Mozaik

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Jubilej Fejata Sejdića

Ciganin-baron

Godinama svirajući, Fejat Sejdić je razvio sopstveni prepoznatljiv stil, koji će ga postaviti na mesto jednog od najboljih i najreprezentativnijih predstavnika ciganskih trubačkih orkestara

Proslavljeni trubač Fejat Sejdić sa svojim orkestrom ove godine slavi četrdeset godina profesionalnog bavljenja muzikom. Ovaj jubilej je iskoristio za održavanje spektakularnog koncerta u Centru "Sava", u sredu 17. maja, posle čega kreće turneja po većim gradovima u zemlji. Dva dana pred zakazani koncert razgovaramo sa Fejatom, vitalnim i srdačnim pedesetdevetogodišnjakom, u restoranu hotela "Union", gde su upravo pristigli sa jedne svadbe da se malo odmore i spreme za koncert.

Na pitanje kada je počeo da svira, Fejat kaže da je već sa tri godine svirao očev instrument. Od tada do danas trubom misli, oseća i živi. "Svi volimo trubu, to je naša tradicija..." Slavna porodica trubača Sejdića potiče iz Bojnika kraj Leskovca. Pet generacija porodice Sejdić – od Fejatovog dede do Fejatovog unuka – su muzičari. Za rodonačelnika trubačke dinastije Sejdić Rustema Sejdića veže se jedna anegdota iz Prvog svetskog rata, koju pominje Fejat.

"Bio je Solunac, vojni muzičar. Čuo je bugarskog trubača kako svira njihove znakove za odstup, juriš, i odmah je naučio. Tako je jednom našima umesto 'odstup' svirao 'juriš', a Bugarima je svirao 'odstup', i tu su ih naši prevarili. Posle ga je zvao Stepa Stepanović na saslušanje, a on se bio uplašio jer je bez naređenja to svirao. Ali dobio je Karađorđevu zvezdu i čin narednika."

Sa trinaest godina počinje da nastupa sa ocem. "Kada je otac umro 1955, ja sam nastavio posle i evo do danas. Svirali smo svadbe, veselja, svuda gde nas je ko zvao." Godinama svirajući, Fejat Sejdić je razvio sopstveni prepoznatljiv stil, koji će ga postaviti na mesto jednog od najboljih i najreprezentativnijih predstavnika ciganskih trubačkih orkestara.

Godine 1976. na Saboru trubača u Guči prvi put dobija nagradu za najbolji orkestar. Od 1981. naovamo je neprikosnoveni kralj Sabora. Nekoliko godina zaredom osvaja sve saborske nagrade: Prva truba, Zlatna truba, Najbolji orkestar. "Onda sam rekao Fejate dosta, i prepustio sam to mlađima... Ali bez Fejata nema ništa... Pod šatorima svira i po dvadeset orkestara, ali svi mogu da prepoznaju moj zvuk i tačno znaju pod kojim šatorom svira Fejat Sejdić. Kao što se pevač prepoznaje po svom glasu, tako se moja truba prepozna. Kako? To je talenat... Urođeno je to."

Osim prestižnih nagrada iz Guče, Fejat je dobio mnoga druga priznanja u zemlji i inostranstvu, koje s ponosom nabraja, iako svih i ne može da se seti. Nosilac je Ordena sa zlatnim vencem, dva puta je dobio Oktobarsku nagradu Bojnika, mnoge pohvale sa domaćih i svetskih festivala, Estradnu plaketu Jugoslavije...

MY WAY: Za njihovu karijeru značajan je početak saradnje sa Bregovićem i Kusturicom na †lmu Dom za vešanje, nakon čega su sledili mnogi pozivi iz inostranstva. "Bili smo svuda. U Rusiji smo bili još pre petnaestak godina, onda u Nemačkoj, Francuskoj, Engleskoj, Australiji. Ja sam bio iznenađen kako Nemci volu našu muziku. Neverovatno! Pa Slovenci! Oni nas obožavaju." Svuda su lepo primani, i nema mnogo razlike u reakciji stranaca i naših ljudi. Pre par godina su na obostrano zadovoljstvo svirali sa Džipsi Kingsima na njihovoj evropskoj turneji. Na nekim gostovanjima bio je problem nepoznavanja nota. "U Francuskoj je bio Svetski festival. Trebalo je neki operski pevač da peva himnu, a mi da ga pratimo, i oni mi daju note. Ja mu kažem ne znam ja to, nego mi ti to otpevaj na uvo. On se zaprepastio, ali za pet minuta smo završili. A sada će naš profesor muzike Maksa nešto da kaže", kaže Fejat i daje reč Maksutović Maksi, čoveku iz senke koji je zaslužan za mnogo šta u Fejatovom orkestru. "Ono što je Osim u reprezentaciji, to sam ja u reprezentaciji Fejata Sejdića. Sarađujemo dosta dugo. O ovom orkestru mogu da pričam sve najbolje, da su vrlo pošteni, vredni..."

Koja je vaša konkretna uloga u ovom orkestru?

"Moja konkretna uloga je spremanje orkestra, programa, aranžmana za kompletan orkestar. Dakle, za širinu programa. Program za solistički koncert u sredu se pravi tako da u ona dva sata na podijumu stane sve ono što je maestro Fejat odsvirao za četrdeset godina. Mora sve da pokaže na delu. Tako da će program biti izvanredan. Imaće kompozicije i domaće i strane. Prvi put će jedan trubački orkestar svirati 'My way' Frenka Sinatre. Biće zanimljivo – kompozicija 'Moj životni put' u obradi trubačkog orkestra – u orijentalu... Biće i gostiju, kao Maja Odžaklijevska i još neki, a biće i iznenađenja, pa ne mogu sve da vam kažem. Koncert će se snimati. Nadamo se da će biti sve najbolje. Gospon Fejat Sejdić muzicira i ima toliko širok program... Za svoj četrdesetogodišnji rad on je osvojio sve moguće nagrade koje postoje u Guči. Dobio je eto i taj orden venca."

"U orkestru gospon Fejata Sejdića ima i sin i unuk", kaže Maksa i zove Zorana i Nebojšu, koji sedaju za naš sto. Unuk Nebojša ima devetnaest godina. Sa dedom svira od svoje petnaeste. Deda mora da se sluša."Kad sviraš u najboljem orkestru onda moraš da si najbolji."

Fejatov sin Zoran ima 39 godina, i od svoje šesnaeste se uključio u porodičnu tradiciju. "Mi smo ponosni sa ćaletom. Uvek rado nastupamo na svim manifestacijama. Najvažnija je ljubav prema muzici, a onda sve ostalo." Nebojša i Zoran odlaze, dok Fejat najavljuje tamnoputu devojku koja prilazi našem stolu. "A sad bi mogli da predstavite moju pevačicu Jelenu Bakić." Jelena seda za sto. "Ja sam pevačica, Fejatova radnica. Toliko ima mnogo lepog da kažem o Fejatu da je malo jedna novina o njemu da se kaže. Ja deset godina radim sa njim. On je divan čovek, muzičar, poštuje radnika. U svakom društvu, i ovde i preko, svuda ga narod obožava. Narod voli njegovu trubu. Nenadmašni su. Nema jačih."

Priča se da je Fejat svirao mnogim političarima – od Tita do Miloševića. "Jeste, svirali smo, istina... Od Tita pa nadalje... Veselili se svi, normalno... Svaki živ čovek mora da se veseli", kaže Fejat i izbegava tome išta da doda.

"Njega obožavaju i velikani i obični ljudi, radnici", konstatuje Jelena.

MUZIKOTERAPIJA: Za Fejata nema predaha. Upravo su došli sa jedne svadbe u Požarevcu. Kažu, kome Fejat svira na svadbi, tome se samo muška deca rađaju. "Jeste, tako je", smeje se Fejat. Kako to sa svadbe pa pravo u Centar "Sava"?

"Mi smo navikli tako", kaže Fejat. "Da se malo nadovežem na maestra Fejata", upada Maksa i nastavlja: "Vidite, u tome je profesionalizam. U prvoj polovini XVIII veka napisao je onaj... Štraus delo 'Ciganin-baron'. Nije on napisao 'Francuz-baron', 'Englez-baron', nego baš 'Ciganin-baron'. Da vam malo opišem to delo", predlaže Maksa i iznosi njihovu životnu i muzičku †lozo†ju: "'Ciganin-baron' je bio jedan Rom koji, kad dolazi, na primer, u Beč, svi ga jedva očekuju. Zato što se pojavi jednom u mesec dana i čim se pojavi odmah pita šta će popiti cela sala! Iako, na primer, sutradan nema šta da jede i da popije. Ali, u tome je profesionalizam! Tako razmišlja ovaj Ciganin", ubedljiv je Maksa i poentira: "On svira svadbu, a posle svadbe može biti i na podijumu Sava centra ili u Metropolitenu u Njujorku, za njega nema razlike. U tome je ta etika muziciranja, znate... A ovi naši pevači ne sviraju tamo po Nemačkoj pod šatorima i šatrama ciganske svadbe, a ovde kod nas izigravaju dame s garderobom i tako dalje. Gospon Fejat Sejdić je uvek bio gospodin sa svojim orkestrom. To se odmah vidi, a i čuje. On istina nema muzičko obrazovanje, ali taj njegov ton bi trebalo da se na svim muzičkim akademijama izučava. On ima fantastičan ton." Profesor Maksa sugestivno objašnjava koliko je važno za muzičara da ima sopstveni, prepoznatljiv, autentičan zvuk, pominje Stradivarija. "Ulazimo sad u istoriju muzike malo, nije loše da vi novinari to znate. Paganini se opkladio u ono vreme (ne želim da ulazim tačno u momenat kada) sa kraljem da će svojom žicom, vibracijom, srušiti kameni most. Oni su ga gledali kao ludog. Kao što su ovde Nikolu Teslu pravili ludim, a on je u Americi napravio svoj elaborat kad je rekao da će sa jednom sijalicom osvetliti ceo Zagreb. To je za nas bilo nenormalno. Tako je i Paganini ono rekao. Onda je onaj kralj zahtevao to da vidi, i odabrao je most. Video je vreme kad ne bude kiša, mnogo sunca i vetra. I od Paganinijevog zvuka je stvarno počeo da puca kamen. Onda je kralj rekao – dosta, i Paganini je dobio nagradu. Danas postoje u duševnim bolnicama muzikoterapeuti. Muzikom se leče ljudi, treba samo odabrati program. Hoću da kažem – to je taj ton koji Fejat ima."

Fejatova truba leči?

"Kako da ne! Upravo o tome želim da pričam. Celo vreme dajem neki šlagvort. Ljudi sa akademije koji imaju 20 godina obrazovanja i rada sa trubom nemaju takav ton k'o što ima maestro Fejat. Njegov ton može da leči. Dušu da izleči. Samo treba odabrati širinu programa."

Istinski Kralj trube...

"Upravo tako."

Nebojša Grujičić

prethodni sadržaj naredni

vrh