Svet

Vreme broj 477, 26. februar 2000.

Ruski izazov Zapadu

Presecanje čečenskog čvora

Očigledno je da će Putin, iza koga pre svega stoje neki vrlo uticajni krugovi bivše Jeljcinove administracije, vojske i obaveštajnih službi, ali i delovi nove poslovne i finansijske oligarhije, pokušati da ojača delovanje države i državne kontrole u pravcu razvijanja neke vrste specifičnog ruskog državnog kapitalizma

Grozni nije više glavni grad Čečenije. Taj grad više i ne postoji, pošto je "oslobođen" tako što je, praktično, uništen. U poslednjih 150 godina ovo je četvrti pokušaj ruskih vlasti da reše "čečensko pitanje".

Sredinom devetnaestog veka carska Rusija je vodila veoma dug rat za uspostavljanje kontrole nad Severnim Kavkazom, posebno nad Čečenijom. Staljin je tokom Drugog svetskog rata jednostavno deportovao sve Čečene u Centralnu Aziju – uz veliki broj žrtava – zbog, kako je tvrdio, njihove podrške Hitleru. Posle raspada SSSR-a u Čečeniji je nastala anarhija, koliko zbog ambicija i pretenzija lokalnih lidera toliko i zbog nejasne politike Moskve i podrške koju su različiti krugovi u prestonici pružali raznim grupacijama u samoj Čečeniji. Prepleli su se mnogi finansijski, politički i drugi interesi u ambijentu sve veće kriminalizacije.

Bivši sovjetski general Dudajev, a zatim i bivši pukovnik Mashadov, okrenuo se nacionalno-religijskom faktoru kao pokretačkoj snazi na putu ka većoj samostalnosti ili eventualnoj nezavisnosti, računajući da su Čečeni u istoriji pružali vlastima iz Peterburga i Moskve veći otpor nego većina naroda koji su dobili svoje države raspadom SSSR-a. Međutim, sasvim je moguće da događaji ipak ne bi pošli najgorim putem da se u Moskvi nije postepeno formirala ideja da se sopstveni ekonomski i socijalni problemi pokušaju da amortizuju i kompenzuju jednom "pobedonosnom" akcijom protiv čečenskih separatista. Taj sukob, koji se može smatrati najtamnijom stranicom u političkoj biografiji Borisa Jeljcina, završen je faktičkim osamostaljivanjem Čečenije, ali i radikalizacijom unutrašnjih procesa u ovoj republici, sve do uvođenja šerijatskog prava.

ŠIRA JAVNA PODRŠKA: Nesumnjivo je da čečenski problem, ovakav kakav je sad, ne bi lako rešila nijedna vlada. Jasno je takođe da su bili prisutni snažni elementi fundamentalizma i terorizma. Međutim, osnovni problem odnosa Moskve i Čečenije dublji je od toga. Terorizma ima i u Španiji, Britaniji ili Francuskoj, ali se vlasti ovih država nisu rešile da udare raketama i avionima po gradovima i selima Baskije, Severne Irske ili Korzike. Razaranje sopstvene zemlje imalo je, očigledno, i neke druge motive koji su u Moskvi smatrani dovoljno vrednim ovakve cene.

Za razliku od rata sredinom devedesetih, ovaj rat je u Rusiji dobio mnogo širu javnu podršku. Delom se to desilo zbog boljeg vojnog planiranja, manjeg broja žrtava među ruskim vojnicima, a naročito zbog mnogo bolje propagandne pripreme i uspešnog "postrojavanja" najvećeg dela medija na liniji podrške vojnoj akciji. Ključni uzroci su, međutim, drugi. Jeljcin, Putin i krugovi oko njih očigledno su procenili da mogu uspeti na parlamentarnim i predsedničkim izborima samo ako pomere u drugi plan ekonomske i socijalne probleme i zaigraju na kartu jačanja državnosti, patriotske retorike, reafirmacije armije, pa i militarizma, uz izvesno zaoštravanje odnosa sa Zapadom.

Ovakav recept dao je na parlamentarnim izborima neočekivano dobre rezultate, koje verovatno ni Jeljcin ni Putin nisu očekivali, a rejting premijera je toliko porastao da je to podstaklo Jeljcina da mu prepusti i predsednički položaj, računajući da što skorije održavanje predsedničkih izbora znatno povećava Putinove izglede. Naime, do juna, kada bi se inače održali izbori, efekat Čečenije bi se mogao izgubiti ili čak postati kontraproduktivan. Ovako su Putinovi izgledi veoma veliki, posebno posle odustajanja Primakova.

Putinova politika se dobrim delom oslanja na činjenicu da je mnogima najlakše da uzroke za svoje ekonomske i socijalne probleme traže u promeni međunarodnog statusa zemlje i slabljenju uloge supersile, kakvu je nekad imao SSSR. Iako je veza zapravo obrnuta – naime, jedan od glavnih uzroka ekonomskih teškoća, niskog standarda, pa i same propasti Sovjetskog Saveza bila je upravo velikodržavna i hegemonistička politika koja je definitivno iscrpla zemlju. U današnjim uslovima ogromnih teškoća tranzicije, veliko je iskušenje pokušati obnavljanje unutrašnje kohezije društva postupcima i retorikom koji reafirmišu državu i državnost, armiju, status zemlje kao velike sile, pa i radikalne metode rešavanja najvećih problema (kakav je čečenski).

Očigledno je da će Putin, iza koga pre svega stoje neki vrlo uticajni krugovi bivše Jeljcinove administracije, vojske i obaveštajnih službi, ali i delovi nove poslovne i finansijske oligarhije, pokušati da ojača delovanje države i državne kontrole u pravcu razvijanja neke vrste specifičnog ruskog državnog kapitalizma, kombinujući tržišne zakonitosti sa većom kontrolom vlasti nad društvenim tokovima, ne dirajući u već raspodeljeno vlasništvo ali uz težnju da se smanji ili kontroliše korupcija koja je počela ugrožavati stabilnost osnovnih društvenih institucija. Radi se, dakle, o pokušaju konsolidacije države i društva uz pomoć jednog kontrolisanog sistema koji sadrži elemente i demokratije i autoritarizme, kao i populizma i oligarhije. Većini građana, ali i većem delu političke i finansijske elite, izmorenim burnim događajima i previranjima u poslednjoj deceniji, perspektiva takve konsolidacije u ovom momentu odgovara, iako neki svakako imaju primedbe na pojedine njene elemente, a posebno metode. Stoga i akcija u Čečeniji uživa znatnu podršku. Rizik za Putina jeste u mogućnosti da se ovaj rat oduži i podrška počne da topi, ali se to, po svoj prilici, neće desiti do izbora. Gerilski rat u planinama, koji nesumnjivo sledi, biće svakako manje popularan i doneće nove žrtve i probleme, ali tada će već Putin biti predsednik sa petogodišnjim mandatom, pa će moći da razmišlja i o mogućem političkom rešenju.

KONTROLISANO ZAOŠTRAVANJE: Rat u Čečeniji svakako je zaoštrio odnose Moskve sa Zapadom, što je takođe delimično deo spomenutog scenarija. Mnogi u Moskvi misle da je reč o "programiranom zaoštravanju", ali nesumnjivo postoje i elementi autentičnog nesporazuma oko nekih načelnih stvari u posthladnoratovskom svetu. Međutim, Putin za sada drži ovo zaoštravanje pod kontrolom, a težiće da to čini i ubuduće. Ovogodišnji ruski budžet ne može se realizovati bez stranih kredita, a svega nekoliko dana posle pada Groznog Moskva je postigla vrlo povoljan sporazum sa Londonskim klubom kojim joj je praktično oproštena trećina sovjetskog duga (njegov ukupan iznos je oko 32 milijarde dolara).

Što je još važnije, Putin želi da stekne izvesne poene zaoštravanjem sa Zapadom, ali nikako ne želi da ostane zabeležen kao državnik koji bi te odnose toliko pokvario da bi bila dovedena u pitanje sama mogućnost daljih reformi u Rusiji. Dakle, zaoštravanje ima granice označene objektivnim mogućnostima i potrebama Rusije, a to svakako znaju i Putin i oni koji ga podržavaju. Poruka koju on šalje Zapadu zapravo je da će njegova vlast obezbediti stabilizaciju zemlje, veću predvidljivost razvoja, a samim tim i povoljnije uslove za strane investitore, a kao uslov takve stabilizacije predstavlja se upravo rešenje "čečenskog problema". Bez obzira na prilično nezadovoljstvo Zapada onim što se u Čečeniji dešava, čini se da ovakva argumentacija Moskve ipak ima dosta efekta, jer je za zapadne zemlje od ključnog i dugoročnog strateškog značaja da se u Moskvi održe snage koje se zalažu za tržišne i političke reforme – makar i u nešto izmenjenom i ograničenom vidu – ali da pri tom budu suzbijeni komunisti i sovjetski nostalgičari. Čečenski rat je krajnje neprijatna cena za to, ali će je Zapad u krajnjoj liniji prihvatiti u očekivanju da će uslediti period bar delimične unutrašnje konsolidacije i stabilizovanja stanja u Rusiji. Ako se to desi, Putin bi mogao biti "prelazni predsednik", posle koga će doći neko iz mlađe generacije, neopterećen sovjetskom prošlošću i, naročito, metodama iz tog vremena. Hoće li se tako zaista i dogoditi zavisi, međutim, gotovo isključivo od unutrašnjeg stanja i odnosa političkih snaga u Rusiji, a to je teže predvideti nego bilo koje pitanje u odnosima Rusije sa svetom.

mr Vladimir Vereš
Autor je zamenik direktora Centra za strateške sudije

prethodni sadržaj naredni

vrh