Politika

Vreme broj 477, 26. februar 2000.

Opozicioni odjeci i reagovanja

Strah i vika

Opoziciji preostaje da se organizuje i da Miloševiću pokaže da ona postoji

Opozicija u Srbiji nije otrpela uvredljivi govor jugoslovenskog predsednika i šefa Socijalističke partije Srbije (SPS) Slobodana Miloševića na Četvrtom kongresu ove partije. Srpski pokret obnove (SPO) saopštava da je to objava "srpsko-srpskog rata", da je šef države "ne skrivajući mržnju i spremnost na zlo, nedopustivo vređao i klevetao demokratsku opoziciju i njene pristalice, koji čine većinu građana države na čijem je čelu"...

Građanski savez Srbije (GSS) je ocenio da je Kongres SPS-a pokazao da se u našoj zemlji živi u dva odvojena sveta – jednom su luksuzni automobili, telohranitelji, otimačina para od naroda, u drugom vlada beda, siromaštvo..."

Socijaldemokratska unija (SDU) je ocenila da izbora neće biti, ali da će biti represije, progona i terora. Liga socijaldemokrata Vojvodine (LSV) kaže da je kongres "čista i glasna najava nasilnog obračunavanja sa svima koji ne misle kao i oni". Predsednik koalicije "Vojvodina" Dragan Veselinov upozorio je da je Milošević do sada izgubio sve bitke sa drugim narodima, i da bi morao da zna da će tek protiv svog naroda izgubiti.

Pokret za demokratsku Srbiju (PDS) poručio je: "Oni (SPS) ne lažu. Oni jednostavno više ne razlikuju laž od istine. Oni idu putem bez povratka i vuku sa sobom zemlju i narod. U tome ih moramo sprečiti."

Generalna konferencija Demokratske alternative (DA) je 20. februara 2000. zatražila da se sve državne institucije "oslobode partijskog diktata i zloupotrebe", "kao i obustavljanje hajke, pretnji i progona političkih neistomišljenika"...

"OSLOBODILAČKA KULTURA": Jovo Bakić sociolog politike s beogradskog Filozofskog fakulteta (pres klub 21. februara) konstatuje da je ta satanizacija opozicije deo starih šablona – reč je fenomenu koji Bakić naziva "oslobodilačka politička kultura": "U takvoj vrsti političke kulture imate dihotomizaciju političkog prostora na 'rodoljube' i 'izdajnike'. Nažalost, u novijoj srpskoj istoriji ta razdeoba je stalna. Pred kraj devetnaestog veka naprednjaci su radikale teretili kao 'ispostavu ruskih interesa', radikali su pak naprednjake nazivali 'austrijskim plaćenicima'. Posle toga, kad radikali dolaze na vlast, imate 'oslobađanje Srbije od austrijske okupacije' (preko naprednjaka), naprednjački skupovi se rasturaju, dolazi do fizičkih obračuna. Posle Prvog svetskog rata čule su se stalne optužbe – bilo na nacionalnoj liniji, bilo da su Hrvati izdajnici Jugoslavije (znači kompletna nacija) ili da je Stjepan Radić izdajnik (on se zatvara, uzima mu se sloboda u jednom na vratu). Kao akt 'političke oslobodilačke kulture' Puniša Račić puca u njega, znači 'oslobodilaštvo' se prenosi u parlament. Posle Drugog svetskog rata imate optuživanja buržoazije, četnika da su 'izdajnici', 'kolaboranti', njihova proganjanja, zatvaranja...

Informbiroovci su 'Staljinova agentura', 'izdajnici'...

Naposletku imate vlast Socijalističke partije Srbije, JUL-a i srpskih radikala, gde su sada oni jedini pravi tumači nacionalnih interesa – za druge nema prostora. Oni su ti koji određuju ko je rodoljub, ko je izdajnik...

U tom smislu, sve ideološke razlike, svi ekonomsko-socijalni problemi povlače se u drugi kraj, jer šta ćete vi nekome objašnjavati vaš ekonomski program, ukoliko znate da je on izdajnik. Njega treba zatvoriti, treba ga lišiti života. U tom smislu Slobodan Milošević i njegova vlast samo je najnoviji izdanak 'oslobodilačke političke kulture', nažalost, prilično maligni izdanak", konstatuje Bakić koji se, gledajući šta se dešava, zabrinuto pribojava da bi ovde moglo biti dosta krvi...

ODLAGANJE: Potpredsednik Demokratske stranke (DS) Slobodan Vuksanović ocenio je da Četvrti kongres socijalista "ne bi bio zanimljiv da nije deo kampanje režima, koja je organizovana da bi usporila (Miloševićev) neminovan odlazak".

Potpredsednik Nove demokratije (ND) Svetozar Krstić ne očekuje da će vlast posegnuti za drastičnim merama, poput zabrane političkih partija ili uvođenja vanrednog stanja zbog toga što u ključnim snagama, koje se angažuju pri tim merama, ne postoji dovoljan stepen jedinstva za sprovođenje ovakvih koraka, odnosno da Vojska Jugoslavije nije ono što predstavljaju generali Dragoljub Ojdanić i Nebojša Pavković. Krstić smatra da je najbolji odgovor – zajedničko delovanje opozicionih stranaka. Predsednik Demokratskog centra i kopredsednik koalicije DAN Dragoljub Mićunović takođe smatra da je kongres socijalista pokazao "sasvim jasno da neće biti vanrednih izbora", tako da opozicija sada u skladu sa tim mora da definiše svoju reakciju i strategiju kojom će Miloševiću da pokaže da ona postoji i da će se braniti.

Jednu od ponuda plasiranih pred sastanak opozicije, koji će se po svoj prilici održati početkom marta, režim je bacio pod noge – predlog Dragoslava Avramovića da se Miloševiću ponudi mirna predaja vlasti, uz garanciju da neće biti isporučen Haškom tribunalu. Avramović je to predložio polazeći od toga da nije moguće dobiti oko milijardu maraka iz inostranstva za neophodnu stabilizaciju ekonomske situacije u SR Jugoslaviji dok se ne promeni vlast. Po Avramoviću, ukoliko bi opozicija postigla saglasnost o tome, trebalo bi otpočeti konsultacije sa predstavnicima SAD, Velike Britanije, Nemačke, Francuske, Italije, Kine i Rusije. Nešto slično uradili su u prošlom veku Pašićevi radikali, kada su parama ruskog cara otkupili krunu od Kralja Milana. Mićunović zaključuje da, sudeći prema govoru na kongresu, Slobodan Milošević ne misli ni na kakve sporazume sa opozicijom.

Opozicija zaključuje da socijalisti nisu sposobni da reforme ostvare i stoga na kongresu pod motom "Obnova, razvoj, reforme" prosipaju mržnju. Vic kaže da pristalice režima više ne znaju šta je direktiva -"da li da se davi, da li da se kreči..." (Asocijacija na potemkinovsku "obnovu" i na rečenicu aktuelnog potpredsednika SPS-a: "Drugarice Miro, da se ja pitam, ja bih podavio ovu opoziciju!" – Mirko Marjanović Mirjani Marković, citirano iz knjige Slavoljuba Đukića "Kraj srpske bajke".)

VIZIJA: Dragan Lakićević, iz Instituta za evropske studije, konstatuje da režim opoziciju jednostavno "stavlja u ilegalu" uz obnavljanje stare političke vizije – da ovde bude središte zemalja koje su ugrožene od novog svetskog poretka. Da bi ta vizija bila realizovana, zahteva se kontinuitet vlasti koji ne bi trebalo da bude prekidana nekim delovanjem opozicije, ili eventualnom smenom vlasti. "Kakav će biti odgovor opozicije ne znam, ali se bojim da je ovo pokušaj da se osavremeni jedna politika koja je inače imala svoje preteče, čini mi se, u Enver Hodžinoj Albaniji", zaključuje Lakićević, koji smatra da ovakvih kongresa više nema ni u Kini.

Ne bi se reklo da je opozicija zaplašena režimskom galamom, već u njoj prepoznaje dvorski strah. Lideri ponavljaju da razvoj događaja najviše zavisi od opozicionog staloženog rada. SPO je odmah posle kongresa, na svom Gradskom odboru Beograda, preventivno promovisao odbranu gradova. (Uključen je i popularni Avram Izrael, čovek koji je u ratu izgovarao ono dragoceno: "Gotovo!")

Predsednički izbori sa dva kandidata u Demokratskoj stranci izgleda da mobilišu ovu stranku. Uz to, Đinđić je u intervjuu Studiju B najavio da će opozicija hitno organizovati obuku 30.000 kontrolora izbora.

U proleće 1996. govorilo se, a i tada je bio kongres SPS i početak opozicione ofanzive, da treba spremiti "sabor evropske Srbije protiv kongresa kineske Srbije". Potrebno je nešto više od sabora.

Politikolog Dijana Vukomanović iz Instituta za političke studije podvlači činjenicu da je na mesnom nivou izabrano 50 odsto novog kadra SPS-a, da je čitava politička scena "beogradocentrična", a da se politički život ne odvija samo u prestonici, te da tu činjenicu mora da shvati i opozicija.

Jedan od puteva opozicije je, dakle, da se seti možda najboljeg Pašićevog govora, održanog 28. jula 1882. na Ilijinim vodama u Kragujevcu: "Zato, braćo, organizujemo se u svakom selu, u svakom srezu, pa ćemo sigurno pobediti!"

Milan Milošević

prethodni sadržaj naredni

vrh