U SENCI RATA: MiG 29 od kartona... / foto: radoje blagojević

Trinaest godina od Kumanovskog sporazuma (ceo tekst) >

Lažne mete, pravi rat

Na uglu ulica Kneza Miloša i Nemanjine u Beogradu petogodišnja devojčica gleda zgrade Generalštaba, razrušene u bombardovanju 1999. godine. Iza ograde se vidi iždžikljala šuma, drveće je poraslo čak i na gornjim spratovima. "Tata, ko je ovo porušio?", pita devojčica. "Bio je rat, pa su neke čike bacale bombe." "Jesi ti bio tada rođen?" "Jesam." "A hoće li opet da bacaju bombe?" "Neće, ne brini"

Dok auto u mirnom, idiličnom prepodnevu prolazi pored Vojnog aerodroma "Batajnica", nadrealno deluje činjenica da je ovo mesto pre trinaest godina svakog dana rutinski bilo pominjano u svetskim i domaćim medijima, kao uobičajena meta bombardovanja, ili "vazdušne kampanje", kako su intervenciju u ondašnjoj SR Jugoslaviji zvali u zemljama čije su snage u toj intervenciji učestvovale. U Novoj Pazovi, naselju koje se nalazi u blizini aerodroma, u bašti restorana Gurman, Radoje Blagojević, vazduhoplovni modelar, priča o tom vremenu. Skromne prostorije Aero kluba Nova Pazova nalaze se u istom dvorištu. Blagojević je inače državni reprezentativac, jedan od naših najtrofejnijih avio-modelara, višestruki državni prvak i Srbije i država koje su joj prethodile.

TROJANSKI KONJ: Blagojević je jedan od ljudi koji su tokom proleća 1999. učestvovali u izradi maketa aviona "MiG 29", u prirodnoj veličini, što je bio jedan od načina na koji je Vojska Jugoslavije pokušavala da zavara nadmoćnijeg neprijatelja. On kaže da je u martu 1999, kada je bombardovanje počelo, jedna od ideja bila da se, pošto je Aerodrom "Batajnica" blizu Nove Pazove, prave makete i da se razmeštaju dok se pravi "migovi" negde ne sklone, sačuvaju ili krenu u akciju. "Prvih dana je bilo jako teško, trebalo je oformiti tim koji će to da radi, imao sam punu podršku i vojnog vrha i lokalne samouprave," priča on. "Bilo mi je bitno da uključim moje prijatelje iz vazduhoplovnog modelarstva, prvenstveno članove aero-kluba Nove Pazove. Napravio sam tim sa njima, slučajnost je da sam ja bio ispred."

Sve makete aviona rađene su u pogonima fabrike nameštaja Vojvodina u Novoj Pazovi. Dok pokazuje fotografije na kojima se vidi kako "MiG 29" postepeno nastaje oko kostura od drveta, a potom ga traktor vuče niz put, Blagojević priča da su makete pravljene od materijala koji im je bio nadohvat ruke, od drveta, metala, da su sa gornje strane oblagane štamparskim limom, farbane istom bojom kao pravi avioni. Makete su imale točkove, mogle su da se odvezu do piste ili gde je to bilo potrebno.

"Vrlo brzo je urađena prva maketa, za 21 dan, za kratko vreme urađeno je još pet komada, izlazile su za tri do četiri dana. Oko dvadeset i nešto ljudi je bilo na svim poslovima, tim je funkcionisao besprekorno", priča Blagojević. "Bio je uključen deo radnika fabrike Vojvodina, gro ljudi iz vojske i članovi aero kluba. Od njih mogu pomenuti Branka Bjelića, Nikolu Buljevića, Peru Grubića, Nikolu Bunčića. Bili su uključeni i radnici Lifama, koji su uradili metalni deo sklopa onako kako smo mi zamislili." Dok pokazuje fotografiju na kojoj se vidi hrpa metala, drveta i lima usred polja, Blagojević kaže da su sve makete bile pogođene i uništene čim su raspoređene tamo gde je bilo potrebno, osim jedne koja je bila neznatno oštećena, malo reparirana i ostavljena na aerodromu.

Pomalo gorko Blagojević kaže da niko tada nije pitao za pare, da je njegov deo ekipe dobijao samo vojne terenske dnevnice, ali i da o ulozi avio-modelara u tadašnjim događajima nije gotovo ništa rečeno.

Na drugom kraju grada, u dvorištu klinike "Dr. Miroslav Zotović" na Dedinju, potpukovnik Đorđe Ivanov, penzionisani vojni pilot, slika freske u Crkvi svetog Luke. Kaže da je divljenje prema ljudima koji su radili freske stekao još kao mali u rodnoj Strumici, posmatrajući fresko slikare u crkvi koja je bila pored njegove kuće. Sticajem okolnosti postao je vojni pilot, ali uporedo se bavio i slikarstvom i pilotiranjem. Kada je 2001. penzionisan, prešao je na ono što je radio ceo život. "Žao mi je što sam morao da prekinem letenje, ali ne čujem ‘migove’ mnogo da lete, tako da i ne patim mnogo. Obišao sam svet sa svojim izložbama od 2001. godine, a ovo je četvrta crkva koju oslikavam", kaže za "Vreme" Ivanov.

Đorđe Ivanov je takođe bio deo tima iz priče o maketama aviona. Kaže da mu se ideja o pravljenju maketa javila prve noći "kada je počelo da gruva", dok je slušao zvuk tomahavka, i da mu se u glavi javila slika iz detinjstva, kada je sa drugovima napravio maketu Trojanskog konja od dasaka i kartona za strumički karneval. "Mada imamo u elaboratu makete, predviđeno je ‘ostvariti lažne ciljeve, makete tenkova, topova, aviona’, nikada nijedna nije napravljena, to je bilo samo na papiru. Kada smo se skupili da vidimo šta dalje, general Smiljanić, neki političar Dašić, predsednik opštine Stara Pazova, rekao sam da umesto aviona, pošto smo videli koliko su prethodne noći pogodili, napravimo makete i spasemo koji avion, koji možemo da razmontiramo. Gledali su me kao ‘prolupao major’, ali srećom znali su me i kao umetnika. ‘Dobro Ivanov, kad nađeš vremena, ti to napravi. Je l’ možeš?’ pitao je general. Ja kažem: ‘Teško, ali ako možete da mi date odrešene ruke i pomoć iz opštine, ima tu drvna industrija, hangari, ima modelara, majstora, da napravimo jednu pa da vidimo šta dalje."

Ivanov kaže da je napravio nekoliko skica za maketu "MiG 29", sastao se sa predsednikom aero-kluba i jednim njegovim prijateljem. Usledio je odlazak u fabriku nameštaja Vojvodina, dopunjavanje ekipe majstorima, farbarima. Priča i kako mu je palo na pamet da oblože maketu ofset pločama, da bi maketa bila lakša. "Otišli smo u BIGZ, nisu hteli da nam daju, u Politici su nešto dali, nešto i na drugim mestima. Krila su bila kutijasta, kao bajonet, jer zbog veličine vrata nije mogao da se iznese ceo avion, morao je da se rasklopi i napolju ponovo sklopi."

Makete su uništavane nekoliko sati pošto bi bile iznesene. "Doduše, izlagali smo ih na tacni, kada je uzbuna, sklonimo pravi, stavimo maketu. Kako je rat išao, videli smo da tu nema više poletanja pa smo razmontirali prave avione, bez krila ih pomešali sa nekim autobusima, šleperima, da ih ne nađu. Tako smo sačuvali pet aviona koji su posle Rusi renovirali. Po meni, to je najpametnije što smo mogli u to vreme da uradimo, sačuvati avione i živote na takav način, a investirati što manje", smatra on.

Ivanov kaže da su bombe padale u blizini kada su makete šlepane. "To su bili hrabri momci, svaka im čast. Znali su da dok avaks primeti, snimi, da naredbu, stigne raketa, prođe neko vreme, i oni su se sklanjali u neki jendek tek kada vide da raketa ide, tako je par puta pogođena maketa, a oni su bili na 20 metara." Đorđe Ivanov razume uvređenost avio-modelara što ih nikada niko iz države nije pomenuo. "Ljudi iz ekipe nisu ni zahvalnicu dobili, i oni su kivni i ljuti, i ja sam, iz više razloga", priča Ivanov i pominje problem koji ima jer ne može da otkupi stan u kome živi sa suprugom i dvoje dece.

U vreme dok je Batajnica svake noći bombardovana, kružila je euforična priča da bombe padaju na lažne piste, dok prava ostaje neoštećena. Ivanov kaže da je to urbana legenda, i da misli da je NATO bacao bombe samo toliko da pistu ošteti da se trenutno ne bi mogla koristiti, jer je planirao da ih kasnije koriste njegove snage. "Da bi poleteo, treba ti neka dužina, 700 do 1000 metara, a oni su presekli dvojku, sa koje smo poleteli, samo na jednom mestu. Čim oni oštete, mi zatrpamo, poravnamo, radili smo što bi i oni radili. A rezervna je bila rulna staza pored i par puteva pored Batajnice sa kojih smo sklonili znakove, podšišali drveće, i to je moglo da posluži kao pista za poletanje i sletanje."

Ivanov smatra da je NATO gađao i rušio ono što mu odgovara. "Mogli su da sruše i mostove u Beogradu, mogli su i celu Bešku da sruše, ali srušili su samo početak, računajući da će im trebati komunikacije kada se završi rat. Ciljno su gađali ono što nisu hteli da mi koristimo, znali su da će da pobede. Suludo je da mi pričamo o nekoj pobedi, samo budala može da se bori sa celim svetom, znalo se da je to unapred osuđeno na propast, a opet moraš da ratuješ, moraš se nekako dovijati da sačuvaš sebe, da ne potrošiš mnogo, kao u slučaju sa maketama."

Za razliku od ostatka Srbije, na Kosovu se vodio i rat na zemlji. Vojni izveštaji NATO-a svakodnevno su govorili o desetinama pogođenih tenkova, artiljerijskih oruđa, o tome da je na Kosovu uništena gotovo kompletna mehanizacija VJ, ali su se u junu, kada se VJ povlačila sa Kosova, mnogi zapitali šta je od toga istina (videti okvir).

Zoran je bio mobilisan u martu 1999. i proveo 86 dana na Kosovu, u protivavionskoj jedinici. Ne želi da priča o svojim iskustvima pod pravim imenom. "Ne volim mnogo ni da se podsećam, svašta se prošlo, jedva sam se oporavio." On objašnjava da je njegova jedinica pravila lažne položaje za topove od metalnih cevi, starih guma, maskirnih elementa. "Napravili smo tri lažna položaja za 86 dana, ali nisu nas gađali, ni lažne ni prave, mada su nas ‘predatori’ nadletali i snimali svaka dva sata, znali su gde smo i koliko nas je. Bombardovali su 5. juna, ali neku praznu livadu u blizini, verovatno samo zbog zastrašivanja."

Zoran tvrdi da je njemu i drugim ljudima iz jedinice pravljenje lažnih položaja psihološki mnogo značilo. "Kada si tamo ceo dan, 86 dana, vreme nikada da prođe. Ujutru stiže naredba ‘krij se’, ali problem je kriti se 86 dana. Značilo nam je da nešto radimo, mi ih kao zezamo, pravimo te lažne položaje." On kaže i da zna i za neke druge pokušaje izrade lažnih meta, ali da je za mnogo više njih čuo nego što ih je video svojim očima. "Video sam da su stari tenkovi raspoređeni po Kosovu, gledao sam kada su tenkisti u cevima tih krševa palili vatru i zagrevali deo gde je motor, da bi izgledalo kao da stvarno radi", objašnjava Zoran. "Čuo sam da su nabacivali najlon preko stajskog đubreta i neke makete, kažu da se to zagreje pa radar misli da je ispod skriven tenk, i da su to puno gađali, ali to nisam video, ni ono da su gađali kombajne u hangaru parkirane da im viri samo cev, lažne mostove, puteve."

"Mi smo morali da se snalazimo sa onim što nam je bilo pri ruci, a oni su svašta gađali, verovatno je i kod njih bilo mnogo odrađivanja posla, dugo je sve trajalo. Javi da je uništio metu, važno je da televizija kod njih objavi da su sve rasturili i da narod veruje, kao ovi naši koji su pričali da smo svakog dana obarali po deset aviona i helikoptera. Zna se da u ratu svi lažu. Sad to može da zvuči kao neka igra, mi ih zajebavamo, oni ispucavaju skupe rakete u gomilu đubreta, samo što su oni uradili što su hteli, a naši ljudi su u ratu izginuli."

Trinaest godina posle završetka bombardovanja, ovaj sukob kao da polako tone u zaborav, pažnju sveta su već odavno okupirali neki drugi ratovi, veći i tragičniji. Rat iz 1999. i ovde prekriva neka vrsta rezignacije i nelagodnog ćutanja. Svakog 24. marta se početak bombardovanja označava, ali nekako sve više rutinski, što zbog protoka vremena, što zbog budućih evroatlantskih integracija. Na molbu "Vremena" Vojsci Srbije za razgovor sa sagovornikom koji bi mogao više da kaže o tome šta je prava istina o upotrebi lažnih meta tokom rata na Kosovu, VS nije odgovorila.

Za razliku od zemalja koje su u intervenciji učestvovale, neka vrsta kolektivne traume zbog onoga što se dešavalo u proleće 1999. ipak je ostala na ovim prostorima. U toj traumi, broj uništenih ili sačuvanih aviona i tenkova izgleda kao račun iz prošlosti koji više nikoga ne zanima, kada se pomisli da nije utvrđen čak ni broj ljudskih žrtava u 78 dana intervencije, a priča o lažnim metama može da izgleda i kao pokušaj da se u porazu pronađe makar trag neke pobede. To ipak ne znači da je sav trud oko "varanja neprijatelja" bio besmislen, jer ako je time sačuvan bar jedan život, onda nije bilo uzalud.


 

Mreže i mete

Mreže i mete

Mile Dragić, vlasnik istoimene firme za proizvodnju vojne opreme iz Zrenjanina, kaže da je njegova kompanija, kada je počelo NATO bombardovanje, za 20-30 dana isporučila prve količine novih maskirnih mreža vojsci. "Prve mreže su pružale zaštitu od infracrvenog osmatranja i obezbeđivale su vizuelno maskiranje, a ubrzo smo omogućili i radarsku i termalnu zaštitu, koja onemogućava da se tenk uoči osmatranjem iz Avaksa ili aviona. Naša vojska je bila vrlo obučena i pripremljena, izvodila je brze manevre i pridržavala se maskirne discipline, tako da su efekti uništenja bili minimalni", tvrdi Dragić.

Dragić kaže da je Proizvodnja "Mile Dragić" pored mreža razvijala čitav set maskirne opreme, ali da više od 50 odsto nije uspela da razvije jer je NATO bombardovanje završeno. "Set je podrazumevao kompletnu opremu za maskiranje i obmanjivanje protivnika, od tačkastih do velikih meta. Tačkaste mete mogu biti jedno vatreno mesto, poput protivavionskog topa, tenka, vozila, komandnih mesta, do velikih meta poput aerodroma, mostova, brodova. Sarađivao sam sa ljudima iz Vojnotehničkog instituta koji su stručnjaci u oblasti maskiranja i njihovo iskustvo je imalo neprocenjiv uticaj za razvoj tih sredstava."

Dragić smatra da je u početku bio problem da vojska kupi lažne mete. "Onda je jednog dana došao pukovnik Savić iz PVO sa dva podoficira, tražili su šlemove i pancire, a opsluživali su protivavionski sistem NEVA, prethodnog dana im je čitava posada izginula jer nisu imali šlemove i pancire. Dao sam im zaštitnu opremu, ali i lažne mete koje su simulirale PVO sistem, rekao im kako da ih postave i kako da se organizuju. Došli su uskoro ponovo, rekli su da su ih celu noć gađali i pogađali samo naše lažne mete."

Po Dragićevim rečima, potom je poraslo interesovanje u vojsci i on je otišao na razgovor u Generalštab. "Prve lažne mete sam prodavao za samo 270 dinara, u ono vreme devet maraka. Otišao sam kod jednog pukovnika koji mi je rekao da je to skupo. Bilo mi je stalo da vojska to uzme jer sam znao koliki je efekat. Pitao sam koliko treba, on je rekao 500 komada, a ja sam rekao da to poklanjam vojsci. Onda je on rekao da mu treba 12.000, rekao sam da toliko ne mogu da poklonim, a on je rekao: "Dobro, evo za 210 dinara". Pristao sam i isporučio 3500 lažnih meta, a od toga je uništeno 2500." Dragić kaže da nisu u pitanju bile mete na naduvavanje, već lažne mete koje su davale odraz pravih na izviđačkim instrumentima, ali da ipak ne može da govori o detaljima.

On smatra da je posle 1999. nastala nova era u radu radara, da su stari izbačeni jer se videlo da su prevaziđeni, i da se to desilo zahvaljujući VJ i njegovoj firmi. Kaže i da je umesto da doživi priznanje zbog svega što je učinio za državu i vojsku već osam godina sudski progonjen upravo zbog cena maskirnih mreža koje je tada prodao vojsci, mada su svi potvrdili da su njegove mreže jeftinije nego strane.

foto: tanjug


POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

...i njegovi ostaci posle napada<br><br>foto: radoje blagojević
  • (Uz okvir »Istorija varanja«)<br><br>foto: salinger igor / aermedia.com
  • BEZ POHVALE: Đorđe Ivanov,...<br><br>foto: m. milenković
  • ...Radoje Blagojević...<br><br>foto: m. milenković
  • ...i »gumena« Batajnica
  • foto: arhiva 250. raketne brigade

Rat na Kosovu, propagandni brojevi

Rat na Kosovu, propagandni brojevi

NATO je 1999. objavio da je u toku kampanje NATO avijacija izvela 3000 avio-poletanja, i da su u 1995 slučajeva piloti tvrdili da su na Kosovu pogodili mete Vojske Jugoslavije (oklopna vozila, artiljeriju, vojna vozila). Prvo je objavljeno da je uništen 181 tenk, 317 oklopnih transportera, 857 artiljerijskih oruđa i 600 vojnih vozila, potom je izveštaj korigovan na 120 tenkova, 220 oklopnih transportera i 449 artiljerijskih oruđa, da bi konačno 16. septembra 1999. američki general Vesli Klark, tadašnji glavnokomandujući snaga NATO-a za Evropu, objavio da su na Kosovu uništena 93 tenka, 153 oklopna transportera, 389 artiljerijskih oruđa i 339 vojnih vozila. Sa druge strane, VJ je objavila da je na prostoru Kosova izgubila 13 tenkova od kojih je samo sedam uništio NATO (preostalih šest je uništio UČK), osam oklopnih transportera i 27 artiljerijskih oruđa.

Sumnju u broj uništenih meta koji je saopštio NATO izrazili su i brojni zapadni novinari koji su polovinom juna 1999. ušli na Kosovo, jer nigde nije bilo ostataka pomenutih stotina pogođenih tenkova, transportera i topova. Prema britanskim vojnim izvorima, VJ je prilikom povlačenja sa Kosova izvukla 250 tenkova, 450 oklopnih vozila i 600 komada artiljerijskog naoružanja, a procene NATO-a tokom rata govorile su da se na Kosovu nalazi oko 300 tenkova. Novinski izveštaji sa terena pominjali su i pronađene stare, zarđale tenkove, drvene i ostale makete.

Relativno malo uništenih tenkova koji su pronađeni na Kosovu NATO je opravdavao činjenicom da je VJ posle napada izvlačila i sklanjala oštećenu tehniku, i da je bilo dovoljno vremena da se oštećena tehnika povuče sa Kosova pre dolaska NATO trupa.

foto: reuters

Istorija varanja

Prva poznata maketa u istoriji ratova verovatno je Trojanski konj, a prva značajna pojava lažnih objekata je bila u rusko-japanskom ratu 19041905. godine, zbog razvoja artiljerije i automatskog oružja. Upotrebom aviona za izviđanje u Prvom svetskom ratu povećava se i razvoj lažnih objekata, grade se lažni bunkeri, osmatračnice, položaji, oruđa, skladišta, vozila, vojni logori.

U Drugom svetskom ratu, lažni objekti se koriste u mnogim velikim bitkama. Sovjetska vojska je u Kurskoj bici koristila lažne artiljerijske jedinice, Britanci su kod Tobruka, u današnjoj Libiji, 1941. godine imali lažne tenkove i avione, a kod El-Alamejna 1942. godine lažne artiljerijske položaje, logore, skladišta municije, železničke stanice, aerodrome, čak i lažni naftovod. Pred desant u Normandiji u Britaniji su građena lažna pristaništa, a sam desant je počeo spuštanjem hiljada lutaka – maketa padobranaca, koji su imali puške koje same opaljuju da bi se što bolje prikrilo stvarno mesto napada.

U korejskom ratu prave se lažni tenkovi, artiljerijska oruđa, mostovi, kao i tokom Vijetnamskog rata kada Vijetnamci u borbi protiv Amerikanaca prave lažne mostove od bambusa i trave. Kasnije se prave lažni putevi, na primer prolaskom valjaka, lažni aerodromi rađeni bojenjem ili posipanjem površina peskom ili cementom za piste, sa maketama aviona, zgrada. Često se koriste i lažni raketni položaji, baze snabdevanja, poletno-sletne staze, maskirne mreže...

Pre dve godine je objavljena vest da je rusko ministarstvo odbrane naručilo kopije "na naduvavanje" raketnih lansera "S-300", tenkova "T-80", aviona "MiG-29", radara i drugih vrsta oružja iz svog arsenala. Viktor Talanov, direktor marketinga firme Rusbal, koja makete proizvodi, izjavio je da su različiti delovi opreme prekriveni tankim slojem metala i da je u njih instalirano grejanje, pa su kopije potpuna imitacija u svakom pogledu, vizualno, toplotno i na radaru. Potrebno je svega četiri minuta da se naduva replika tenka, a pet minuta za raketni lanser. Tačna cena ovih kopija nije objavljena, pominjalo se oko 2500 evra po komadu. Vojni analitičari su odluku Ministarstva dočekali sa nezadovoljstvom, poručujući da bi bilo bolje da se novac troši na kupovinu pravog naoružanja nego na kopije od gume. Talanov je u odgovoru na kritike rekao da su Sjedinjene Američke Države i Kina već uložile znatne svote novca u kopije svojih oružanih kapaciteta.