Kultura

Vreme broj 489, 20. maj 2000.

Festival nove muzike: "Ring Ring"

Kreativna kakofonija

Ring Ring spada u onu retku – i kod nas davno izumrlu – vrstu festivala na koje se odlazi po inerciji, neovisno od poznavanja aktera, njihovog porekla, značaja na svetskoj sceni ili žanrovskih specifičnosti

Apsolutna zatvorenost medija (ne samo kod nas!) prema “novoj muzici” čini da odlazak na Ring Ring bude istinsko istraživanje, a da se nastupi komentarišu mesecima. Avangardni pristup umetnika povod je često dijametralno suprotnih ocena – diskusije medju posmatračima ponekad su burne kao muzika na sceni.

Ring Ring spada u onu retku – i kod nas davno izumrlu – vrstu festivala na koje se odlazi po inerciji, neovisno od poznavanja aktera, njihovog porekla, značaja na svetskoj sceni ili žanrovskih specifičnosti. U toj ugodnoj poziciji, selektor (Bojan Đordjević) i organizatori (Rex i, ovaj put silom prilika, Dom omladine Beograda) istrajali su na onome u šta sami veruju, bez podilaženja publici. Da je na prvom festivalu gostovao npr. John Lurie, možda bi SKC bio mali da primi sve zainteresovane, ali bi se zatim nametnulo pitanje: “A šta sad?”

Festival je otvorio finski harmonikaš Kimmo Pohjonen, čija je stilizovana silueta sa razvučenim instrumentom upotrebljena za vizuelni identitet festivala. Tokom samo jedne kompozicije koja je činila njegov oficijelni nastup, Pohjonen je postepeno dizao tenziju: u uvodu melanholičan, ukazujući kakve sve zvuke može da izvuče iz svog instrumenta, nastup je završio ludačkom parternom gimnastikom sa harmonikom preko ramena, uz ovacije hipnotisanog auditorijuma. Holandski Palinckx imali su hendikep sa tehnikom, zbog čega je nastup kasnio više od pola sata i bio izvesno nervozniji od njihova dva ranija nastupa na Ring Ringu. Duboko u noć, pred publiku je izašao Volkov Trio iz Rusije. Najavljeni kao džezeri sa primesama avangarde i rok muzike, nema sumnje da su sposobni da sviraju džez sa odgovarajućim solistima. Ali ovde su definisali jednostavno pop okruženje i na njega postavili dva neobična vokalna sveta: Sergej Starostin se upuštao u pravoslavno pojanje i povremeno bojio sliku tradicionalnim duvačkim instrumentima, a Kaigal-ol Khovalig demonstrirao čuveno tuvansko solo polifono pevanje. Za čudjenje: iz dijafragme je izlazio zavijajući bas, iz grla osnovna deonica, a iz nosa nešto poput irske frule, tzv. tin-whistle, ili cvrkuta ptica. A što je bitno, njegova predstava bila je samo adekvatan (harmonski!) instrument za proslavu univerzalnosti muzičkog izraza.

USPALJENA DIRIGENTKINJA: Drugo veče otvorio je Nemanja Aćimović, bubnjar Neočekivane sile... i Jarbola, kome ovo nije prvi solistički nastup ali jeste preveliki zalogaj. Raspolažući samo izvanrednom tehnikom i običnim bubnjarskim kompletom, pripremio je rutinski bubnjarski solo ničim drugačiji od onih kod HM mastodonata, koje je pank davno bacio u istoriju. I sad, dvadeset godina kasnije, neko je ispraznu demonstraciju udaranja bubnjeva sklon da proglasi avangardom. Neće moći! Iako su rumunski Hyperion Ensemble scenu dekorisali instrumentima (simfonijski timpani, gongovi i druge perkusije, dva kontrabasa, violončelo i nekoliko duvača), pokazalo se da su očekivanja spram (kako su najavljeni) vodećih rumunskih savremenih kompozitora Iancu Dumitrescua i Ane Marije Avram bila neutemeljena. Gudačko-duvačka ekipa nije pustila nijedan normalan ton već je bila korišćena samo u svrhu dodatnih perkusija u programu. Ništa bolje ne bi čuli ni od deset slučajno generisanih ritam mašina, osim što bismo bili uskraćeni za uspaljenu dirigentkinju Anu Mariju, u helankama za aerobik i najlon čarapama koje su brzo stradale pod oronulim patosom bine Velike dvorane Doma omladine Beograda.

Boris Kovač...

HOTEL WAVE: Iza “multimedijalnog projekta” Borisa Kovača i objave tango plesa “za poslednju noć na ovom svetu", ovaj izvikani saksofonist sakrio je ordinarni hotel wave: ako je to avangardizam, onda se na terasama hotela u npr. Budvi Ring Ring odvija tokom cele godine! A ti muzičari se bar trude, za razliku od Kovača i ekipe, koja je ili vredjala publiku, ili za nešto ozbiljnije nije ni sposobna. Da se razumemo, nemam ništa protiv hotel wavea, cirkuske muzike, evropskog kabarea izmedju dva rata ili Kurta Vejla, ali ovo je tako daleko... Zašto je Kovač slavljen kao prvoklasni avangardista, a Đordje Balašević omražen u BG intelektualnim krugovima? Teško je zaista, videti neku bitniju razliku medju njima.

Preostale festivalske večeri održane su u malom klubu, u uslovima koji su se graničili sa podnošljivim. Češki Jablkon i madjarski Tudošok možda su i profitirali, jer je atmosfera bila opuštenija, publika u stalnom komešanju, a prisan kontakt prevazišao je jezičku barijeru (u slučaju Čeha). Vodja madjarskog sastava je bivši Novosadjanin dr Marias, a i njihov aktuelni album sadrži isključivo pesme na srpskom jeziku, pa je konačno bilo moguće razumeti o čemu se peva na sceni. Emocija je na Jablkon\Tudosok koncertu bila veoma slična: alterrok sa primesama džeza (za koji su zaslužni duvači) rado se sluša u Beogradu, a češće prisustvo Tudosoka ovde bi bilo fina zamena za ranu Miladojku i te-večeri-pomenutog Istranina Francija Blaškovića.

RAZBESNELI HENDRIKS: Japanci su očekivano trijumfovali, mada u slučaju elektronskog egzibicionizma dueta Sachiko M & Toshimaru Nakamura nije pouzdano jasno da li su baš svi prisutni uživali, ili su aplaudirali iz stida prema okolini. Oni proizvode muziku samo iz golog zvučnog semplera i tonske miksete sa prekidačima, što bi zapravo bila kontrolisana varijanta zvukova koje proizvodi neuko povezivanje tehničkih uredjaja u kući. Slavni Otomo Jošihide (osnivač Ground Zero i čovek koji je promenio ulogu gramofona u istoriji savremene muzike) proizveo je buku kakvu Dom omladine ne pamti, a Beograd je jedino može porediti sa bukom njegovog ranijeg sastava na Ring Ringu 1997. Ali to je bilo najkreativnije iživljavanje koje je dolepotpisani video: uz skrivenu poruku “toliko volim ovu spravu da sam spreman i da je uništim”, Otomo je besomučno udarao činelom po gramofonu koji se vrteo, a iz igle su izlazile sve ale i bauci ovog sveta, slažući se u čudno kontrolisanu kakofoniju pod iskusnim rukama njenog stvaraoca. Kada je “potrošio” činelu ne uspevši da uništi gramofon, prešao je na gitaru, malo se igrao razbesnelog Hendriksa, a onda gitarom nastavio da udara gramofon. Da li verujete da je NJ. V. Gramofon i to izdržao?

Ovogodišnji Ring Ring završen je džem sešnom učesnika, a slobodan ulaz bio je poklon povodom rodjendana Radija B2-92. Ali, navala sveta stvorila je gužvu u kojoj nije bilo moguće pratiti program, a i deo onih koji su “navratili na besplatan provod” nezainteresovano je tumarao po sali, što nije bilo prijatno videti. Ali, ako je bar nekoliko desetina “slučajnih kupljeno” za neku sledeću priliku, ovaj potez će imati jako opravdanje.

Vojislav Pantić

prethodni sadržaj naredni

vrh