Nisam bio čovek iz srpske policije

"Ko upravlja Crvenom zvezdom"; VREME 1093

Poštovani gospodine Žarkoviću,

U vašem cenjenom nedeljniku "Vreme", od 15. decembra 2011. godine objavljen je tekst Slobodana Georgijeva pod naslovom "Ko upravlja Crvenom zvezdom". U tom tekstu, u vezi sa mojim imenom, navodi se nekoliko neistina, čudnih poluistina i proizvoljnosti u oceni rada ostalih aktivista koji su se angažovali u radu Crvene zvezde.

Na 76. strani pomenutog broja, tvrdi se da sam učestvovao u zabrani romana Crveni kralj i u progonu autora Ivana Ivanovića. I jedna i druga tvrdnja spadaju u red apsolutnih neistina. Roman Crveni kralj nikada nisam video ni čitao i nisam imao pojma o pripremi njegovog štampanja. Godinu, dve dana posle izlaska iz štampe Ivanovićeve knjige, nekoliko prijatelja me je obavestilo o tome da Ivan Ivanović širi priču o mojoj umešanosti u zabranu njegovog romana.

Pozvao sam autora Ivanovića i u jednočasovnom razgovoru, u prostorijama Udruženja Topličana, izneo mu ubedljive dokaze da se radi o neistini i verovatno zlonamernoj izmišljotini. U to vreme bavio sam se mnogo ozbiljnijim i odgovornijim obavezama, značajnijim od Ivanovićevog Crvenog kralja. A inače, izdavanje i zabrana knjiga nisu bili u nadležnosti nijednog mog radnog mesta na kojima sam se u to vreme nalazio. Shvatio sam, posle razgovora sa Ivanovićem, da je razumeo i prihvatio moje argumente.

Međutim, sada, posle toliko dugo vremena, Slobodan Georgijev ne samo da obnavlja priču o zabrani Crvenog kralja i progonu Ivanovića, već tvrdi da sam u svemu učestvovao kao predsednik Crvene zvezde i kao prvi čovek srpske policije. Odlučno odbacujem takve besmislene priče, jer nisam ni na koji način učestvovao u zabrani Crvenog kralja, ni u navodnom progonu njegovog autora. Još je apsurdnija tvrdnja da sam to činio sa mesta prvog čoveka srpske policije.

Nikada se nisam nalazio na mestu prvog, ni drugog, ni petog, ni poslednjeg čoveka srpske policije. Moja radna angažovanost kretala sa na drugim poljima društvenog, političkog i državnog razvoja SFRJ i SRS.

Zašto je Georgijevu bilo potrebno da mene proglasi prvim čovekom srpske policije, postaje jasno kada se u njegovom tekstu još jednom pominje i prenaglašava učešće ljudi iz službi unutrašnjih poslova u stvaranju i radu Crvene zvezde. On u tom kontekstu pominje i neku depolicizaciju Kluba Crvena zvezda i iznosi svoje mišljenje da je ona važila za srpski i "pandurski" klub.

Imam u vidu vreme u kome sam bio aktivan u Crvenoj zvezdi i sa sigurnošću tvrdim da su priče o policizaciji tog kluba besmislene i neosnovane. Crvenu zvezdu nije osnovala Služba unutrašnjih poslova, ni vojska niti bilo koji drugi državni organ.

Osnovali su je članovi rukovodstva antifašitičke omladine i SKOJ-a Srbije i Jugoslavije. Početak akcije za osnivanje datira u prvoj polovini novembra 1944. godine, odmah posle oslobođenja Beograda. Idejni i operativni nosioci ovih poslova bili su Dragan Stamenković, Bora Drenovac, Dušan Puđa, Zoran Žujović i Radovan Pantović. U svemu tome učestvovali su još i funkcioneri Centralnog odbora USAOJ-a – Rato Dugonjić, Mile Neoričić, Slavko Komar i drugi.

Dogovori o osnivanju Kluba obavljani su u prostorijama Glavnog odbora Antifašističke omladine Srbije, u ulici Kraljevića Tomislava /mislim broj 11/. Bila je srećna okolnost da se tih dana u Glavnom odboru zaposlio i Slobodan Ćosić, dobar poznavalac sportskih, posebno fudbalskih prilika u Beogradu. Budući da je Ćosić poznavao veći broj fudbalera Beograda, prihvatio je obavezu da ih pozove na razgovor o osnivanju kluba. U prvom razgovoru bilo je njih oko 13 tada i kasnije veoma poznatih fudbalera. Svi prisutni su sa oduševljenjem prihvatili ideju o osnivanju kluba i izrazili spremnost da odmah otpočnu pripreme za prve utakmice. Takvih dogovornih sastanaka bilo je više, pa je na jednom od njih utvrđen i naziv tima – "Fudbalski tim USAOS-a". Pod tim privremenim nazivom odigrano je nekoliko zvaničnih prijateljskih utakmica.

Ovakva aktivnost podstakla je i rad na osnivanju kluba i u drugim sportskim disciplinama. Time je broj aktivista, angažovanih oko fudbalske i drugih organizacija, povećavan iz dana u dan. Sve to skupa dovelo je do Osnivačke skupštine sportskog društva, na kojoj je određeno ime "Crvena zvezda". Skupština je održana 4. marta 1945. godine. Tako ukupna aktivnost do Skupštine 4. marta čini neodvojiv deo istorije stvaranja i razvoja Kluba i Društva.

Iz svega ovoga da se zaključiti da su osnivanje Crvene zvezde i njen celokupan razvoj nosile omladinske i druge društvene organizacije i brojni sportski entuzijasti. Među njima je bilo i onih kojih su službovali u Unutrašnjim poslovima i koji su se isticali prevashodno i isključivo samopregornim i odgovornim radom, ljubavlju prema fudbalu i Crvenoj zvezdi. To su moja sećanja i utisci iz tih dana.

Poštovani gospodine Žarkoviću, dužan sam da kažem da je i "slučaj Ostojić", koji pominje Georgijev, netačno i nepotpuno prikazan. Nije taj slučaj doprineo padu Crvene zvezde. Ja nisam smenjen, već sam tražio oslobađanje od dužnosti predsednika Kluba, zato što me je Fudbalski savez Srbije proglasio odgovornim, iako je znao da sa inkriminisanim delom tog slučaja (davanje novca za prelazak Ostojića) nisam bio upoznat i da ga ne bih odobrio. Iz tog razloga Fudbalski savez Jugoslavije poništio je odluku FSS-a. A to što sam bio saglasan da jedan vrhunski, talentovani fudbaler i lepo vaspitan mladić dođe u Crvenu zvezdu, nije bilo kažnjivo.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST