Kapucinska kripta

Ako vam dosadi gužva u glamuroznoj bečkoj Kerntnerštrase, ili vas preplaše cene, skrenite u uličicu Tegethof, koja će vas začas odvesti pravo pred Kapucinsku crkvu, još jednu od znamenitosti "carske Vijene". U istoimenoj grobnici, ispod crkve, poslednjih 380 godina sahranjivani su pripadnici dinastije Habzburg, "vladari koji su nekad raspolagali Evropom", kako je napisao Štefan Cvajg. Vladali su Austrijom 636 godina, kao vojvode, nadvojvode i carevi, bili su kraljevi Španije, imperatori Svetog Rimskog Carstva... Danas u ovom "sabirnom centru" (da s malo nelagode ipak citiram Dušana Kovačevića) ima 146 pokojnika plave krvi. Ali srca njihova nisu s njima – većina je, u srebrnim urnama, preneta u obližnju Augustinsku crkvu, čuvaju se u kapeli Loreto.

Poslednji Habzburg, Oto, naš savremenik, sahranjen je ovde pretprošlog leta, u julu 2011. Bio je najstariji sin poslednjeg austrijskog cara i ugarsko-češkog kralja Karla, koga je tek smrt (1922) lišila nade da će obnoviti monarhiju. Oto fon Habzburg umro je u svojoj kući na jugu Nemačke, još malo kao stogodišnjak, u devedeset osmoj, ali ne kao pretendent na presto, koga se zvanično odrekao 1961. godine. Telo mu počiva u Beču, ali ne i srce – ono je u Mađarskoj, čiji bi bio kralj da nije bilo što je bilo...

A pre svih, u ovo podzemno i malkice morbidno "carstvo tišine" položeni su, 1633, zemni ostaci Ane Tirolske i njenog muža Matije, cara Svetog Rimskog Carstva, kralja Ugarske i kralja Češke. Doduše, tek 15 godina posle njene i 16 godina posle njegove smrti, zato što je izgradnja crkve – budući da se jedno vreme više išlo na ratne nego na radne zadatke – dugo trajala. Ideja o grobnici je i potekla od Ane Tirolske, ona je osnovala i fond za izgradnju, sa željom da ni posle smrti ne bude daleko od carskog dvorca, Hofburga.

Imperator Leopold I proširio je kriptu ispod crkvenog broda, a njegov sin Jozef I još više. Radovi su, beleže hroničari, "nespretno izvedeni", pa je, na početku XVIII veka, za ove poslove prvi put angažovan i arhitekta, čuveni Lukas fon Hildebrant, mnogo poznatiji kao autor dvorca Belvedere, tog remek-dela barokne umetnosti.

Kriptu je, 1754. godine, proširila i Marija Terezija, i to znatno, na račun vrta; tada su dodate i kupole, da bi bilo dnevne svetlosti, a povodom proslave 60-godišnjice vladavine Franje Josifa, novi mauzolej, kapelu i anekse za posetioce sagradio je arhitekta Cajo Perišić. Naš čovek, reklo bi se, ali ko je taj "Perisic", nisam uspela da otkrijem, i sveznalica Gugl pominje ga samo u vezi s ovim poslom.

Najveći je i najraskošniji, ogroman dvostruki sarkofag carice Marije Terezije i Franca I, njenog muža, težak, kažu, 1700 kila. Ipak, najviše posetilaca tiska se oko kovčega Franje Josifa, njegove lepe žene Elizabete – Sisi i njihovog sina Rudolfa, prestolonaslednika koji se ubio u dvorcu Majerling, otišavši "s one strane dobra i zla" zajedno s Marijom Večerom, devojkom koju je voleo. Pored kovčega u kome se skrasila hirovita i nesrećna Sisi, čiji stihovi izloženi u njenom muzeju zvuče kao vapaj za razumevanjem i slobodom, leže buketi svežeg cveća. Legenda živi.

Prestolonaslednik Franc Ferdinand i njegova žena Sofija, ubijeni u Sarajevskom atentatu, nisu sahranjeni ovde, već u letnjem dvorcu Habzburga, Artštetenu. U "Jučerašnjem svetu" Štefan Cvajg piše da je Beč bio "sav uskomešan od uzbuđenja i ganutosti" kad se ubio prestolonaslednik Rudolf, da su se "nepregledne mase tiskale da prisustvuju polaganju na odar", a da Franc Ferdinand, naprotiv, nije bio omiljen. Njega "niko nije video da se smeška... nije imao smisla za muziku, nije imao smisla za humor, a isto tako neprijazno izgledaše i njegova žena". Vest o njihovom ubistvu "nije izazvala duboko saučešće": "kasno uveče muzika je u lokalima opet svirala", čak su "mnogi potajno odahnuli"...

Dvor kao da je imao veću brigu – kako da ih ne sahrani u Kapucinskoj grobnici. FF je svojim poreklom tu pripadao, ali Sofija nije; jeste bila grofica, ali iz jedne češke porodice. Saopšteno je da je prestolonaslednik želeo da ga sahrane u Artštetenu, pa su kovčezi tamo, bez buke, i preneti. U Kapucinskoj grobnici je samo zidna ploča s nekoliko suvoparnih redova; prosta i ravna, bez ikakvih ukrasa.

Pretpostavljam da je to bio još jedan ubod u srce velikog pisca i K&K nostalgičara Jozefa Rota. Naslov njegovog sjajnog romana Kapucinska grobnica metafora je za propast Austro-Ugarske monarhije, Prvi svetski rat i teške potonje godine, kada je, po Rotu, Beč bio grad "koji više nije imao oca".

Na znam šta bi Rot rekao danas, ali po onome što obične turističke oči vide, Beč ima i oca i majku i mnogo darežljivih rođaka!


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST