Kultura

Vreme broj 450, 21. avgust 1999.

 

Deset godina Zida

Potraga za identitetom

Sadašnje sučeljavanje rezultata pedesetogodišnjeg eksperimenta bolno je za svakog, bez obzira na to sa koje njegove strane da dolazi

Mnogi veliki evropski gradovi svoj razvoj i oblik duguju, između ostalog, i potkusurivanju. Naravno, nije reč o bukvalnom i odomaćenom značenju ovog izraza već o njegovom smislu u kontekstu političke reprezentacije države. Reč je o onoj važnoj i ponekad tragičnoj igri između državne politike i njenog reprezentovanja ka spolja. Reč je o politici koja ne vodi računa o opštem dobru već o svojim uskim ciljevima, ne pitajući za opštu cenu. U toj beskrupuloznoj igri politike, ekonomije i urbaniteta ovo poslednje najčešće izvlači deblji kraj. Ali, kada se raskorak između stvarne prirode politike i njene reprezentacije zaoštri preko egzistencijalno prihvatljive granice dolazi do nepredviđenih i često zapanjujućih rezultata. To su momenti mogućeg uzleta duha koji u jednom momentu podsvesno odbije da sledi trag političke reprezentacije i stvori svoj alternativni sistem, braneći vlastiti dignitet. U tom slučaju reprezentacija takođe igra važnu ulogu. Vera države da je promocijom velikih projekata, kao konkurs za Savski amfiteatar ili obnovu svojom voljom porušene zemlje, na primer, moguće promeniti predstavu o režimu, nije nova. I Čaušesku je gradio svoj Bukurešt. Paralele su moguće, a za učenje o gradu istorija političkog potkusurivanja je važno štivo. Bilo da gledamo istoriju pariskih bulevara, obnavljanje Varšave ili izgradnju Musolinijevog Rima, uočavamo procese koji su dvostruko obeležili ove gradove: prostorno i kulturno.
U utakmici oficijelnog i stvarnog prostor je osnovna moneta kojom se kupuje rezultat. Politika ima moć i infrastrukturu kojima uspeva da realizuje svoje aspiracije snažnije i jasnije no fluidni paralelni kulturni milje. U krajnjoj liniji, njoj ta uloga i pripada. Planovi koje proizvode "institucije sistema" pokazuju raskorak stvarnosti i pretenzija, megalomaniju u najmanju ruku, a u drastičnijoj situaciji - kroj carevog odela. Između svih potkusurivanja na prvom mestu su ona koja su se završila u šutu i krvi. Istorija razaranja gradova u ovom veku, osim u fragmentima, još uvek nije napisana. Njen rezime bi doveo do zastrašujućih činjenica o moći političkog rušilaštva za dobro nacije. Bio bi to i bukvar onog za šta se glasalo. U ovoj školici Beograd bi bio najdraži, ali je Berlin najbolji primer.
Najbolji predložak za razumevanje promena koje su zadesile Berlin sigurno je tekst Valtera Benjamina. Berlin njegovog detinjstva s početka veka promenjen je Hitlerovom kolosalnom ambicijom, preriljan sovjetskim granatama, zabetoniran pretenzijama istoka i zapada, i najzad se danas reinkarnira voljom ponovo ujedinjene Nemačke. Svaki od novih slojeva je teatralno izlivan, udaljujući grad korak po korak od njegovog prirodnog bića. Svaki od njih je bio ili inspirisan ili uslovljen političkim potkusurivanjem, uništavajući hrpe istorije. Sa prostornim simbolima mleveni su i ljudi, samo njihovo biće. Među njima i Benjamin. Ostao je tekst, slabašno oružje protiv kontinualnog brisanja grada.

GRANICE ZATVORA: U kontekstu savremene Evrope, Berlin zauzima mesto repera u računanju vremena. Do 1989. godine, bez obzira na to sa koje strane zida se gledalo, Berlin je bio kraj i početak. Ne samo granica već i pupak sijamaca. Po tome što je istovremeno bio metafora zla i dobra reklo bi se da je u njemu dostignut zavidan nivo ludila. Zid je porušen, a njegova ideološka supstanca poslužila je da se podigne jedan novi zid između bogatih i siromašnih. I otpad je sirovina, što bi rekli na Istoku u vreme obnove i izgradnje. Linija zaštite zapadne kulture i ekonomije od hordi nomada sa istoka je pomerena. Granica između dve Evrope je iz berlinske tačke izmeštena na liniju kontinulanog razgraničenja. Umesto zida od građevinskog materijala podignuto je neprobojno evropsko utvrđenje od normi i zakona. Odbrojavanje je javno: When I say ten, you will be in Europa. I say: ten!
Nestankom Zida poništena je vidljiva barijera dve Nemačke. Da li su one time postale jedno? Iako važan preduslov, prostorno jedinstvo nije garant kulturne i socijalne integracije. Nemačka je jedno, ali ne i celo. Za Berlin je to nulta tačka u odmeravanju postojećih razlika. Svetovi iza zida su postali stvarni. Njihova endemska nesigurnost i manjak samopouzdanja proističu iz hroničnog diskontinuiteta, uništavanja vrednosti i kriterijuma, kako piše socilolog Ulrich Beck u knjizi "Rizično društvo". Svaka porodica je izložena presiji promene, a svaka njena generacija živela je u drugom sistemu. U poslednjih sto godina Nemačka je bila imperija, republika, Treći Rajh, podeljena na demokratsku i komunističku državu, a danas je ujedinjena i demokratska. Deca moraju da odbace vrednosni sistem svojih roditelja. Karin ne želi da bude Nemica, na aerodromu radije govori engleski i želi da napusti zemlju umorna i od nacionalne istorije i od prekrajanja istorije vlastitih roditelja. Ona nije izuzetak, konstatuje Ian Traynor u "Gardijanu". Mladim Nemcima je još uvek teško da prihvate nacionalnu odgovornost holokausta i susret sa nepopularnošću. Brehtovo Ich bin ein Berliner nije bilo prijava adrese pribežišta već verbalni otpor kolektivnoj krivici, čin otpora i podsticaj jednom drugačijem svetu. Ta rečenica definiše granice grada podudarne sa granicama ljudskog života.
Zid je bio granična linija koji je podeljenim svetovima davao legitimitet. Sadašnje sučeljavanje rezultata pedesetogodišnjeg eksperimenta bolno je za svakog, bez obzira na to sa koje njegove strane da dolazi. Otvorene su fioke ormana u kome se arhivira istorija. Istorija oblikuje svest, a nju pišu pobednici. Susretom dve Nemačke ispostavilo se da je pobednika u ratu bilo više.

KAZNA: Podela grada bila je završna odredba kazne za zlo proisteklo iz ekstaze samodovoljnosti, iz vere da postoje više ljudi i manje ljudi i da se uništenjem drugačijeg može stvoriti bolji svet. Za njeno izdržavanje bio je potreban zatvor. Zid je određivao granice susednih ćelija. Za ljude je to bio realni limit, ali i motivacija. Istorija invencije prebega iz istočnog u zapadni deo grada, iz države u državu, sakupljena u Muzeju zida, otkriva više od kliširane predstave podele na svetove. U njemu su sabrane lične drame - krajnji rezultat svake kolektivne kazne.
Iskustvo Berlina otkriva socijalne posledice protivprirodne podele. Berlin danas podseća na socijalnog Frankenštajna. Njegovih tri i po miliona stanovnika (manje nego1939) podeljeni su u dve gotovo podjednake socijalne grupe: Istočnjake i Zapadnjake. Njihovo zajedničko obeležje je potraga za identitetom. Zid je pregrađivao dve laboratorije u kojima je in vivo obavljan eksperiment uzgoja iste vrste u dva različita konteksta. Obema stranama su podeljene uloge u hladnom ratu kome je Berlin bio prostorni izraz.
Prvobitna euforija ujedinjenja je prošla, a svakodnevica počela da na obe strane otvara knjigu uspomena. Jedni su zagledani u prošlost i pokušavaju da otkriju šta se to dogodilo da njihovi životi više nisu isti, da ih je teško životom uopšte nazvati. Drugi su zagledani u tu istu istoriju pokušavajući da rekonstruišu baš one tačke i momente koji nedostaju kako bi njihovi životi postali jedno i celo. I jedni i drugi lutaju po prostranstvima raspolućenosti koje definišu decenije različitih iskustava i istorija stvaranih na dve strane sada nepostojećeg Zida. Prolazi koji su nekada određivali pravila ponašanja i mesta gde se dva sveta sastaju više ne postoje. Uspostavljene su drugačije putanje praktično novog grada. U tom kolopletu i jedni i drugi pokušavaju da uspostave neke repere i ispune prazninu na mestu zida i da pronađu iskustvene oslonce za preživljavanje. Bez mnogo uspeha, za sada.
Nestankom granice i ujedinjenjem stvoreni su novi politički i kulturni paradoksi. Vremenom stvorene razlike između kultura postale su očiglednije. Istočni Nemci su jedina velika grupa iza Gvozdene zavese, koja se našla na strani isključive Evropske zajednice. Oni su grupno prešli granicu i otkrivaju realnost sanjanog. U novom okruženju, za koje su mnogi žrtvovani, održava se kult istočnonemačke kulture svakodnevice. U kafeima ispred kojih su parkirani trabanti i u kojima se plaća istočnonemačkim markama, čiji su enterijeri mali neformalni muzeji proteklog života oblepljeni plakatima Staljina i Honekera, partijskim zastavama, u kojima se jede i pije skromno, "kao pre", okupljaju se porodice nostalgičara. Braneći vlastiti identitet, oni svom podmlatku poručuju: "Naši životi su realni i mi ih se ne odričemo". Zajedno sa bosanskim i albanskim izbeglicama, uličnim pevačima Kaljinke, prodavcima boršča i britanskim gastarbajterima oni čine egzotični svet unutar uzavrelog gradilišta.

KAZNENE ODREDBE: Od vizije Velikog Berlina Špera i Hitlera stiglo se do razgradnje same ideje o fizičkoj kontinualnosti grada. Berlin je veliki grad, ali ne i metropola, govorio je Adolf. Zato - moramo preteći Pariz i Beč. Ta prostorna vizija nikada nije ostvarena.
Po završetku rata arhitektura je dobila ulogu promotera dve oprečne političke doktrine. Zapadni Berlin je postao plakat svoje strane,2 a Istočni linija zaštite logora.
Na periferiji zapadnog grada podignute su reprezentativne građevine, a zgrade Muzeja moderne umetnosti, Mis fan der Roea i Sarunove Gradske biblioteke i Filharmonije, svedoče o utakmici u kojoj se dokazivalo gde je pravi, a gde lažni Berlin. Priređivanjem izložbi arhitekture Berlin je anticipirao savremenu ideju o gradu po kojoj kontekst i arhitektonski oblici nisu međusobno uslovljeni. Grad kampus je postao i svojevrsni muzej arhitekture. Tu su gotovo svi pravci koji su obeležili poslednjih pet decenija, kao i dela značajnih protagonista: Taut, Le Corbusier, Kolhof, Nouvel, Stirling, OMA, Liebeskind. Organizovanjem dve velike izložbe urbane rekonstrukcije, Interbau 1957. i IBA 1987. godine, tragano je za reintegracijom tradicionalnih urbanih vrednosti i novog oblikovnog jezika. Postupno, ambiciju Velikog Berlina zamenila je prirodnija ideja: Integralni grad. IBA, sa motom "Berlin bez granica", bila je i prvi čin u integraciji dva dela grada. Tim velikim globalnim projektom, smeštenim u pograničnoj zoni, inicirano je sastavljanje polupane gradske posude u celinu. U isto vreme, na drugoj strani zida, provođene se radikalne rekonstrukcije koje su zatirale preostale tragove istorije. Ili je zapuštano sve što je preostalo od rata. Stari simboli su zamenjeni novim. Dok je na Aleksanderplacu građen drugi po visini toranj u Evropi (viši je bio samo moskovski!), u pograničnoj zoni su ostavljene ruševine bombardovanih zgrada kao opomena i podsećanje na krivicu.
Ponovno slepljivanje grada je veliki trenutak za Nemce i svet. Ritual pokajanja i oproštaja. Devedesetih Berlin liči na globalni grad. Decenije dugo potiskivanje prenaglašenog nacionalnog identiteta omogućilo je proces kulturnog usložavanja. Nomadi dolaze u Berlin u uverenju da projektili ne padaju dva puta na isto mesto. Kao u gigantskom azilu za beskućnike i bezemljaše u njemu se danas mešaju istok i zapad, Afrika i Evropa, veliki biznis i alternativa, država i anarhisti, skinheads i turski gastarbajteri, Jevreji i deca nacionalsocijalističkih glasača. Tako gledan, Berlin nalikuje metropoli, možda više no današnji Pariz. U tom socijalnim loncu političari gotove novi grad. Berlin je najveće gradilište u Evropi devedesetih.
Država pokušava da zaturi tragove sredine ovog veka, da povrati devetnaesti i da na njemu otpočne dvadeset i prvi. Arhaični mit se kampanjski rekonstruiše. Zapadni model je ustoličen za političku, ekonomsku, socijalnu i kulturnu normu. Pedeset godina je tek trunka istorije, ali je to i ceo jedan ljudski život. Generacije odrasle na istoku ostaju bez svojih mentalnih i socijalnih uporišta. Klatno promena je ponovo zanjihano i kosi mesta i ljude. Velika krađa identiteta se još jednom događa na istom mestu, a stanovnici Berlina opet ispaštaju grehove svojih roditelja. Mnogi bi voleli da sve može da se zaboravi, da se sve reši jednim potezom. U tom kontekstu Cristoov projekat pakovanja Rajhstaga je dobio mnoga tumačenja. Zaborav je jedno od njih. Ako prihvatimo drugo, koje referira konzumentsko društvo, onda smo blizu metafori političke vizije Berlina. Gledan, pak, kao mađioničarski potez pokrivanja krpom, za očekivati je da se po njenom podizanju volšebno pojavi nova tvorevina. Stari mađioničarski trik ovde ne pomaže. Nikakav trik, zapravo, ne pomaže u uklanjanju tragova vlastite istorije. Ostaje samo vreme i u njemu beskrajno veliki napor na preoblikovanju sebe i vlastite sredine.

***

Među gradovima kao, i među ljudima, postoje veze koje im sudbina paradoksalno nameće, povezujući ih i stavljajući ih u isti red opomene, nade i tragedije. Berlin i Beograd su prostorno udaljeni, ali nalikuju. Paradoksalno, u kratkoročnoj istorijskoj optici poslednja uporišta otpora masovnoj histeriji i zanosu mržnje bivaju dugotrajnije kažnjavana od onih koji su lako krenuli niz tok. Kazna za ćutanje i slabašni pokret otpora ne izvršava se trenutno. Njeno odlaganje i lagana egzekucija produžavaju ispaštanje. U svođenju računa pokazaće se da je kulturna šteta neuporedivo veća od političke. Berlinska drama je upozorenje budućem Beogradu.

Miloš Bobić

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)