In memoriam

Vreme broj 480, 18. mart 2000.

Vojin Matić (1911-2000)

Čovek kome se ispunio san

Mada je za sebe tvrdio da je osoba koja mrzi i izbegava konflikte, prof. Matić je uz mnogo muka i sukoba obogatio našu psihologiju, psihijatriju i psihoterapiju novinama koje su ih približile svetu

Bio je asistent na Medicinskom fakultetu u Beogradu na katedri neuropsihijatrije, da bi početkom pedesetih bio prinuđen da je napusti. Na Filozofskom fakultetu, Odelenje za psihologiju, osnovao je katedru za kliničku psihologiju i uveo tri nova predmeta. Zbog neslaganja sa kadrovskom politikom prevremeno odlazi u penziju. Osnovao je medicinsko-pedagoško savetovalište kakvih je u to vreme bilo malo i u Evropi koje je posle desetak godina rada bilo raspušteno sa činovničkim obrazloženjem da takva institucija nije potrebna našem drustvu. Očigledno ovaj tihi, ljubazni i uglađeni gospodin svojim burnim intelektom, "nikako da prestanem da se čudim", nikoga nije ostavljao ravnodušnim.

Rođen je 1911. godine u Velikom Bečkereku (Zrenjanin), u porodici intelektualaca. Koliko je ostao vezan za Bečkerek govori nam to što je samo svoje najbliže prijatelje vodio da im pokaže svoju rodnu kuću. Studirao je medicinu u Beču, a završio je u Beogradu iz finansijskih razloga. Budući profesor školu nikada nije mnogo voleo. Studiozno je počeo da radi onda kada se u Beču tridesetih godina ovog veka susreo sa psihoanalizom. Zagonetka psihološkog opčinila ga je u delima Dostojevskog, kao što to često biva, u adolescenciji. Počinje da radi na Neuropsihijatrijskoj klinici kao asistent prof. Vujića. Krajem tridesetih godina postaje analizant Mikloša Šugara, člana Bečkog i Budimpeštanskog psihoanalitičkog društva. Tokom Drugog svetskog rata odlazi kao zamena za bolesne lekare u logor ratnih zarobljenika (u statusu ratnog zarobljenika) i kraj rata dočekuje u Berlinu. O svom odlasku u ratno zarobljeništvo, o mukotrpnom boravku i lekarskoj službi izuzetno retko i nerado je pričao: "Bio sam jako depresivan." Međutim, na temu nacističkog ludila često se vraćao. O korenima ljudske agresije dosta je pisao. Događaji na prostorima bivše Jugoslavije su na neki način za njega bili poražavajući déja vu. Dobivši stipendiju Svetske zdravstvene organizacije odlazi u Pariz. Oduvek zainteresovan za dečju psihijatriju traži da se edukuje kod profesora Eyer, jer je po sopstvenom priznanju jedino znao za njega. U Parizu se upoznaje i radi sa budućim svetski slavnim analitičarima Serge Lebovici i Rene Diatkin, sa kojima ostaje u doživotnom prijateljstvu. Po povratku odlazi sa Medicinskog fakulteta, prelazi na Filozofski fakultet i osniva medicinsko-pedagoško savetovalište. Vojin Matić nije bio vlastoljubiv čovek, niti je previše mario za vlast. Vlast je marila za Vojina Matića i nije ga baš osobito volela. Timski rad, edukativna analiza, po prvi put na ove prostore uvedeni projektivni testovi i psihoanaliza, ne samo kao terapija već i kao pogled na svet bili su buržoaski instrumentarij i sumnjiva kontrakomunistička idealistička rabota.

Vojin Matić, psihoanalitičar i dečji terapeut, voleo je da slika i piše, govorio je sedam stranih jezika. Evropski edukovan intelektualac, psihoanalitički je istraživao folklorne običaje, narodne pesme, mitološke figure i narodna verovanja. Matićeva paleopsihologija objavljena u četiri kapitalna dela: Zaboravljena božanstva, Psihoanaliza mitske prošlosti I, II i III su u stvari psihoanaliza detinjstva čovečanstva, originalan psihoanalitički doprinos interdisciplinarnog fona o psihičkoj evoluciji čoveka u pretvaranju teriomorfnih božanstava u antropomorfna, a ovih u principe i zakone. "Okolina odobrava samo ono što i sama doživljava", čovekov sud o normalnom i patološkom menjao se kroz vreme isto kao i njegov unutrašnji svet. Naše mitsko slično snu, dopire i danas u ritualnim pečenkama nekadašnjih totema, u okićenoj jelci, svetom dendromorfnom božanstvu prošlosti. Tristan i Izolda i Trištan i Ižota, Sveti Sava i Dionis, Međedović i Herkul… Vojin Matić, jedan od retkih kreativnih stvaralaca analitičara ovih prostora približava nas svetu i svet nama.

Decenijama, skoro potpuno sam Matić je obučavao buduće analitičare. Onome što u svetu predstavlja trening za analitičara terapeuta Matić je postavio okosnice još početkom pedesetih, u svom savetovalištu – ličnoj edukaciji, teoriji, superviziji. Vojin Matić nije doneo psihoanalizu u Srbiju, to je učinio Mikloš Šugar, niti se Vojin Matić izborio da srpska psihoanaliza postane priznata u svetu i izađe iz izolacije. No kada je reč o odnosu između psihoanalize kao psihoterapije i Vojina Matića najkraće i najjednostavnije: bez njega danas psihoanaliza na ovim prostorima ne bi postojala.

Studenti su ga zvali tata Mata, njegovi đaci analitičari često su se nazivali matićevcima. Čovek koji je osnovao kliničku katedru odelenja za psihologiju, kumovao formiranju Defektološkog fakulteta i katedre za individualni socijalni rad fakulteta Političkih nauka, tvorac paleopsihologije, po mnogo čemu bio je prorok u svom selu, uprkos selu. Bio je član Medicinske akademije, dobitnik nagrade Društva psihologa Srbije za popularizaciju psihologije. Kako to često biva najveće priznanje stiglo je iz sveta 1995 godine. Vojin Matić postaje član Svetske psihoanalitičke asocijacije koja pravi presedan – nepotrebna procena. U znak zahvalnosti te iste godine na Svetskom kongresu dodeljuje mu se sertifikat za izuzetan doprinos psihoanalizi: "Retko čovek ima sreću da doživi da mu se ispuni san, a nisam verovao."

U dubokoj starosti umro je čovek koji je voleo da živi, umeo da živi i koji je govorio da je imao lep život.

Tamara Štajner-Popović
Aleksandar Vučo

Ivo Robić (1923-2000)

Čovek koji je otkrio "Bitlse"

U četvrtak 9. marta, u Rijeci, umro je Ivo Robić, prvi i jedan od najvećih pevača zabavne muzike SFRJ, popularni Mister Morgen, hrvatski Sinatra

Rodio se 1923. u Garešnici kod Bjelovara, a prve pesme snimio je već 1944, na tadašnjoj Državnoj krugovalnoj postaji u Zagrebu, što se sa dolaskom nove vlasti nije pominjalo. Pominjalo se da je prvi radijski nastup imao na Radiju Zagreb 1947, kada je i rođena domaća zabavna muzika. Bio je prvi koji je u poratno vreme marševa, ruskih i partizanskih rodoljubivih pesama zapevao nešto drugo, unoseći na postrevolucionarnu estradu duh finih manira građanskog vaspitanja i dekadentne izlive suptilnih ljubavnih osećanja.

Pedesetih godina odlazi u Nemačku i Ameriku, gde pravi zaista veliku internacionalnu karijeru. Prodaje milione primeraka singlova sa hitovima Morgen, Rot ist der Wien, Strangers in the night – pesmom koju je napisao zajedno s Bertom Kempfertom i koja će postati jedna od ključnih za karijeru slavnog Frenka Sinatre. Pošto je u jednom baru u Hamburgu čuo prateći bend Bitlsi Tonija Šeridena, ubedio je svog producenta Kempferta da ih snimi, i tako su Bitlsi došli do svog prvog vinila. Kasnije se zbog toga gorko kajao, ne pokazujući nimalo razumevanja za dolazeći rokenrol koji nije znao za red, vaspitanje i meru. U Jugoslaviji njegovi danas klasični šlageri Samo jednom se ljubi, Srce laku noć, Vužgi, La Paloma, Sedamnaestogodišnjoj postaju muzička zavesa onih godina kada je mera optimizma u pogledu svetle budućnosti dolazila sa zapada u vidu šuškavaca, najlonki, vespi, crno-belih televizora i čudesnog fiće. Ivo Robić hara po tada važnim i popularnim festivalima zabavne muzike u Zagrebu, Splitu, Opatiji, na kojima se šezdestih obrazovala nastajuća srednja klasa samoupravnog socijalističkog društva, za koju će Ivo Robić predstavljati uzor građanskog vaspitanja i dostojanstva. Starom veseljaku Josipu Brozu Titu pevao je pedesetak puta. Osamdesetih će, zahvaljujući filmu Rajka Grlića Samo jednom se ljubi i obradama njegovih pesama koje su pravile novotalasne grupe, i mlađa publika priznati Ivu Robića za autentičan domaći evergrin. Bio je papa domaće šlagerske muzike, prvi i najveći, najuspešniji, najtiražniji, jedini koji je napravio svetsku karijeru. U rečniku SFRJ mitologije njegovo ime je sinonim za nostalgiju za boljom prošlošću.Posle tihog povlačenja iz muzike, Ivo Robić je sa svojom ženom Martom živeo u Ičićima kod Opatije. Sahranjen je u ponedeljak na zagrebačkom Mirogoju.

N. Grujičić

Aleksandar Nikolić (1924-2000)

Fon Braun evropske košarke

Od svih epiteta koje je profesor Aleksandar Nikolić dobio tokom briljantne trenerske karijere, čini mi se da je najoriginalniji i verovatno najtačniji onaj koju mu je svojevremeno izrekao italijanski novinar Enriko Kampana

Profesora Acu nazvao je "Fon Braunom evropske košarke". Ako je pravi Fon Braun, po rođenju Nemac, ušao u istoriju kao izumitelj najmodernijeg naoružanja Fau 1 i Fau 2 uoči Drugog svetskog rata, Aleksandar Nikolić, Srbin po rođenju ali čovek bez granica, bio je genije na polju košarke. Ne bi se moglo reći da je bio samouk, ali je isto tako tačno da je mnogo toga u košarci bukvalno izmislio sledeći svoj nepogrešivi trenerski instikt. "Profa", kako su ga gotovo svi zvali, bio je "javni skeptik" i nikad zadovoljni perfekcionist, ali i potajni optimist jer je znao da se do postavljenih ciljeva može doći ako se uradi ono što je zamislio. Ključni momenat u njegovoj fantastičnoj karijeri bio je odlazak u SAD 1963. na šestomesečnu specijalizaciju. Priznao je da se vratio ošamućen, sa potpuno porušenim idejama i shvatanjima jer je u Americi video sasvim drugu košarku. Kada se vratio, zarekao se da ništa od viđenog neće koristiti za Olimpijadu u Tokiju 1964, jer je ocenio da bi bilo nemoguće u kratkom periodu promeniti navike i ideje. Ipak, nije odoleo, tražio je od Koraća, Daneua i ostalih "nemoguće", i "plavi" su završili na petom mestu, što je posle tri medalje na evropskim šampionatima i svetskog 'srebra' u Riju 1963. ocenjeno kao neuspeh. Aca je uzeo krivicu na sebe, ali se izborio da reprezentacija Jugoslavije od 1966. svakog novembra krene na američku školsku turneju gde je uglavnom gubila i – učila.

Kada je u Jugoslaviji postavio temelje na kojima je rasla buduća košarkaška velesila, otišao je u Italiju da sa Injisom iz Varezea osvoji sve što se osvojiti moglo, u dve sezone i sve četiri moguće titule: Ligu, kup, Kup šampiona i Interkontinentalni kup. Išao je i vraćao se, 1977. i 1978. bio je selektor jedne od najtrofejnijih generacija jugo-basketa, ekipe koja je 1977. postala po treći put prvak Evrope, godinu dana kasnije i prvak sveta. Profesorovo pravilo broj jedan bilo je da trener mora da se prilagodi igračima koje ima a ne oni njemu. Kada se zvanično povukao, ostao je uz košarku kao savetnik a pametni i talentovani treneri kakvi su Boša Tanjević, Boža Maljković ili Željko Obradović – da pomenemo samo one najpoznatije i najtrofejnije – nisu se libili da zatraže Profitnu pomoć u realizaciji svojih ideja. I zato danas za Acom Nikolićem ne žali samo Jugoslavija već i cela košarkaška Evropa.

Počivajte u miru, Profesore. Poslednji trofej osvojićete posthumno. Ovogodišnji Kup Koraća – nazvan po igraču koga ste trenirali – otići će u ruke jednog od vaših učenika i biće posvećen Vama.

V.S.

Konstantin Obradović (1939-2000)

Odbrana čoveka

Iz komemorativnih govora Vojina Dimitrijevića i Milana Šahovića

Vojin Dimitrijević: Konstantin Obradović je posedovao neku aristokratsku otmenost. Ona se najviše ispoljavala u nenametljivoj skromnosti, koja je i najbolji ključ za razumevanje njegove biografije. Životni put su mu obeležila vrlo jaka uverenja, moralna, naučna i politička, čije žrtve nikada nisu bili drugi, nego on sam.

Intelektualna i moralna strogost nije bila probitačna ni u Kostinom slučaju. U Institutu, kome je podario najproduktivnije godine svoga života, nije mogao mnogo napredovati jer je odbijao da uđe u Komunističku partiju i nije krio svoju skepsu prema sverešavajućoj zvaničnoj ideologiji. Iz istih razloga diplomatija bivše SFRJ retko je tražila njegove savete i usluge. Kada je pak izgledalo da su se stvari okrenule u pravcu neprikosnovene odanosti naciji, kada su bivši vatreni komunisti počeli da srbuju i da se krste, Kosti Obradoviću, čoveku s jakim osećanjem pripadnosti srpskoj kulturi i tradiciji, poteklom iz vrlo ugledne građanske porodice, nacionalistička euforija i primitivni antikomunizam su se jednostavno zgadili (mada je ovo izraz kojim se on ne bi poslužio). Odbio je sve prednosti koje je dobio zbog ranijeg zapostavljanja. Tako je i na Beogradski univerzitet teško došao i s njega brzo otišao.

Prihvatio je samo mesto zamenika saveznog ministra za ljudska prava i manjine u vladi Milana Panića. Mislio je da je to prilika da kao stručnjak učini nešto za unapređenje ljudskih prava. I zaista, za kratkog postojanja tog ministarstva u njemu je mnogo započeto. Pomenuću samo nacrt Zakona o manjinama, moderan, promišljen, potpun i – naravno – nikada usvojen.

Odbrana čoveka i njegovog dostojanstva u ratu i miru bila je Kostina životna preokupacija. Nije samo pisao o pravu ljudskih prava, nego se za njega borio svuda gde je stigao i mogao, u Beogradskom centru za ljudska prava, čiji je bio osnivač i gde je bio zamenik direktora, a pre toga u Centru za antiratnu akciju, Fondu za humanitarno pravo. Sa Beogradskim centrom za ljudska prava stigao je na seminare i akcije u najzabitijim delovima Srbije, Crne Gore i Bosne i Hercegovine.

Od otmenog čoveka se ne očekuje da se politički angažuje, naročito ne u Srbiji, gde se uspešno probila teza da je politika nedostojna borba za vlast. Svi znaju da se Kosta kao član i funkcioner svoje političke stranke, Građanskog saveza, nije borio za vlast da bi stekao položaj i nekoga tlačio, kako se vlast u nas nažalost najčešće razume. On je verovao da je demokratska vlast neophodna da bi se stiglo do dobrih stvari, kao što su individualna sloboda, ravnopravnost ljudi, bolje škole, bolnice i putevi, i tako ostvarilo svačije iskonsko pravo na traženje sreće. Nažalost, nije to doživeo ali je, duboko sam uveren, pomogao da to, jednom, dožive drugi.

***

Milan Šahović: Bez karijerističkih poriva, pošten, čovek kome su bili strani surevnjivost i zavist, Kosta je pripadao onom krugu naših intelektualaca koji služe na čast našoj sredini i koji bi trebalo da budu primer mladim generacijama pravnika i javnih radnika. Nije se zatvorio u kabinet i sa pijedestala tzv. naučnika iz staklenog zvona gledao šta se događa u zemlji koja se raspada, u kojoj se vodi rat, ljudska prava krše i međunarodnopravne obaveze izigravaju.

Sistematski je obradio sve bitne aspekte jugoslovenske krize, od problema raspada SFRJ, prava naroda na samoopredeljenje, stvaranja novih država, kontinuiteta, sukcesije, članstva u UN-u, međunarodne krivične odgovornosti i osnivanja Tribunala u Hagu. Odatle njegova privrženost borbi za primenu međunarodnog humanitarnog prava u toku oružanih sukoba na teritoriji bivše Jugoslavije, čime je svoje dugogodišnje proučavanje ove značajne oblasti na teorijskom planu želeo da oplodi praktičnim iskustvom.

Izuzetno cenjen u Međunarodnom komitetu Crvenog krsta u Ženevi kao pravni teoretičar, biće zabeleženo u njegovim analima kako je sa delegacijama Komiteta obilazio ratišta za vreme borbi oko Vukovara i u Bosni. Tako će se pamtiti i njegovo delovanje u Međunarodnom institutu za humanitarno pravo iz San Rema. Njegove studije iz ratnog i humanitarnog prava citiraju se širom sveta.

Potekao iz stare srpske građanske porodice prožete generacijama evropskom kulturom, Kosta je pripadao onoj našoj inteligenciji koja se širom bivše Jugoslavije i Evrope oseća kod kuće. Bio je i ostao dobrodošao u svim delovima naše federacije nestale pod udarcima sitnih provincijalnih navodno nacionalnih interesa, u stvari borbi za golu vlast birokratizovane oligarhije osiljene u procesu degeneracije jednog istorijski prevaziđenog koncepta stvaranja socijalizma bez demokratije i zaštite ljudskih prava.

prethodni sadržaj naredni

vrh