REŠENJE ZA CRNE RUPE: Doktor Dejan Stojković i Ajnštajnove gravitacione jednačine / fotografije: a. anđić

Intervju – Dejan Stojković, Državni univerzitet Njujorka u Bafalu, SAD >

Lovac na crne rupe

Kako živi jedan američki naučnik koji se na samom frontu savremene nauke bavi ni manje više nego poreklom univerzuma, njegovim dimenzijama i pitanjem – da li nas greškom može progutati crna rupa? I kakve to veze ima sa Srbijom?

Ovogodišnju prestižnu nagradu "Marko Jarić", koju domaći naučnici zovu i "srpska Nobelova nagrada za fiziku", dobio je prof. dr Dejan Stojković, američki naučnik srpskog porekla poznat po istraživanjima u oblasti kosmologije, gravitacije i fizike elementarnih čestica. Srpski naučnici čak i u dijaspori retko učestvuju u ovakvim istraživanjima sa samog fronta ljudskog saznanja, dok je Stojković, mada izuzetno mlad, odavno u ovoj oblasti. Njegovih pedesetak naučnih radova o višedimenzionalnim svetovima imaju izuzetnu citiranost, koja daleko prevazilazi i okvire evropske nauke.

No, u Stojkovićevom opusu najviše pažnje privlače istraživanja o mini crnim rupama, koja su bila izuzetno aktuelna prilikom prošlogodišnjeg pokretanja Velikog sudarača hadrona (LHC) u CERN-u. Zajedno sa saradnicima sa Državnog univerziteta Njujorka u Bafalu, upravo je doktor Stojković odgovorio na pitanje da li nas kakvom greškom CERN-a može progutati crna rupa. Njegov Black Max program se danas koristi na dva eksperimenta u CERN-u kao model kojim se procenjuje da li se takvi objekti mogu formirati u akceleratorima i ako ipak nekako nastanu, da li su zaista krajnje opasni po sam akcelerator, obližnju Ženevu, ostatak planete i dobar deo Sunčevog sistema.

"Black Max sadrži sve ono što znamo o crnim rupama do danas. Ako Black Max kaže da će ova crna rupa živeti samo jedan delić sekunde, 10-27, emitovati 30 čestica koje će detektor da uhvati, a sama crna rupa živi prekratko da bi uvukla makar i jedan atom, nema razloga da ne verujem u to", kaže prof. dr Dejan Stojković u ekskluzivnom razgovoru za "Vreme" u kom smo se, pored izbegavanja crnih rupa u fizici, dotakli i nekih drugih, sasvim običnih i svakodnevnih.

"VREME": Može li na akceleratoru kakav je LHC u CERN-u doći do nastanka crne rupe koja bi bila opasna za svet?

DEJAN STOJKOVIĆ: Nije moguće na tim energijama. Ako postoje samo tri dimenzije, onda kvantna gravitacija ne može biti na 1TeV, onda ne postoji mogućnost formiranja crne rupe uopšte. Da bi mogle da se otvore crne rupe, prvo moraju da postoje ekstradimenzije i kvantna gravitacija na 1 TeV. Čak i ako se stvore crne rupe, sve ono što do danas znamo o crnim rupama kaže da su apsolutno bezopasne.

Vaši rezultati doprinose razvejavanju sumnji, a s obzirom na to šta bi mogla da učini jedna crna rupa, ulog nije tako mali. Da li ponekad posumnjate?

Apsolutno ne.

Da li nekad privatno pomislitešta ako ste ipak pogrešili?

Apsolutno ne. Morali bismo bukvalno da pogrešimo u svemu da bi postojao bilo kakav rizik da Zemlju unište crne rupe. A ta verovatnoća je vrlo mala. Uostalom, kosmički zraci imaju energiju od 100TeV. Oni ovog trenutka udaraju nukleone u neutrone i protone u atmosferi. Ako oni nisu uništili Zemlju do sada, ni LHC neće. A kosmički zraci udaraju Zemlju već četiri milijarde godina...

Kako ste uopšte ušli u to? Kad ste počeli da se zanimate za kosmologiju?

Otkad znam za sebe. I to nije fraza, bukvalno.

Mnogi naučnici i fizičari zapravo imaju ideju da se bave fundamentalnim pitanjima, ali vremenom završe u nečem drugom.

Još u srednjoj školi počinješ da učiš osnovne pojmove o fizici, ali prava ozbiljna fizika se radi na fakultetu. Naravno, ne smeš da staneš samo sa diplomom fakulteta jer ništa ne znaš. Znaš neku opštu fiziku, više-manje, ali nisi specijalista ni u čemu. Znači, posle diplome fakulteta moraš da upišeš doktorat.

E, tu, više-manje se opredeljuješ za neku granu fizike. Naravno, ima mnogo više mesta u granama fizike koje su povezane sa svakodnevnim životom. Tu je perspektiva mnogo bolja jer ima mnogo više novca, novac ne daju samo državne agencije već i druge institucije, fabrike i kompanije.

Kako vi lično opravdavate rad u fundamentalnim istraživanjima?

Vrlo često citiram Roberta Vilsona, prvog direktora Fermilaba, najvećeg akceleratora pre CERN-a, koji se nalazi u Čikagu. Kada je Fermilab pušten u rad, on je pred Kongresom morao da objasni čemu to služi. Jedan kongresmen ga je pitao kako će ovaj akcelerator da pomogne odbrani zemlje, a Vilson je odgovorio: "Ne znam da li će da pomogne odbrani naše zemlje, ali će da napravi našu zemlju vrednom odbrane."

To vidim upravo kao najplemenitiji deo fizike, jer to je front ljudske misli. Znači, ako imamo dobre fizičare visokih energija i dobre kosmologe, ljude koji pokušavaju da razumeju svemir i svet oko sebe, oni će automatski da vuku sve ostale grane na gore.

Ako imamo dobre fundamentalne naučnike, imaćemo dobre i primenjene naučnike, one koji prave nove materijale, razvijaju nova oružja, onda ćemo da imamo dobre inženjere, dobre profesore na univerzitetima, profesore u srednjoj školi itd. Ako odsečete taj vrh, tu glavu društva, jeste, uštedećete neki dinar na kraći rok, ali ćemo da platimo milijarde kasnije.

Koliko bi takva istraživanja imala smisla u Srbiji?

Nisam baš razumeo.

Kako biste u Srbiji, uz toliko važnijih potreba, uopšte opravdali ulaganje u fundamentalna istraživanja?

Svaka laboratorija tog tipa je generator za lokalnu ekonomiju. Zapošljava veliki broj ljudi, od tehničara, čuvara, pomoćnog osoblja, do vrha, do samih naučnika. Delovi, detektori, elektronika, sve to mora da se pravi, umesto da se transportuje iz Amerike, mnogo je logičnije da se transportuje na licu mesta. Znači, svaki jedan takav poduhvat, mada je njegova primarna svrha fundamentalna nauka, u stvari je generator za lokalnu privredu. To je toliko očigledno da ja nisam čak shvatio ni šta me pitate. Sad je kriza i u Americi, ali na mom univerzitetu u Bafalu postoji projekat da se uloži još četiri-pet milijardi dolara u Univerzitet. Znači, kad je najveća kriza, da uložiš u obrazovanje. Tako se u Americi razmišlja već decenijama. Ali, zašto se misli da bi to radilo u Americi, a ne ovde?

Vi ste rođeni u Vranju i prošli ste kroz ceo obrazovni sistem u Srbiji. Kako danas gledate na odnos države prema nauci?

Kada bi se u Srbiji malo situacija promenila, kada bi se malo nauci pridavala veća pažnja... Kada se naučnici izjednače sa sportistima i estradnim umetnicima, onda će naše društvo stvarno biti na jednom višem nivou. Kladim se, nisam brojao, da ima više naših naučnika u inostranstvu, nego naših fudbalera i ostalih sportista u stranim klubovima. Mogu da se kladim da svi znaju napamet te fudbalere i sportiste, a ne znaju nijednog naučnika koji radi negde u Evropi i Americi, na primer, i postiže izuzetne uspehe. Samo u mojoj generaciji, oko desetak koji smo diplomirali 1994. godine, svi su otišli u Ameriku, jer tada Evropa još nije bila toliko aktuelna. Ko god da je diplomirao, otišao je i sada je profesor na nekom univerzitetu. To je samo moja generacija. A koliko je drugih koji su profesori u vrhunskim institucijama u inostranstvu. To je sigurno više nego broj fudbalera i košarkaša.

Da li je finansijska situacija jedini problem?

Finansijska situacija nije dovoljno dobra da pruži našim naučnicima iste uslove za rad kao, recimo, onima u Americi. To je malo veći problem. Ali, mnogo manji problem, koji mi ovde imamo, jeste cirkulacija ljudi i ideja.

U Americi se sudarate sa nobelovcima u hodniku. Ili sa pokretačima nekih novih disciplina kao što su Hauard Džordži, Frank Vilček ili Žerard Tuft. Vi ste sa njima na ti, pričate sa njima.

Za mene je prelomni trenutak bio da pričam sa nobelovcem i shvatim da je on čovek kao što sam i ja. Da i on ne zna sve, da neke stvari znam kao on, a da on neke stvari zna bolje od mene. Svo ono idolopoklonstvo, strah da pitate nešto takvog čoveka ne postoje. To su neverovatno pristupačni ljudi.

Koliko je naučna dijaspora danas prisutna u domaćoj nauci?

Kad već imamo toliku dijasporu, tolike ljude, naše ljude koji su završili ovde škole i otišli tamo, i napravili kakve-takve karijere, vrlo ih je lako pozvati. Znači, kad god dođem ovde, čak i na odmor, kada dođem privatno, održim predavanje. Institut za fiziku, "Kolarac", Niš, čak i u Vranju, gde ne postoji fizički fakultet ja držim predavanje. I ta predavanja su izuzetno dobro primljena.

Ali, ono što bih hteo da naglasim je da ne može tako stihijski. Mora sistematski. Znači, ne može tu i tamo neki svetli primer. Sve mora da bude mnogo organizovanije, mora da postoji sistem i jedna stalna povezanost naših institucija ovde sa institucijama u inostranstvu.

Amerika je dugi niz godina uzimala mozgove sa svih strana. Evropa upravo to sada radi i ima program koji se nezvanično zove Brain drain America. Ta inicijativa je vrlo dobra. To je evropska inicijativa koja je dostupna i Srbiji, možemo da apliciramo za te fondove.

Kolika je verovatnoća da vi lično, sa vašim iskustvom i takvom naučnom karijerom, pređete sa svojim timom u Srbiju? Šta sve treba da se desi?

Pa, potrebni su bar približni uslovi kao u Americi. Znači, jedna pristojna plata, grantovi koji bi mi omogućili da putujem, da zapošljavam ljude. Ja sam teoretičar, meni ne treba skupa eksperimentalna aparatura, meni treba kompjuter i printer. Ali, ono što je možda bitnije od svega toga je stabilnost. Ne treba meni to na dve ili tri godine, ja dođem ovde i kad prođu te dve godine, šta posle?

Kako u Americi reagujete na vesti kao što je ukidanje Ministarstva nauke?

Pa, utisak nije baš pozitivan. Prvo, ono što bode oči je da su sve promene koje se dešavaju ovde neperturbativne, kako mi kažemo. Nisu male, nego odjednom, op, nema ministarstva. A kako se to tumači? Ja ne znam koja je bila originalna ideja, ne znam sve detalje, ali utisak sa strane je da nama ne treba nauka. Poruka je: nama ne treba nauka, nama nauka nije bitna, mi smo mala zemlja, mi ne možemo da ulažemo u nauku, znači, nama ne treba ministarstvo za nauku. A to je upravo ono što sam rekao na početku: ako mi ukinemo nauku, uštedećemo neki dinar sada i izgubićemo milijarde na duži rok. Celo društvo će da se sroza dole, ako skinemo glavu društva.

Srbija je posle mnogo godina postala pridruženi član CERN-a, a vaš rad je u velikoj meri vezan za tu ustanovu. Koliko je značajno biti član CERN-a?

Jako, jer sada naši mladi stručnjaci dobijaju šansu da provedu neko vreme tamo, da tamo urade svoje magistarske ili doktorske teze. Baš sam danas čuo da su neki od naših naučnika već to uradili. Oni su sad u centru zbivanja i naravno da svaki put kad dođu ovde održe seminar, predavanje, ili neki kraći kurs na kome će preneti sve to znanje. Izuzetno je značajno što smo pridruženi član CERN-a, trebalo bi da postanemo i puni član. Koristi su mnogostruke. Sada su nam dostupni i fondovi. Jeste, plaćamo neku participaciju, ali kada bismo mogli da odškolujemo samo deset naših stručnjaka, možda i manje, to će automatski da se isplati. Imamo pristup njihovim fondovima koje možemo da koristimo. A kao što sam rekao, imamo mnogo talentovanih. Samo ih treba usmeriti na pravi način i iskoristiti sve što se pruža.

Kako danas živi naučnik vašeg kalibra u Americi?

Prijatno. Ono čime se bavim obezbeđuje mi i egzistenciju, a imam i potrebne uslove za rad, da radim ono što volim. A to je jedino i što bih mogao da radim. Maltene radim svoj hobi i još mi neko za to plaća i to dobro. I sve to stabilno. Ne vidi se kad će da prestane, ne postoji strah da sledećeg meseca neću dobiti platu. Ili da se ukine grant i da će biti uskraćena putovanja i prezentacije otkrića i teorija na konferencijama i seminarima. Život nije loš, ali naravno da me s vremena na vreme muči nostalgija. Rodio sam se ovde, tu mi je familija, tu se najlepše osećam, kad bi postojali isti uslovi ovde kao tamo, nijednog trenutka ne bih razmišljao. Odmah bi se vratio.

Kako jedno dete iz vašeg grada, Vranja, koje ima takav obrazovni sistem kakav ima, danas motivisati da sledi taj put? I uopšte uvesti ga u svet fundamentalnih nauka?

Pozvao bih ga na moje predavanje. Održim predavanje, pričam o crnim rupama, i ako ga zainteresujem još kao klinca, počeće da se raspituje kako da i on postane naučnik. Onda mu se lepo kaže da mora prvo da završi školu i stekne jaku osnovu iz matematike i fizike, a tek onda da razume odgovore na pitanja koja sada postavlja: šta je sve ovo oko nas, zašto smo mi tu, šta radimo u stvari... Možda bi trebalo da spomenem i "Petnicu" koja je odigrala značajnu ulogu. Zato što sam tada, kao srednjoškolac, imao priliku da pričam sa profesorima, to su svi ovi profesori koje sam sad ovde u Beogradu video, i postavio im ta pitanja.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST
 

FOTO GALERIJA

Jedna karijera

Prestižnu nagradu "Marko Jarić" iz fizike za 2011. godinu dobio je prof. dr Dejan Stojković. Ovog američkog naučnika koji predaje na Državnom univerzitetu Njujorka u Bafalu za nagradu nominovale su kolege sa Instituta za fiziku, gde je magistrirao. Stojković je, inače, kao prvi u generaciji, diplomirao 1994. na Fizičkom fakultetu u Beogradu, a doktorirao je 2001. na Univerzitetu u Klivlendu (Case Western Reserve), u Sjedinjenim Američkim Državama, na kom postoji prestižna grupa za kosmologiju. Dobio je dva postdoktorska radna mesta, na Univerzitetu Alberta u Edmontonu i na Univerzitetu Mičigen u An Arboru. Prva profesura Stojkoviću je ponuđena na univerzitetu gde je i doktorirao, a 2007. je prešao na Državni univerzitet Njujorka u Bafalu (SUNY), gde i sada predaje. Jedan od njegovih najznačajnijih i vrlo citiranih radova je "Quantum radiation from a five-dimensional rotating black hole" ("Kvantna radijacija iz petodimenzijalnih rotirajućih crnih rupa"), objavljen u prestižnom časopisu "Physical Review" 2003. godine. Jednako zanimljiv bio je i rad "Homogeneity, flatness and large extra dimensions", objavljen 2001. godine u časopisu "Physical Review Letters". U ovom radu predstavio je rešenja koja je sa kolegama Glenom Starkmanom i Markom Trodenom pronašao za složene kosmološke probleme u kontekstu teorija sa više dimenzija. Međutim, prema uticaju koji je izvršio na svetsku nauku, ubedljivo najpoznatiji Stojkovićev rad je "Electroweak stars: how nature may capitalize on the standard model’s ultimate fuel", takođe objavljen u "Physical Review Letters". U ovom radu se predviđa postojanje nove klase zvezda koje su nazvali "elektroslabim zvezdama", o čemu su izvestili najprestižniji svetski naučni časopisi.

Srpski Nobel za fiziku

Fond "Prof. dr Marko Jarić" osnovan je u junu 1998. godine kako bi se sačuvalo sećanje na uglednog američkog profesora fizike srpskog porekla Marka Jarića (1952–1997). Fond je pokrenut godinu dana nakon Jarićeve smrti i od tada za izuzetne naučne rezultate dodeljuje nagrade najuspešnijim fizičarima u Srbiji, ali i širom dijaspore:

1998. Ivan Božović, Nacionalna laboratorija Brukhejvn, SAD

1999. Nikola Konjević, Fizički fakultet u Beograd, Srbija

2000. Miodrag Kulić, Univerzitet "Gete", Frankfurt na Majni, Nemačka

2001. Leonardo Golubović, Univerzitet Vest Virdžinija, SAD

2002 – bez nagrađenih

2003 – bez nagrađenih

2004. Nemanja Kaloper, Univerzitet u Kaliforniji, SAD, i Zoran Petrović, Institut za fiziku u Beogradu, Srbija

2005. Milan Damnjanović, Fizički fakultet u Beogradu, Srbija

2006. Bosiljka Tadić, Institut "Jožef Stefan", Slovenija

2007. Zoran Radović, Fizički fakultet u Beogradu, Srbija, i Ljiljana Dobrosavljević-Grujić, Institut za fiziku u Beogradu, Srbija

2008. Vladimir Dobrosavljević, Državni univerzitet u Floridi, SAD

2009. Čedomir Petrović, Nacionalna laboratorija Brukhejvn, SAD

2010. Vlatko Vedral, Univerzitet Oksford, Velika Britanija

2011. Dejan Stojković, Državni univerzitet Njujorka u Bafalu, SAD