foto: reuters

 

Bečka škola

Svekolike pokušaje vospitanija pod brendom "Bečke škole" smatrali smo krajem onih osamdesetih potpuno izlišnim kulturološko-civilizacijskim reliktom.

Sve te vanškolske aktivnosti, poput obavezne tanciškole i bazanja po seoskim slavama sa roditeljima, bile su nam odbojne jer se tamo svi "ponašaju". Svakim danom inače odrpanima u stilu Limala, Kim Vajld i Djuran Djuran, sve ove aktivnosti vonjale su nam na naftalin, jednako kao, recimo, šlingani štafir ili u vodi od nasuva nasred avlije štirkana posteljina, a koja je posle va vjeki vjekov odlagana u tzv. čistu sobu. Koja se tako zove jer isključivo služi tome da bi se održavala čistom i da bi se u njoj med’ slojevima ljudskom puti netaknute posteljne planine s jeseni menjalo lišće oraha i dunje na šifonjeru.

"Videćete vi u srednjoj školi. Tam’ će vam sve to još kako trebati", pretili su nam posle male mature. Mi smo se na to samo sprdali: znamo da se, veli popadija Persa, klavir, hekleraj, valcer i nemecki osobito ceni.

Ulazeći u dvorište te raspuštenoj mladeži strah u kosti uterujuće ustanove, jedan naš za nemecki vazda netalentovani drug nam se poverio: "Noćas sam sanj’o da će nam razredna biti Nemica!"

Odsečni ton naše buduće razrednice, kako nam se prvo kratko predstavila, njena plava kosa i svetloplave oči, pomalo vojnički hod i sasvim osobena artikulacija glasova "h" i "č" gotovo da su nas naterali da se uštinemo od čuda. Na zidovima učionice u koju nas je uvela još uvek su visile mape dve Nemačke, a na svakoj većoj knjizi u ormaru pisalo je Duden ili Langenšajt. Vrh ormara krasile su biste Getea i Šilera. Naš nesrećni drugar bio je potpuno van sebe dok nam je nova razredna, imenom Persida (sic!), predstavljala novu školu i svoj predmet. Osim toga što je i našim roditeljima predavala, razrednice se sećamo i po tome što nas je, uz onu gramatiku, naučila da pevamo Lorelajlid i da odrecitujemo Heseovu pesmu U magli. Izlišno je napominjati da ih se obe od reči do reči sećam, evo, već više od dve decenije.

Pod tim okolnostima za klavir i hekleraj (n)uz nemecki nije bilo vremena, ali sa valcerom je već bilo "igranke". Tanciškola je bila obavezna vannastavna aktivnost u osmom razredu, jednako kao i polaganje vozačkog u četvrtom srednje. Taman posla da dete za maturu ne zna da pleše! Roditelji su u vezi sa ovim bili neumoljivi, a raspravljati se sa njima o tome značilo bi ukidanje i ono malo slobodnog vremena u kom smo uživali po sopstvenom nahođenju.

Na naše razočaranje, čak su ih i bake i deke u tome zdušno podržavali. Moja pokojna baka je na putu mog uljuđivanja blagovremeno, negde na prelasku u više razrede, tome već bila dala svoj doprinos. Suštinu njenog zalaganja opisuje sledeći iskaz: "Čestita devojka zna i s knjigom na glavi uspravno koračati. I to u cipelama na štiklu! A da s’ ne bi za astalom laktala k’o kvočka kad se rakolji, moraš još k’o mala naučiti k’o svet s escajgom jesti. I to s knjigama pod pazuvom!"

Obuka je trajala tokom celog jednog letnjeg raspusta. Baki-trenerici je ovaj deo mog vaspitanja bio apsolutni prioritet jer je smatrala nečuvenim to što moj otac u escajg ubraja i belegiju. Njemu nijedan nož nikada nije bio dovoljno oštar, a oštar nož je nužni preduslov obedovanja dostojnog čestitog insana. Zato je pre svakog obroka za stolom obavezno oštrio sve noževe koje će koristiti, uključujući i one malo nazubljene iz svečanih kompleta. Kako je u odsustvu belegije goste umeo sablažnjavati i turinskom bricom za svečarskim astalom, na kraju smo mu radije i belegiju "postavljali".

Plesna škola je ipak bila znatno veselija. Uz obavezne štikle, primerenu suknju i košulju ili haljinu za devojke, odnosno cipele, prave pantalone i košulju za momke, više smo nalikovali nekoj masovnoj dramskoj sekciji. Malo ko od nas je tada imao tome primerene odevne predmete, pa smo ih tokom prvih par časova pozajmili od roditelja. Scena na početku časa u sali bivšeg Doma omladine bila je urnebesna. Devojke bi sa svojim sportskim torbama stale dužom uz jedan zid, a momci uz drugi, onako leđa u leđa, sa celom salom između nas. Onda bi brzo počelo presvlačenje i cika da te bog sačuva dok se svi ne udenemo u one demode toalete naših roditelja, mahom još iz njihovih mladalačkih dana. Najedared bi se cela sala – sa neizostavnom disko kuglom u sredini! – pretvorila u brodvejsku scenu iz Laka za kosu. Prvih par časova teško da je iko od nas umeo čestito i da hoda u cipelama, a kamoli da pleše u njima, dok je izbegavanje stalnog čepanja partnera i zadržavanje bolnih krikova bila naročito cenjena veština.

Dogurasmo tako i do valcera i to sledećim redom: preko užičkog kola, čardaša, polke, fokstrota, sloufoksa i engliš valsa, pa do sambe, rumbe, ča-ča-ča i džajva. Dočekasmo i završnu igranku u plesnoj školi, ali i malu maturu. Od svega naučenog ponešto se zadržalo i do danas. Međutim, najjači utisak i dalje je prva lekcija iz plesnog protokola ondašnjeg: jedino posle Jugoslavije se obavezno aplaudiralo.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST