Društvo

Vreme broj 481, 25. mart 2000.

Biznis u Srbiji

Šta uraditi s milion maraka

Ekonomski konsultanti vlasniku ovolike sume deviza savetuju da kupi tri stana u centru grada ili ih jednostavno stavi u neku banku u Budimpešti da se oplođuju

Ako se izuzmu preporuke poput: "kupiti pasoš neke zapadnoevropske zemlje", "izneti novac napolje i položiti ga na račun u nekoj stranoj banci", "čuvati pare u slamarici za neke bolje dane", ispostavi se da ni eminentni domaći ekonomisti nisu preterano maštoviti kada ih pitate kako da pametno uložite milion maraka. A to, valjda, ne bi trebalo da bude problem kada već imate taj novac. Ali, jeste.

Na prvi pogled stvar je vrlo jednostavna. Izvoziš maline, kupine, dudinje i legure bakra, a tako zarađene devize plasiraš u uvoz cigareta, nafte, viskija, žvaka i ostale robe široke potrošnje. Štaviše, može se stati na pola puta – profit donosi i šticovanje deviza, pa čak i njihova prodaja po znatno nižem uličnom kursu. No, ako su pomenuti uvozno-izvozni poslovi nekome dostupni, to znači da je reč o čoveku s vezama "tamo gde treba", nekome ko se uklopio u režim dozvola, kvota i kontingenata. Samim tim, govorimo o pojedincu kome je država obezbedila monopol, a u takvim uslovima i slepac može da napravi pare, pošto robu prodaje po ceni koju sam odredi. Zbog svega toga, Nikola Živanović, član grupe nezavisnih ekonomista G17, a trenutno trgovac hartijama od vrednosti najvećih svetskih kompanija na Vol stritu, kaže u anketi "Vremena" da "za onoga ko ne želi svoje ulaganje da štiti lojalnošću beogradskom režimu i uplaćivanjem reketa u fondove vladajućih partija" nema neki preterano pametan savet.

NEKRETNINE: "Ako govorimo o racionalnom pojedincu koji ne želi da rasipa novac na visokorizične poslove, izbor se svodi na nekretnine", kaže Živanović. "Vlasnik nepokretnosti u Srbiji još uvek može da računa na princip neotuđivosti privatne svojine mada, kako stvari idu ovih dana, možda se vratimo i na '45. godinu", konstatuje naš sagovornik.

Stanovi, kuće i garaže će se, inače, u anketi "Vremena" pojavljivati više puta. Aleksandar Vlahović, partner u međunarodnoj oditorskoj kompaniji "Dilojt i Tuš", svoj glas za nekretnine objašnjava ovako: "Rizik je minimalan, cene nekretnina su niže nego ikada i sigurno će da rastu." Ovaj ekonomski stručnjak preporučuje našem fiktivnom vlasniku sume od milion maraka da kupi pet većih stanova, od po sto kvadrata na primer, na dobroj lokaciji i da ih onda rentira. To donosi mesečni prihod od oko 5000 nemačkih maraka, dakle nije reč o sumi od koje zastaje dah, ali je zato reč o konstantnom prilivu novca, bez rizika da on izostane. Još ako se ispoštuju tri osnovna pravila u oblasti nepokretnosti – lokacija, zatim lokacija i lokacija, zarada ne može da izostane.

Onome ko odlučuje da malo više rizikuje, ali i više zaradi, Vlahović bi preporučio ulaganje kapitala u kratkoročne pozajmice, čime se ovih dana bave brojne agencije, uključujući i one za promet nekretnina. "Znamo da privreda vapi za kapitalom, a kamate na ovakve pozajmice su prilično visoke, pa je stepen povraćaja uloženog novca prilično visok i siguran", kaže Vlahović. Doduše, da nema visokog rizika, ne bi bilo ni visokih kamata. Zajmodavac, naravno, raspolaže hipotekom na nepokretnost onoga kome je pozajmio novac, ali se pravo na hipoteku ostvaruje na sudu, u sporu koji, s veštim advokatima, može da traje i godinama. Nešto veći rizik, kaže naš sagovornik, nosi trgovina potrošnom robom iz uvoza, a duže traje i proces "obrtanja" para, ali bi on ovakav posao savetovao nekome ko je spreman da investira milion maraka. Ovaj učesnik u anketi "Vremena" se slaže da je trgovina uvoznom robom široke potrošnje monopolizovana, da su na nju stavili zabran ljudi bliski establišmentu, ali ocenjuje da milion maraka nije suma koja može da poremeti već uspostavljene tržišne relacije, tako da za relativno malog igrača i ima mesta. Mada jedan drugi sagovornik kaže da pitamo vlasnika "Delte M", Milorada Miškovića, šta misli o tome da neko "utrči" na teren uvoza "Rigli" žvakaćih guma. Nismo došli do Miškovića tako da nismo proverili tvrdnju da je, kada su žvake u pitanju, odnos uloženog u proizvodnju i nabavku i prodajne cene – jedan prema deset.

Vlahović, dakle, nudi nekoliko varijanti za investiranje, ali je apsolutno siguran u šta ne treba ulagati – u proizvodnju. "U normalnim uslovima, to bi bilo najpametnije, jer donosi dugoročnu dobit. U našim uslovima – turbulentno okruženje, stalne promene zakonskih propisa – nije preporučljivo."

SOFTVER ILI HARDVER: NJegov kolega profesor Nebojša Savić, stručnjak beogradskog Ekonomskog instituta, tvrdi upravo suprotno. On bi, kad bi bio u ulozi konsultanta, preporučio ulaganje u proizvodnju, doduše ne bilo kakvu. "Milion maraka se može pametno investirati u proizvodnju koja se temelji na profesionalnoj obučenosti, tačnije znanju", kaže ovaj sagovornik "Vremena". NJegov predlog je proizvodnja softvera ili hardvera, dakle elektronika, i to ne samostalna već malo ili srednje preduzeće u okviru nekog šireg međunarodnog lanca. To obezbeđuje plasman robe na stranim tržištima, što umanjuje rizik poslovanja. Da budemo iskreni, čini se da ni Savić ne bi preporučio proizvodnju za domaće tržište koje opisuje kao "malo, niske kupovne moći i u znatnoj meri monopolizovano". Savić preporučuje i agroproizvodnju, odnosno preradu poljoprivrednih proizvoda, takođe u vidu malog preduzeća-farme. Možda bi srpski premijer Mirko Marjanović savetovao i poslove s pšenicom, s njenim izvozom, na čemu se takođe može zaraditi. Stručnjaci, međutim, tvrde da se u ovakvim slučajevima radi o profitiranju na prodaji domaćih proizvoda po svetu – budzašto. Kao oprezan profesionalac, Savić ne bi savetovao investiranje u na kratak rok visokoprofitabilne poslove na ivici legalnosti ili delatnosti koje vas direktno vezuju za državu. U prvom slučaju nema dugoročnih planova, pa ni zarade, u drugom sve zavisi od države, a establišment ume da bude ćudljiv.

Savet smo potražili i od stručnjaka u brokerskoj kući "M&V Investments" Radeta Rakočevića. Iako berzanski posrednik, a berza može biti i sinonim za rizik, Rakočević predlaže vlasniku sume od milion maraka da ih, ukoliko taj novac poseduje u markama, oroči na računu u nekoj stranoj banci. Ako je sklon osrednjem riziku, Rakočević mu predlaže da deo novca, recimo dvadeset odsto, pretvori u dinare i izađe na tržište kratkoročnih hartija od vrednosti. U periodu kada devizni kurs miruje, prema njegovim rečima, ovo je vrlo isplativ biznis. U slučaju da je reč o dinarskim sredstvima, u protivvrednosti od milion maraka, naš sagovornik predlaže pretvaranje 70 odsto te sume u marke i njihovo polaganje u stranu banku, a izlazak na tržište kratkoročnih vrednosnih papira s ostatkom dinarske sume. Pet do deset odsto ove sume Rakočević bi uložio i u kupovinu akcija po osnovu privatizacije, ali ne više od ove sume.

Ovaj sagovornik "Vremena", a i svi koji su u vezi s domaćim finansijskim tržištem, reći će vam da je trgovina akcijama koje su radnici u Srbiji dobili besplatno uveliko u toku. Iako na to nemaju zakonsko pravo, radnici svoje deonice već prodaju s diskontom od 20, 30 pa i više procenata, što se, na duže staze, onima koji otkupljuju akcije može debelo isplatiti. Doduše, veliki je i rizik, u šta se uverila grupa srpskih gastarbajtera koja je, prethodnih godina, donosila keš u koferima i od radnika sadašnje "Galenike", a onda ICN "Jugoslavije", otkupljivala akcije Panićevog carstva. Verovatno su zadovoljno trljali ruke dok do njih nije došla vest da je država Srbija preuzela ovu fabriku lekova. Sada im akcije ne vrede gotovo ništa. Mada, ima investitora koji će ih kupovati i čekati razrešenje sudskog spora po ovom pitanju.

BANKA U BUDIMPEŠTI:Zbog "slučaja" "Galenika" i sličnih akcija države, ulaganje u akcije gotovo i da nije pomenuto u ovoj anketi našeg lista. Dr Milan Kovačević, beogradski konsultant za strana ulaganja, podseća da se po jednom paragrafu srpskog Zakon o privatizaciji, akcijama može trgovati samo na berzi, dok drugi član istog akta predviđa da onaj ko prodaje akcije mora prvo da ih ponudi postojećim akcionarima, takozvanim insajderima. "Jedno iskljlučuje drugo, pa vi procenite koliko možemo da razgovaramo o ozbiljnim investicjama", kaže dr Kovaćević za "Vreme". To je jedan od razloga zbog kojeg bi ovaj konsultant vlasniku milion maraka preporučio, ako to može da izvede, da novac iznese iz zemlje, barem do najbliže strane banke u Budimpešti. Doduše, i ovaj sagovornik navodi da je otkup akcija od radnika koji su deonice dobili besplatno, na duži rok, verovatno isplativ biznis. Prema njegovim saznanjima, radnici ih prodaju i uz popust mnogo veći od 30 odsto, pogotovo kada je reč o preduzećima koja su već pokazala da nemaju performanse koje su se očekivale. Takav je slučaj s cementarama, za koje se odavno očekivalo da dobiju strane partnere. Ko može da čeka, međutim, treba da kupuje akcije fabrika cementa. Ta sirovina će uvek biti potrebna, a sankcije na investicije će, valjda, nekada biti ukinute. Radnici, s platama od oko hiljadu i po dinara, nisu u situaciji da čekaju bolje dane i rukovode se onom "daj šta daš, ali odmah".

Ozbiljan poslovni potez, prema Kovačevićevom mišljenju, bilo bi i investiranje napolju, čak i na prostoru centralne i istočne Evrope. "Žalosno je da predlažem nešto što se svodi na odliv kapitala, ali stvari tako stoje", kaže naš sagovornik, pominjući onako "usput" investicije na domaćem terenu u stilu nekadašnjeg Zajma za preporod Srbije.

Vladimir Milovanović

Svet

I u najrazvijenijim industrijskim zemljama postoje investicije koje nude veoma visok prinos uz odgovorajuće visoku stopu rizika, kaže za "Vreme" Nikola Živanović, saradnik G17, trenutno trgovac hartijama od vrednosti na Vol stritu. "Ali, takva tržišta nisu za svakog, pogotovo ne za nekoga ko raspolaže s milion maraka, a nije profesionalni investitor", upozorava naš sagovornik.

"Ali, vi na Zapadu svoje pare možete da uložite u državne obveznice i da potpuno mirno spavate, pri čemu vam teče kamata, koja se poslednjih godina kretala od četiri do osam odsto, u zavisnosti od zemlje. Ako vam je apetit za rizik nešto veći, mogli ste takođe da uložite u investicioni fond koji za vaš račun ulaže u širok sprektar akcija na berzi, pa biste u poslednjih deset godina, recimo u Americi, prosečno imali prinos na uloženi novac od osam do 15 odsto. Ako imate jake nerve, možete svoj novac da uložite u fond koji isključivo ulaže u akcije internet kompanija. U tom slučaju, ulog od milion maraka može da vredi sedam miliona maraka, ali isto tako vrednost je mogla da padne 200.000 maraka, u

zavisnosti od toga u koje ste akcije uložili i u kom trenutku ste povukli

ulog iz ove visoko-rizične igre", zanimljiva je priča našeg njujorškog sagovornika.

prethodni sadržaj naredni

vrh