Svet

Vreme broj 468, 25. decembar 1999.

 

Primopredaja Makaoa i Panamskog kanala

Povratak matici

Za razliku od Portugalaca koji su priznavali da je Makao kolonija, Amerikanci su se trudili da to izbegnu u slučaju Panamskog kanala

Odavno se negde nisu tako obradovali kineskoj vojsci kao u ponedeljak 20. decembra oko podne na Makaou, malom ostrvu preko puta Hong Konga, koje je dan ranije uz veliku pompu pripojeno matici Kini nakon gotovo 450 godina, koliko je bilo portugalska kolonija. Evropska zajednica se, makar formalno, tim činom minimalno geografski smanjila, a Kina neprimetno povećala, ali je simbolički značaj pripajanja Makaoa Kini znatno veći.

Dok je kineska delegacija na čelu sa predsednikom Đijang Ceminom "primala" Makao iz ruku portugalskog predsednika Žorge Sampaja, njihovi pogledi bili su zapravo uprti ka Tajvanu, ostrvu koje bi Kina najviše volela da vidi ponovo pod okriljem Pekinga, a koje se od matice otcepilo 1949. godine kada su se na njega sklonili poraženi u kineskoj revoluciji. Nakon preuzimanja Hong Konga iz ruku Britanaca 1997. godine i proklamacije gesla "jedna zemlja dva sistema", Kina je pokazala da ume da se uzdrži od ideoloških promena u timu koji uspešno igra. Ukoliko se nešto slično pokaže i na primeru Makaoa, nema više nikakvog razloga da se Tajvan ne pripoji Kini u dogledno vreme, smatraju kineski državnici ("vrlo brzo" priželjkuje predsednik Đijang u svom govoru).

No, adaptacija Makaoa pod novom upravom može biti čak i komplikovaniji posao od onog sa Hong Kongom. Za razliku od visokoindustrijalizovanog Hong Konga, Makao je grad kockarnica, a shodno tome i leglo poroka. Zaostavština prethodne vlasti takođe se drastično razlikuje. Englezi su Hong Kongom vladali domaćinski, razvili su modernu mini imperiju baziranu na prozapadnom kapitalističkom društvu. Predali su ga Kini u savršenom stanju, manje-više je sav posao obavljen skidanjem britanske i postavljanjem kineske zastave, a Britanci su se tokom ceremonije držali poprilično hladno. Makao je, s druge strane, ogrezao u kriminal i korupciju, što je posebno uzelo maha sredinom devedesetih, a Portugalci su se više bavili očuvanjem svog kulturnog uticaja nego ozbiljnom državnom infrastrukturom. Radost velikog broja građana Makaoa (ima ih 430.000 i većinom su Kinezi) dolasku kineske vojske leži upravo u činjenici da im je dojadio zulum kineskih mafijaša, zloglasnih trijada, i ne mogu da dočekaju da nova uprava krene da ih vija po gradu.

AMBICIOZNI HO: Portugalska vojska povukla se iz Makaoa još 1974. godine, ostavivši ostrvu samo civilnu upravu. U aprilu 1987. postignut je sporazum sa Kinom o vraćanju Makaoa matici i preciziran je datum primopredaje. Dogovoreno je da Makao bude demilitarizovana zona, a da upravu postavlja Peking. U maju ove godine za prvog upravnika (gradonačelnika) sa kineskim aberom odabran je Edmund Ho, uspešni bankar. Nešto pre toga kineski predsednik Đijang Cemin izjavio je da će oni ipak poslati "nešto vojske" na ostrvo tek da bi se, što se kaže, izbegla svaka eventualnost. Portugalci su ovo veoma loše primili, a predsednik Sampajo je čak zapretio bojkotom ceremonije primopredaje. U međuvremenu su se strasti malo stišale, verovatno i zato što ideja o dovođenju vojske na ostrvo nije naišla na negodovanje građanstva, naprotiv. Za razliku od Hong Konga sa vrlo organizovanom policijom, gde se jedna kineska brigada na dan primopredaje provozala ulicama do kasarne, odakle se više ne pomalja, na Makaou se očekuje nešto aktivnija uloga.

"Sada imam veliku prednost jer sam stekao psihološku podršku za drastične promene u policiji", izjavio je Edmund Ho. "Ako mi sada (policajci) kažu da nisu zadovoljni, da ne žele promene i da odbijaju da rade svoj posao, odgovoriću im da je to sasvim u redu te da će njihov posao od sada raditi vojska."

Ho misli da će na taj način izaći na kraj sa kineskim mafijašima koji su gotovo potpuno preuzeli kontrolu nad gradom i kockarnicama, ključnim izvorom prihoda na Makaou. Mafijaši su ubijali vladine službenike, rasterali turiste i donele revolveraške obračune i automobile-bombe na inače mirne ulice.

"Trijade će morati da nauče da se ponašaju. Ne mislim da ćemo ići od kuće do kuće, hapsiti ljude i voditi ih u logore. Ali ako su oni podzemlje, onda neka ostanu pod zemljom", poručio im je agilni 44-godišnji gradonačelnik.

Njegovo mišljenje dele čak i političari koji bi imali sve razloge da se naježe na pomisao o iskrcavanju kineskih vojnika na ostrvo. Nog Kuok Čong, koji je zbog svojih političkih opredeljenja svojevremeno izgubio posao u Kineskoj banci a danas je jedini predstavnik prodemokratskih pogleda u novoj upravi, sumnjičav je što se dalje demokratizacije Makaoa tiče, ali krivicu baca na nasleđe koje su ostavili Portugalci.

"Mnogi ljudi ovde se ne protive dolasku kineske vojske na Makao", rekao je Nog "Njujork tajmsu". "Oni veruju da će Kina uspešno izaći na kraj sa kriminalom, što Portugalcima nikako nije polazilo za rukom."

Sam čin primopredaje, iako spektakularan, odavao je izvesnu ležernost i kod Kineza i kod Portugalaca. Kinezi su u preuzimanju svojih teritorija od bivših kolonista već iskusni, a i Portugalci su bili raspoloženi da se ratosiljaju nasleđa sa kojim nisu umeli ili nisu imali volje da se nose. Sampajo je malo govorio o tome da su veze Portugala sa Makaom trajne i da su demokratija i slobode na Makaou nepromenjiva realnost, a Đijang Cemin je iskoristio priliku da pred očima celog sveta naglasi da se Kina pokazala spremnom i sposobnom da se vrlo brzo ujedini sa Tajvanom.

PREDAJA PRE ROKA: Samo nekoliko dana ranije, tačnije 14. decembra, slična ali mnogo manje glamurozna ceremonija dešavala se u Panami. Nakon 95 godina uprave, SAD su predale Panamski kanal lokalnoj vladi. Zapravo jedina realna sličnost između Makaoa i Paname jeste način na koji je pitanje suvereniteta razrešeno. Zainteresovane strane, u ovom slučaju SAD i Panama, sporazumele su se još 1977. da će kanal preći u vlasništvo lokalnog stanovništva tačno 31. decembra 1999. U to vreme predsednik Amerike bio je Džimi Karter, i ovaj njegov potez izazvao je buru nezadovoljstva među konzervativcima. Bura se nije stišala do današnjeg dana, tako da je isti taj Karter, sada već u penziji, poslat da u ime Amerike izvrši što se mora.

"Ovo je sada vaše", poručio je Karter nasmejanoj predsednici Paname Mireji Moskoso predajući joj formalno kanal i sve što uz njega ide. A to i nije baš tako malo. Za početak, Panama je i nastala oko kanala, otcepljenjem od Kolumbije 1903. godine, uz svesrdnu podršku Amerike i njenog tadašnjeg predsednika Teodora Ruzvelta. Pod njegovom vlašću kanal je počeo da se gradi 1906, a pušten je u rad 1914. godine. Dugačak je 80 kilometara, a Amerikanci su imali tapiju na pojas od po deset milja (šesnaest kilometara) sa svake strane kanala.

Panama je za Amerikance od izgradnje kanala postala ključno mesto u Centralnoj Americi. Tamo su locirane jedinice američke vojske koje su nadzirale sever Južne Amerike i bile udarne u borbi protiv kolumbijskih narko-kartela. Otuda su, između ostalog, poletali avioni koji su bombardovali destilerije i magacine kokaina duboko u džungli. Po odlasku iz Paname Amerikanci će ne samo morati da pronađu novu bazu u regionu već će izgubiti "zaštitni zid" za prenos droge ka SAD, što kanal jeste bio.

Pored toga, kanal je prošle godine doneo preko 500 miliona dolara prihoda, a konzervativci upozoravaju da nova uprava neće biti sposobna da vodi tako važan posao. To su neki od razloga zašto je aktuelni predsednik Klinton izbegao da ode na ceremoniju primopredaje, mada on to ne bi priznao ni za živu glavu (iz Bele kuće je saopšteno da je razlog nedolaska sprečenost obavezama koje nisu političke prirode). Državni sekretar Medlin Olbrajt u poslednjem trenutku se izgovorila zauzetošću, zbog pripreme samita između Izraela i Sirije. I sama ceremonija je pomerena tri nedelje unapred kako bi se izbegla poklapanja sa milenijumskim aktivnostima.

PLANOVI: Panama ima velike planove sa kanalom koji je drugi najveći izvor prihoda za ovu državu, odmah iza velike bescarinske zone kod grada Kolon, inače druge u svetu po veličini posle Hong Konga. Vlada namerava da u narednih nekoliko godina proširi kanal i za tu operaciju angažuje milijardu dolara kapitala. Predsednica Moskoso izjavila je da će kanal biti apsolutno komercijalizovan i da neće biti predmet političkih trvenja bilo kakve vrste. Odagnala je svaku mogućnost da sada kada su otišli Amerikanci na njihovo mesto stupe Kinezi, što je bio predmet špekulacija jer jedna hongkonška firma kontroliše pristupne dokove na obe strane kanala. Panamljani nisu propustili priliku da izraze svoje nezadovoljstvo činjenicom da im Amerikanci osim unosnog posla u amanet ostavljaju i stotine, možda i hiljade hektara džungle po kojoj su tokom brojnih vojnih vežbi posejane bombe, mine i razna druga eksplozivna sredstva. Džunglu je, prema priznanju Amerikanaca, apsolutno nemoguće očistiti, sem da se seče, a to bi ugrozilo sam kanal.

Za razliku od Portugalaca koji su otvoreno priznavali da je Makao njihova kolonija, Amerikanci su uvijeno (kako već umeju) pred svetom i sebi samima kao jedan od razloga za prepuštanje kanala Panami naveli da se tu radilo o nečemu što je možda moglo da se okvalifikuje kao kolonijalizam, mada taman posla i - daleko bilo. Vreme kolonijalizma (sem nekoliko minornih primera) biće tako okončano sa dvadesetim vekom.

Zoran Stanojević

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)