na listi prioriteta.

"Vašington post" smatra da je glavna aktivistkinja za kontrolu oružja verovatno senatorka Karolin Mekartni, čiji je suprug ubijen, a sin teško ranjen u otvorenoj paljbi u vozu na Long Ajlendu 1993. I da bi ona mogla biti glavni pokretač i govornik u budućim debatama o oružju.

Senator Džo Mekin, konzervativni demokrata i član NRA, međutim, o oružju kaže: "Ne znam nikog iz Asocijacije ko iznosi oružje van sportskog terena i ne znam nikog kome je potrebno 30 metaka u šaržeru za lov." Pozvao je sve lidere na razgovor o vatrenom oružju, mentalnom zdravlju i o kulturi – i o promeni odnosa naroda prema oružju. "Milioni građana u SAD su ponosni vlasnici oružja, koji se odgovorno ponašaju, ali masakr nad decom menja sve. Menja Ameriku. Ovo nikada nismo videli!" Dok je bio guverner zapadne Virdžinije zabranio je oduzimanje oružja u toku vanrednog stanja zavedenog posle masakra na Tehničkom univerzitetu, a NRA ga je tada pohvalila, jer štiti vlasnike oružja.

Kongresmen Luj Gomert, protivnik kontrole, smatra da je potrebno više oružja, a ne više kontrole. U nedelju 16. decembra on je na "Foks njuzu" izjavio da žali što ubijena direktorka u kancelariji nije imala pušku, koju bi mogla da upotrebi i spasi decu i sebe.

Najnovije ankete povodom slučaja u osnovnoj školi u Sendi Huku pokazuju promenu stavova kod građana o kontroli nad oružjem, pa se povećava broj onih koji smatraju da nesmetan protok oružja zapravo umanjuje slobodu, a da oružje lako zapadne u ruke mentalno poremećenih osoba.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

ZAŠTO: Žrtve masovnog ubistva