Popodne u Londonu

"Sećanje na bolji život"; VREME 1091

Negde pred sam kraj pokojne SFRJ pratio sam kao prevodilac Antu Markovića, predsednika savezne vlade, na otvaranje Evropske banke za obnovu i izgradnju (B.E.R.D.) u Londonu. Ekipa nije bila brojna: premijer Marković, njegov savetnik za politička pitanja Jovica Vejnović (Srbin, kao i većina Antinih saradnika, sada ambasador Hrvatske), ja kao prevodilac i jedan policajac kao "pratilac". A, da: bio je u ekipi i tadašnji ambasador SFRJ u Londonu, zaboravih mu prezime… Marković je bio vrlo agilan čovek, umeo je vrlo šarmantno da razbije uštogljeni protokol, a krasile su ga tipična inženjerska logika i pragmatičnost. Tako je i došlo sasvim neplanirano i neočekivano do jednog značajnog i zanimljivog bliskog susreta.

U pauzi za ručak naletimo na Francuza Žaka Delora, tada predsednika Komisije Evropskih zajednica (devojačko ime i prezime sadašnje Evropske unije). Marković me hvata za podlakticu i vuče me prema njemu, bez reči. Žak Delor zastaje, iznenađen: ko beše ovaj čovek? "Gospodine predsjedniče, treba mi Vaša pomoć!" Prevodim. Žak Delor i ne sanja šta ga čeka: "Šta mogu da učinim za Vas?" Marković namešta svoj najefektniji osmeh dubrovačkog galeba (Marković je u mladosti živeo u Dubrovniku, za koji je bio jako vezan): "Treba mi šest milijardi ekija" ("eki" – ECU: European Currency Unit, virtuelna preteča evra). Žak Delor se osvrće, ne može da veruje, možda je u pitanju skrivena kamera… "Izvinite, bojim se da nisam najbolje razumeo… Koliko?" Marković ne skida osmeh: "Šest milijardi ekija." Delor počinje da se osmehuje: "A… u koje svrhe, ako smem da pitam?" Marković kao iz topa: "U svrhu očuvanja Jugoslavije." Delor tek sad ne veruje svojim ušima: "Molim? Ali kako?" Marković: "Veoma jednostavno, gospodine predsjedniče, pitat ću svoje drage Jugoslavene što im je draže, biti dobri Hrvati, Srbi, Albanci, Slovenci… ili – primati mjesečno u prosjeku po dvije tisuće njemačkih maraka, i ja znam pouzdano, gospodine predsjedniče, što će meni moji dragi Jugoslaveni odgovorit. Ali za to mi je potrebno, prema našem proračunu, šest milijardi ekija. Hoćete li spasit Jugoslaviju?"

Delor pokušava da se ispetlja iz te neočekivane situacije na tipično francuski način, vezući vrlo elegantnim konstrukcijama priču o tome kako bi on bio najsrećniji kad bi Jugoslavija opstala, da takav rasplet vredi svakako i više od tražene sume, ali… "Budžet EZ je konačno utvrđen i čak ni mnogo manja suma ne bi mogla biti isplaćena iz tog budžeta, nezavisno od plemenitosti cilja. A od nacionalnih budžeta, znate i sami: od Nemačke, Holandije, Ujedinjenog Kraljevstva ne možete očekivati ništa, Francuska bi možda i mogla nešto da izdvoji iz svog nacionalnog budžeta, ali ja u ovom svojstvu sad o tome ne mogu ništa da kažem, ali ću vrlo rado preneti Vašu ideju predsedniku Francuske. Ali… pretpostavljam da taj zahtev možete potkrepiti nekim dokumentom, obrazloženjem?" Marković se malo šepuri: "Da li je kao dokument dovoljan Program reforme, usvojen u saveznom parlamentu?" Delor: "O, da, to je zaista pravi dokument. Da li biste mi u dogledno vreme dostavili jedan primerak na francuskom? Euh… može i na engleskom." Marković kao iz topa: "Sutra ćete ga imati na stolu, ovdje, u Londonu." Žak Delor montira osmeh, mali naklon: Au plaisir, monsieur le Premier ministre

Marković trlja ruke, ali se ispostavlja da u ambasadi nema nijednog primerka Programa reforme. Ja zovem Jovicu Vejnovića u stranu i kažem mu da predsednik sigurno ima u glavi glavne teze programa, da on, Jovica, takođe sigurno veći deo teksta drži u glavi, a i ja ga znam skoro napamet, toliko puta sam ga prevodio usmeno, i preveo sam ga pismeno u Beogradu na francuski. Vejnović malo okleva, ali odlazi do Markovića i nešto mu šapuće. Marković se okreće prema meni, pokazuje mi rukom da priđem. "Idite odmah tražiti kompjuter, a ti, Jovice, kreni s čovjekom, požurite, sednica se nastavlja u četiri." Jovici nije baš pravo, ne voli improvizacije, gleda me malo popreko, ali na kraju mi kaže: "Hajde, ..bo te patak, da uradimo to, pa šta bude." Odlazimo kod nekog tipa koji je šef logistike i on me vodi u daktilo biro gde mi montiraju potpuno nov računar: tastatura, miš, monitor… I izvinjavaju mi se: na njemu je samo operativni sistem, ali možete da pišete u Notepadu. Pa, ako mora… Stiže i Jovica s nekim papirićima na kojima je ispisao teze Programa, po sećanju. Počinjemo.

Jovica samo sipa, ja prevodim, ponekad ga ispravim, naviru mi rečenice koje sam već prevodio u Beogradu, Jovica se uglavnom slaže. Gleda tekst na ekranu: nema akcenata, nema poravnanja, stari Notepad nije imao ništa od mogućnosti formatiranja. Ali nastavljam. Posle sat i po završavamo. Jovica juri da od ambasadora uzme neki prazan memorandum za prvu stranicu. Ambasador nema memorandum u svojoj tašni (možda sam mu zbog toga zaboravio prezime). Užas: nema francuskih akcenata, nema bolda za naslove, nema italika… i još i bez grba SFRJ. Klikćem na Accessories i ulazim u Paint: s tom igračkom od programa uspevam – verovali ili ne – da nacrtam grb Jugoslavije. "To, bato!", vičem, jedna Engleskinja hitro dolazi do mene da vidi čemu se toliko radujem i razočarano se vraća na svoju stolicu uverena da ima posla s ludakom.

Najzad odštampamo Program reforme na francuskom, priheftamo, odem do svog kolege i drugara iz Komisije EZ koji prevodi Deloru i zamolim ga da preda Program svom gazdi. Drugar uzima primerak i odnosi ga. Vraća se i osmehuje se: "Delor je zinuo, nije verovao da je Vaš premijer tako efikasan…" Posle nekoliko dana zovem Jovicu u kabinet da ga pitam ima li odgovora iz Brisela. Jovica kaže: mrka kapa. Čak ni Francuska neće dati pare – ima ona svoje brige.

Kad su dragi Jugoslaveni najurili Antu Markovića i kad je otpočeo proces raspada Juge, setio sam se tog londonskog popodneva. Uzaludan napor, propala stvar. Jedna, pa druga, pa... sve do danas.


 

POŠALJI KOMENTAR REDAKCIJI ODŠTAMPAJ TEKST