Etika života >

Kada je fetus postao čovek

Pitanje o početku ljudskog života se dalje preliva u spor oko mnogih etičkih pitanja: abortusa, vantelesne oplodnje, kloniranja, eutanazije, terapije genima i genetskog inženjeringa, prenatalne dijagnostike, eksperimenata na embrionima

Jedno od najkontroverznijih pitanja bioetike i medicine odnosi se na određivanje momenta kada embrion ili fetus postaju živo biće. To je momenat kada, mnogi smatraju, abortus i medicinska istraživanja prestaju da budu oruđe za održanje ili napredak čovečanstva i postaju "igranje ljudskim životom" ili, jednostavno, ubistvo.

Ako bismo ovo pitanje – kada embrion oživljava? – postavili grupi ljudi, sasvim sigurno dobili bismo veoma raznovrsne odgovore. Evo kako izgleda jedna tipična rasprava na internetu:

"Živ je od momenta začeća. Čak i pre začeća sperma i jajna ćelija su živi, a može se samo diskutovati da li je reč o ljudskom životu, ili životu uopšte."

"Živ organizam mora da ispuni sedam uslova: mora da se kreće, diše, da poseduje makar jedno čulo, da raste, da se razmnožava, da se hrani i da izlučuje otpad. Zbog toga što ne ispunjavaju ove uslove, viruse većina naučnika ne smatra živim organizmima."

"Embrioni su živi, ali nisu ljudska bića i nemaju više prava na život od ćelije raka ili laboratorijskog miša. Oni su delići ljudskog tkiva bez svesti i mogu biti implantirani u matericu ili zauvek zaleđeni, bačeni, iseckani na delove, na njima se može eksperimentisati ili raditi bilo šta drugo a da se ne naruši neki logičan etički sistem. Postoje četiri zahteva koje treba ispuniti da bi se nešto smatralo živim: da ima sopstveni DNK, da ima sposobnost da se snabdeva materijama koje pretvara u sopstvenu energiju, da oseća promene u spoljašnjoj okolini i odgovara na njih i da ima sposobnost reprodukcije."

Naučnici, a ni laici, očigledno se ne slažu oko odgovora, što se dalje preliva u spor oko mnogih etičkih pitanja: abortusa, vantelesne oplodnje, kloniranja, kontracepcije, eutanazije, terapije genima i genetskog inženjeringa, prenatalne dijagnostike, eksperimenata na embrionima, tretmana za neplodnost, reproduktivnih prava uopšte, donacije spermatozoida i jajnih ćelija, istraživanja vezanih za matične ćelije, oko surogat majčinstva, beba sa tri roditelja itd.

Uopšteno, veliki broj ljudi smatra da embrion ne treba posmatrati kao živu osobu, a testiranja koja se vrše na njima su korisna za pronalaženje novih tretmana i lekova za veliki broj trenutno neizlečivih bolesti. S druge strane su oni koji veruju da je uništavanje embriona, čak i u svrhu istraživanja – ubistvo. Još gore ukoliko je embrion nastao samo radi istraživanja, bez ikakve namere da izraste u bebu.

Međutim, nekakvog dogovora mora biti, makar da bi se pred zakonom utvrdilo od kog momenta razvitka možemo da govorimo o čoveku sa svim pripadajućim pravima. Religijska i filozofska rasprava o abortusu konkretno vodi se oko momenta trudnoće u kom jedno biće postaje osoba. Odgovor na ovo pitanje varirao je kako se menja socijalni kontekst, zatim je drugačiji u različitim religijama i kulturama, menja se sa bogaćenjem naučnog saznanja... Fetus se može smatrati osobom tek na rođenju, ali do pre nekoliko decenija prevremeno rođene bebe mogle su da prežive ako se rode u 28. nedelji trudnoće ili kasnije. Danas, kako je medicina uznapredovala, smatra se da je granica koja daje šansu za život oko 24 nedelje trudnoće.

U davna vremena, na primer u Staroj Grčkoj, govorilo se o tome kada fetus dobija dušu, pa su, na primer, Pitagorejci, a i mnogi veliki umovi antike, smatrali da ljudski život počinje u trenutku oplodnje. Toma Akvinski smatrao je da se to događa oko 40 dana nakon začeća, ali je bio izričito protiv abortusa u bilo kom momentu. Većina religija tumačila je začeće kao trenutak kada osoba nastaje pa je i feticid shodno tome tretiran kao ubistvo čoveka. U Velikoj Britaniji zakon prvi put pominje abortus 1115. godine i naziva ga kvaziubistvom za koje je zaprećena kazna od deset godina. To je ipak bila mnogo niža kazna nego ona koja se dosuđuje za "klasično" ubistvo.

Biologija nudi mnogo trenutaka u kojima nekog možemo početi da smatramo ličnošću. Prvi je oplodnja, momenat kada se spajaju jajna ćelija i spermatozoid i nastaje zigot. Nedelju dana kasnije, taj embrion, nastao deljenjem ćelija, implantira se u zid materice. Zatim, dobar kandidat je i period segmentacije (14 do 21 dan nakon oplodnje), posle kog nije moguća spontana deoba na jednojajčane blizance. Neki smatraju da je pravi trenutak onaj oko pete nedelje trudnoće kada srce fetusa počinje da kuca, ili začetak stvaranja moždanih talasa, što je nekoliko nedelja kasnije. Zatim, tu su prvi pokreti ploda koje oseti majka polovinom trudnoće, mada je sa napretkom ultrazvučne tehnike postalo jasno da se fetus mrda gotovo od samog početka. Konačno, neki tvrde da fetus čini osobom tek sposobnost da oseti bol, ili, najjednostavnije, trenutak kada se rodi.

Nauka se za sada slaže samo u tome da bi ova pitanja morala da se razreše jednom zauvek, kako bi se postavili temelji za nastavak progresa. U ovom trenutku još je mnogo sivih zona pa brojna pomenuta kontroverzna pitanja direktno povezana sa nastankom života generalno nailaze na zakonske zabrane, ali se, u nekim slučajevima, dozvoljavaju izuzeci.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA