Ako postoje granice za promene kojima čovek od industrijske revolucije do danas menja planetu, takve da nakon njihovog prekoračenja uslovi života na Zemlji ne mogu da se održe u sadašnjem stanju, gde su one? I šta se uopšte može sa tim učiniti

Amsterdam, pozni oktobar 2009. godine. Generalna skupština Rimskog kluba. Hladno veče na vodi. Dok amsterdamski brodići sa zastakljenim palubama, jedan za drugim, pristaju uz dok impresivne gradske koncertne dvorane, iz brodova izlaze nekada značajni donosioci odluka, penzionisani funkcioneri Ujedinjenih nacija, bogati privrednici i bivši političari, ugledni profesori, naučnici i mislioci koji se okupljaju kako bi, u tradiciji Rimskog kluba – jedne od onih protokolarnih organizacija za penzionisane donosioce odluka – još jednom analizirali budućnost čovečanstva.

Ostalo je svega mesec dana uoči čuvene klimatske konferencije u Kopenhagenu, koja će se, mimo svih nadanja, neslavno okončati bez novog čvrstog međunarodnog dogovora o smanjenju emisije ugljen-dioksida. No, u njenom iščekivanju, tokom čitave jeseni se širom sveta organizuju forumi i diskusije o tome šta učiniti povodom globalnog zagrevanja. Na skupštini Rimskog kluba nazvanoj "Klima, energija i ekonomski oporavak", takođe se raspravlja o tome. Biće tu sabrane sve one ideje koje su se te godine mogle čuti i videti u gotovo svakoj televizijskoj emisiji ili novinskom članku o klimatskim promenama.

Međutim, na ovom Rimskom klubu će se prvi put pojaviti i jedan sasvim nov koncept – ideja o planetarnim graničnim vrednostima švedskog ekologa Johana Rokstroma i australijskog klimatologa Vila Stefana. Ova ideja, formulisana kao naučna teza, artikulisaće rasprostranjeni doživljaj da planeta kao sistem ima svoje krajnje granice za štetne efekte koje joj čovek nanosi. Ideja je zasnovana na okolnosti da je čovek od industrijske revolucije do danas značajno izmenio planetu i da postoje granice tih promena, takve da nakon njihovog prekoračenja uslovi života na Zemlji ne mogu da se održe u sadašnjem stanju.

Opsežni izveštaj o planetarnim granicama Rokstrom i Stefan će predstaviti u Rimskom klubu u Amsterdamu, na osnovu rada grupe od 26 naučnika iz celog sveta koji se bave planetom i životnom sredinom. Njihov rad u skraćenom izdanju, pod nazivom A safe operating space for humanity, mesec dana ranije objavljuje i prestižni časopis Nature, da bi posle Amsterdamske skupštine, on postao opštepoznat. Nakon prvih reakcija, Rokstromov i Stefanov koncept planetarnih granica naići će kako na odobravanje tako i na kritike, ali je izvesno – uticaće na novi vid sagledavanja efekta koji čovek ostavlja na svoje okruženje. Tri godine kasnije, negativni efekti počinju sve češće da se porede sa planetarnim granicama.

Naime, Rokstrom i Stefan su, zajedno sa drugim naučnicima, prvo razmotrili devet ključnih procesa u životnoj sredini i merili nivo ljudskog uticaja na njih (klimatske promene, iščezavanje živih vrsta, ciklus azota u prirodi, kiselost okeana, plodnost zemljišta, sveža voda, ozon, aerosoli i hemijsko zagađenje). Potom je utvrđeno svih devet planetarnih graničnih vrednosti koje se ne smeju prekoračiti. Rokstromov i Stefanov izveštaj daje i trenutne vrednosti izabranih devet veličina, tako da se pokazalo da je za četiri prirodna procesa (klimatske promene, iščezavanje živih vrsta, ciklus azota u prirodi, kiselost okeana) granična vrednost uveliko prekoračena, što budi vrlo depresivne poglede na budućnost.

Neki novi radovi, poput istraživanja američkog botaničara Stefana Runinga, koji pokazuje da na Zemlji ne može biti više biljaka nego što ih je sada, potvrđuju postojanje brojevnih graničnih vrednosti. No, osnovna ideja o globalnim graničnim vrednostima nije nastala 2009. Ona se javljala u raznim oblicima i ranije – već je bila viđena u knjizi i izveštaju takođe pred Rimskim klubom, koji je još 1972. godine objavljen pod nazivom Limits to Growth. Potom se pojavila i u izveštaju Ujedinjenih nacija Our Common Future, koji je objavljen 1987. godine.

Ideja o graničnim vrednostima je, sa druge strane, oslonjena na čuveni koncept Zemlje kao superorganizma, koji je Gaja hipotezom pre četrdeset godina postavio Džejms Lavlok. Po toj ideji, Zemlja predstavlja jedno složeno stvorenje koje se, kao i svaki organizam, pre ili kasnije vraća u ravnotežni položaj, odnosno homeostazu. U međuvremenu, dok se granične vrednosti u svakom od procesa na prekorače, zagađenje nema fatalne posledice. No, nakon što se to desi, ceo sistem će osetiti posledice i po svaku cenu Zemlju vratiti u novu ravnotežu. Koliko smo danas daleko od graničnih vrednosti planete? Da li ih Zemlja zaista ima? Koliko iznose i šta se uopšte može sa tim učiniti?


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST