Mozaik

Vreme broj 481, 25. mart 2000.

Žene XX veka (9)

Noge

Značajan deo ženskoga tela, uslov stabilnosti i mobilnosti istovremeno, praktično nije postojao u svakodnevnom životu zapadnog sveta sve do XX veka – što u posebnoj svetlosti otkriva kratkoću trajanja ljudske kulture, samouverenost zapadnih kultura i status žene u njima

Ako poželimo da se utešimo u prehrišćanskoj antici, sa svim našim zabludama o "slobodi tela", naći ćemo uglavnom ženske noge kao predmet sakrivanja i otkrivanja, dakle želje ali ne i tolerancije: kada nije reč o eksplicitno seksualnim scenama, gole noge se na antičkim vazama pojavljuju pre svega u scenama otmice, bekstva i nasilja. Ostaje da se pomirimo s tim da su evropske kulture teško podnosile ženske noge, za razliku od dobrog dela vanevropskih. Od cenzurisanih nogu španske kraljice, koja nije mogla da primi na poklon čarape "jer kraljica nema nogu", pa do najlon čarapa kojima su američki vojnici u Evropi posle Drugog svetskog rata tražili put do viših ciljeva na ženskome telu, istorija ženskih nogu je istorija nesporazuma između polova, uglavnom ispoljenih u različitim oblicima nasilja nad ženama. Još i danas se ključno pitanje pokazivanja ženskih nogu prikazuje u cenzurisanom obliku dužine suknje, ponavljajući tako kroz ceo vek traumu skraćivanja suknje koja se muškarcima dogodila posle Prvog svetskog rata. Dok se probijamo kroz vruće leto, okružene na svakome koraku izborom najneobičnijih, krivih, dlakavih, predebelih ili pretankih muških nogu u smelo komotnim kratkim pantalonama, nosimo kulturno ugrađenu cenzuru da žene sa manje lepim nogama ne treba da ih pokazuju, a da se žene sa lepim nogama izlažu muškome nasilju ako ih pokazuju! Drugim rečima, noge treba demitologizovati, polno depolitizovati i učiniti ih neprikosnovenim vlasništvom žena. Fotografija Michelle Morgan, mlade, lepe, slobodne i srećne u igri sa sopstvenim telom i elastičnošću svojih savršenih nogu, negde 1949. na plaži u Cannesu, neka bude programski simbol takvoga pristupa.

ZA BEŽANJE: Ljudsko telo je u ogromnoj meri proizvod kulture, žensko više nego muško, jer je više podređeno željama nosilaca vlasti u kulturi. Roland Barthes je u svom eseju S/Z zaključio da pohvala ženskome telu u francuskoj trubadurskoj poeziji otkriva kanibalski princip po kome je žensko telo "podeljeno" na oči, vrat, grudi... i noge, dodali bismo. Muškarac-trubadur verbalno "konzumira", kanibalizuje delove ženskoga tela, pre nego što pokuša da zadobije celinu. No noge nose još niz značenja upisanih u istoriju odnosa među polovima. Dok se u prvobitnom ljudskom sretanju muškarcu gleda u ruke (koje mogu nositi oružje), ženi se gleda u noge (koje mogu pobeći). Viševekovna vladavina sukanja, vizualne kontrole ali i direktne smetnje ženi da se brzo kreće, sažima versku odnosno moralnu cenzuru i potrebu muške vlasti da pri sebi stalno ima osigurano seksualno zadovoljenje. Nije potrebno ići daleko, niti u freudijansku psihoanalizu, niti u antropomorfno ilustrativnu teosofiju, da bi noge, predvorje uživanja, potvrdile svoju visoku ambivalentnost na mapi ljudske telesnosti.

Ples, sport i higijenski zahtevi moderne medicine potpomogli su pojavljivanje i ostajanje vidljivih ženskih nogu u ovome veku. Zato su noge same ženska ikona, a ne čarlston haljinica sa prorezima, mini-suknja ili šorc. U novom istorijskom kontekstu, mode dugih sukanja, recimo "puž-suknje" sedamdesetih godina ili maksi suknje u nekoliko navrata, podjednako su osveta žena i tekstilnih proizvođača. Kulturna istorija položaja ženskih nogu pokazuje ne manje sudbonosne promene. Sedenje, za noge neuporedivo udobnije u dugačkoj suknji, primoralo je žensko telo da izmisli najneudobnije mogućne poze koje odgovaraju cenzorskim zahtevima, kada su se suknje skratile: prekrštene noge, poza idealna za razvoj venoznih oboljenja i smanjivanje cirkulacije, grčevito u svakoj situaciji sklopljena kolena, savršeno za artrozu i celulit, dakle upravo one bolesti i neprilike koje uništavaju lepotu nogu. Otkrivene noge su, paradoksalno, smanjile u nekim situacijama slobodu kretanja, i ugrozile žensko zdravlje – ali to nije njihova krivica, već posledica ozbiljnije cenzure drugih, za funkcionisanje kulture još rizičnijih delova tela.

MALO VIŠE: U popularnoj kulturi XX veka samo se jedan autor usudio da napiše i otpeva sasvim trubadursku, ozbiljnu i nežnu pohvalu tome teško imenovanom, najviše cenzurisanome delu ženskoga tela – George Brassens, francuski šansonjer. Njegova šansona zove se isto kao i Barthesova zabeleška iz pomenute knjige, kao i sam trubadurski žanr, preuzet iz heraldike: blason, "grb", skup oznaka jednog kolektiva, u ovome slučaju ženskog kolektiva. Brassens je opravdao svoj gest potrebom da se najvažniji deo ženskoga tela oslobodi vulgarnih naziva i da konačno dobije "jedno lepo hrišćansko ime". Zahtev je potpuno razumljiv u kulturi obuzetoj jezičkom uglađenošću kakva je francuska. No istorijski (zapravo praistorijski) uzrok ovome razmeštanju tačaka polnoga zanimanja na ljudskome telu jeste upravo u konstruisanju čoveka kao dvonožnog bića, jedinstvenog, usamljenog i ranjivog u svetu životinja i, kako izgleda, beznadežno uverenog u svoju moć. U toj konstrukciji, ženske noge preuzimaju kompleksnost, dvostruka merila, estetičku nadgradnju, ukratko sve uspomene na probleme i lutanja dvonožnog kulturnog napretka, ostavljajući muškim nogama zastrašujuće kulturno siromaštvo. Možda bi muškarcima dobro došlo kakvo stoleće kretanja, rada i zabave u dugačkim suknjama, kako bi i njihove noge dobile kulturnu višeznačnost?

Ženske noge nose, sem tela, i odgovornost svoje kulturne istorije. Svaki element ženske gestualnosti oko nogu – podizanje čarapa, povlačenje suknje, prekrštanje nogu, izuvanje cipela – govori o jednoj ili više faza istorije žena u kulturi. Kombinacija zahteva cenzure i seksualnosti je od generacija, stotina miliona kineskih žena načinila potpune invalide, čiji je svaki autonomni pokret izazivao užasne bolove: stopala su morala biti mala, dečija. Od "malih nogu" devojčicama su savijali, lomili luk tabana, gnječili nožne prste dok ne bi atrofirali ili otpali od gangrene, čija je žrtva mogla biti i devojčica sama. Tek kada više nije mogla da se služi svojim nogama, devojka je bila prihvatljiva za brak. Ova očigledno univerzalna muška fantazma o malome, slabom i lako kontrolisanome ženskom telu danas se može prepoznati u izgladnelim i premladim manekenkama. U nezaboravnoj Andersenovoj bajci, Mala Sirena zamenjuje svoj božanski glas, plivanje i vladanje nad vodama za par bolnih nogu, kako bi se približila princu kojeg je prethodno spasla iz mora. Princ, doduše, ume da ceni lepe noge, ali za sebe odabira socijalno odgovarajuću princezu koja govori šta treba i gde treba. Suočene sa mogućnim sudbinama Pepeljuge i Male Sirene, žene XX veka dosegle su bar to da se za gubljenje glasa i za obuvanje staklenih cipelica mogu same odlučiti.

NA SVOJIM NOGAMA: U popularnim verovanjima, nestabilnost na nogama (hromost) još uvek se povezuje sa izuzetnom seksualnošću, i muškom i ženskom. U prvoj polovini XX veka, novi ukus za blagostanje i luksuz smislio je noge u obliku šampanjskih flaša kao idealni model. Pritisnute sa svih strana mišićavim ili skeletastim uzorima, žene danas teško rade na tome da njihove noge izgube svaku mekoću i obline. Celulit, ta uspomena na plodne i korisne hormonske promene u ženskome telu, vidljiva istorija ispisana pod kožom, postao je manipulativni centar oko kojeg amoralna industrija lepote zgrće novac. Umesto da slede primer Crnkinja, koje su industriji zabave nametnule svoje specifične obline, i bezbrižnost prema starosti i debljini žena Indije, muslimanskog sveta ili Istočne Evrope, žene zapadnog sveta danas kao da su najneurotičnije od svih kada je reč o nogama. Ima li leka za tu neurotizaciju? Mogućan odgovor treba tražiti u zdravstvu, klasičnom i alternativnom, uporednoj antropologiji, analizi mode i u različitim tehnikama opuštanja i uređivanja udobnog života u jedinome telu koje imamo. No možda važnije od svega, ženska osvešćenost za žensku istoriju i žensku kulturu, koja može da blagotvorno relativizuje sve pokušaje manipulacije, usmeravanja, podjarmljivanja žena, bilo da to izvodi neko drugi ili da to čine same sebi. Drugim rečima, kada sastavni deo osnovnog obrazovanja bude i nešto žensko (ženska istorija, ženska kultura, ženska prava), žene će čvršće stajati na svojim nogama.

Svetlana Slapšak

prethodni sadržaj naredni

vrh