Mozaik

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Jadi Narodne Duše

U šubari na Neptun

Dobri Divljak iz evropske romantičarske mitologije zaveden je pa ostavljen, tj. prvo naivno divinizovan, a onda – kada su osetljivi jevropejski nosovi skontali da mu kožuh bazdi – ismejan i odbačen

Otkad nema kultne Politikine treš-rubrike Odjeci i reagovanja, napaćena Narodna Duša dovija se da se iskaže kako zna i ume, lutajući od nemila do nedraga po (ne)odgovarajućim erzac-rubrikama ovdašnjih medija. Jedno pismo nedavno objavljeno u Politikinoj rubrici Među nama može nam reći ponešto o trenutnom stanju Narodne Duše u jednom njenom važnom, estetsko-osećajnom segmentu. Stanoviti, naime, gospodin iz jedne varošice na severu susedne Crne Gore – ime i adresa ovde nisu važni, jer radi se o "metafori" – napisao je duboko potresno pismo o patnjama kojima je Narodna Duša – eto, recimo, njegova – trenutno izložena u Crnoj Gori, zemlji kojom je zavladala pošast i pohara Mila Đukanovića i društva. Ova, pak, nevolja i pokora za Narodnu Dušu nije samo političke prirode nego je, štono kažu oni što su šljegli u varoš na škole (pa preučili), kulturološko-civilizacijske naravi; upravo, pak, ova njena dimenzija utiče dugoročno najpogubnije na osetljivo stanje zdravlja golubije Narodne Duše.

Da pojasnimo: u današnje doba državna je televizija ogledalo jedne države, društva i njegovih dominantnih vrednosti. Pogledaj i poslušaj na šta liči oficijelni TV program, i saznaćeš mnogo o državi u koju si zabasao! U slučaju Srbije, recimo, nakon toga se, putniče-namerniče, možeš hitro spakovati, otkazati hotel i zažditi prvim avionom preko granice dok si još čitav, mentalno i fizički... Međutim, gospodin iz Među nama ima strahovit problem upravo s TV Crne Gore, te je rešio da sebi olakša nepodnošljivo duševno stanje barem tako što će se izjadati Politici ("đe će suza no na oko"). I površniji čitalac neduge epistole lako će uočiti da se pisac izrazito trudi da bude "ozbiljan" i "političan", tj. da kaže koju o "separatističkom", "prozapadnom" i uopšte nastranom delovanju te televizije i politike koja iza nje stoji. Ali, ovo je pismo zapravo strukturirano po uzoru na stanovite torte: red politike – red... čega? Autentičnog jada i jeda Narodne Duše, koje je pisac epistole spontani portparol iliti trenutni medijum. Zato je i vredno pažnje.

Pisac žalobnog pisma bi, dakle, tolkovao "o politici", red je i valja se, ali velika mala ljudska muka ga stalno vuče na drugu stranu; zato za svakom tvrdnjom o pogubnom dušmansko-izdajničkom delovanju TVCG sledi po jedno turobno zapažanje "kulturno-umetničke" prirode, a upravo ove opservacije – za razliku od nabiflanih parapolitičkih floskula – deluju nekako "autentično", kao izraz pravog belaja koji je autora naterao da celom srpskom čovečanstvu obznani koji se zulum u Montenegru čini: "Ne možemo da čujemo ili vidimo one naše lijepe pjesme i kola iz Srbije i Crne Gore. Umjesto toga gledamo i slušamo – američke i prozapadne nazovimo zabavne pjesme, koje kidaju nerve i raspamećuju". Eh, može se samo zamisliti na šta liči neravnopravni sraz čiste Narodne Duše sa, recimo, pesmom Firestarter grupe The Prodigy, i to sabajle, našte srca... Korespondent nastavlja: "... Nema lijepih naših serija i komedija, lijepog scenskog prikaza i veselosti", ali zato ima "neka vrsta kviza gdje se zabavne grupe pjevača takmiče u budalaštinama".

Teško da izmučeni pisac epistole Politici i sam može da dokuči na kako je važnom tragu, koliko je krupno pitanje koje je svojim pismom pokrenuo. Jer, vaistinu, onoga čega ima u Srbiji – a više izgleda nema u Crnoj Gori, otkad su civili preuzeli vlast – nema nigde u poznatom svetu. Vratimo se onom našem zamišljenom strancu koji sleće na Surčin, odseda u apartmanu hotela Mockba i uključuje televizor, pokušavajući da razabere gde se obreo: osim što bi video nekakvog bizarnog sedog čilagera sa prstenom-pečatnjakom kakav nose još samo mafijaši osrednjeg ranga kako se sa nekakve govornice silno ljuti na nekoga, i osim što bi video nekakvu zadriglu tipčinu u farmerkama – individuu verovatno tek puštenu na uslovnu slobodu – kako se sumnjivo vrzma oko nekog mosta s makazama u ruci, sve što bi gledao u međuvremenu bilo bi beskrajno poselo, samoperpetuirajući etno-muzej u različitim varijantama, parada šubara i kićanki, kožuha i gunjeva, opanaka i jeleka (i duleka, i leleka). I zaista, nigde se toliko ne cupka, ne tancuje i ne đipa, ne ciliče i ne podvriskuje kao u srpskoj TV stvarnosti; gotovo da bi čovek pomislio da je cela Srbija jedno veliko kulturno-umetničko društvo (KUD Srbija?) s permanentnim, obaveznim drndiguzom i sisotresom dok se ne popada. Nešto slično postojalo je još samo u preminulom CCCP-y, a verovatno i dan-danas egzistira u virtuelnoj, katodnoj stvarnosti Severne Koreje. Isto važi i za "igrane segmente" koji uveče zakratko prekidaju onog čilagera i sav onaj drndiguz: specifičan WC humor fekalne provenijencije kojim ovi "zabavni sadržaji" odišu takođe je endemska sorta, i naš stranac iz apartmana Mockbe ne može ga odgonetnuti ne samo zbog nepoznavanja lokalnog jezika nego i zato što je izvesna ("kulturološka") retardiranost neophodan preduslov za njegovu adekvatnu, "hedonističku" percepciju, za znalačko "hvatanje" svih njegovih valera. Samo će ga zadovoljno roktanje prijatno zašašoljene Narodne Duše (oink! oink!) koje, odaslato iz hiljada domova, dopire kroz prozor u njegovu sobu uveriti da mu se svi ti nadrealni likovi nisu tek prisnili od silnog putničkog umora.

U Crnoj Gori je sada, navodno, sve drugačije; "nema veselosti", žali se žalosni g. Severnocrnogorac, terajući i kamen da proplače. Narodna Duša, dakle, tužno zavija, izgubljena u okeanu (na)Stranog. Bio sam u Crnoj Gori pre godinu i kusur, samo na jedan dan; gvirnuo sam i na njihovu televiziju: ništa posebno, daleko od toga da sam impresioniran, ali vidljivo je da je urađeno dosta na elementarnom civilizovanju programa, što znači ne samo "političku" evoluciju u pravcu ukidanja rudimentarno fašističkog govora mržnje – što svaka prava Narodna Duša refleksno tretira kao izdaju – nego i relativno doslednu "civilizacijsku", dakle vizuelnu, zvučnu, simboličku i vrednosnu promenu u smislu konačnog priznavanja činjenice da je Narodna Duša samo perverzni parafašistički fantazam, i da "kulturna politika" Javnog Ekrana – koji i dalje ima ogromnu medijsku, te samim tim i svetonazorno-oblikujuću moć kojoj ništa ne može da parira – mora da omogući radikalan diskontinuitet sa višedecenijskim podr(a)žavanjem iluzije o u-večnost-samoobnavljajućoj kičerajskoj žanr-slici pastirske idile kao Praslici jedino-dozvoljenog i jedino-legitimnog kulturnog modela; dakle, umesto vragolasto nasmešenog baje u kožuhu koji u nekom katunu vrši peting nad ovcama ("prava stvar" ostaje, dakle, neprikazana, u skladu sa specifičnim shvatanjem čednosti Narodne Duše), TVCG pokušava da uvaži činjenicu da se na ovoj planeti u međuvremenu, ako ništa drugo, barem dogodila građanska revolucija; obaška što su kožusi i šubare nekako izašli iz opticaja. Sve to nije mnogo, ali je dovoljno za emotivnu pobunu Narodne Duše surovo lišene svog dnevnog narkotika, svog osnivačkog mita, hrane za svoj vanvremenski narcizam; više nego dovoljno za osećanje izneverenosti koje zakonito rađa antievolucioni pokret otpora. Dobri Divljak iz evropske romantičarske mitologije zaveden je pa ostavljen, tj. prvo naivno divinizovan, a onda – kada su osetljivi jevropejski nosovi skontali da mu kožuh bazdi – ismejan i odbačen kao kolateralna greška (r)evolucije. Sve što mu je, dakle, preostalo u izmenjenim civilizacijskim okolnostima jeste utešno, sladunjavo opijanje u Sebstvu, paraestetsko samozadovoljavanje kroz beskonačnu, "ukružnu" reprodukciju Svoje Ponosne Nepromenjivosti, životarenje u hermetički zatvorenom vrednosnom sistemu iliti simboličkom poretku, kroz večitu autoreciklažu. To je već posao za antropologe, jer se polako rađa nova vrsta; njen će dični pripadnik i u kosmos poleteti u šubari! Ne zato što će mu ova negde na Neptunu stvarno biti "potrebna", nego zato što je ona simbol njegovog "identiteta".

I to je ono što je Narodnoj Duši ponudila Miloševićeva Srbija devedesetih: veru i nadu da će se (moći) živeti u Večitom Sada, da nikada neće doći kraj samoreprodukciji malignih recidiva Narodne Duše kroz "folk-kulturu" kao estetizovano samoobožavanje Dobrog Divljaka. Tajna njenog uspeha je u tome što mu je ponudila mogućnost da se ne menja, da se budistički spokojno raspadne u svom kožuhu, ponosan na svoju vonjavu "autentičnost", koju će od uljeza braniti po cenu života. Zato se svako napuštanje ovog modela tretira kao izdaja, i zato je naš problem sa Poretkom mnogo širi od "političkog": radi se o sukobu roktanja i govora. Pobednik će, dakle, odneti sve. I ovce nestrpljivo iščekuju ishod, jer mogu da izgube samo svoje okove. I smarajući sexual harrasment.

Teofil Pančić

prethodni sadržaj naredni

vrh