Dosije Vremena

Vreme broj 450, 21. avgust 1999.

 

Svi njegovi bogataši i sva njegova sirotinja

Gazda Jezda je bio pametan

Bogoljub Karić bi, posle najavljenog odlaska iz srpske vlade, najradije napustio i zemlju, ali mu ne daju ni domaće ni vlasti Evropske unije. Milan Beko jedini glasao protiv slobodnog uvoza automobila, kojim država pokušava da dođe do većih para. Koliko stranog kapitala može da nabavi Borka Vučić, žena kojoj je zabranjen ulazak u EU, a suštinski i šire? Treba li prosečan građanin da se boji najavljenog oslanjanja na unutrašnje snage u obnovi zemlje?

Zvuči spektakularno, gotovo nemoguće - jugoslovenski predsednik Slobodan Milošević obnoviće Jugoslaviju sopstvenim parama. Pozivajući se na izvore bliske ruskoj vladi i predsedniku Borisu Jeljcinu, ugledni ruski nedeljnik "Komersant vlast" piše da Milošević planira da deo ličnog bogatstva, koje se procenjuje na tri do četiri milijarde dolara, prebaci na račune ruskih biznismena koji će potom taj novac usmeriti u obnovu Jugoslavije. Celom operacijom, koja nosi naziv "Maršal 2", a predviđa da u Jugoslaviju uđe 35 milijardi dolara, tvrdi list, rukovodiće ruski biznismen Vladimir Potanjin, čiji je posao da, neprimetno, Miloševićev novac prebaci na račune svojih "kolega". Kontrolu nad ovim poslom, ako se u njega uđe, olakšaće mu činjenica da se istovremeno nalazi i na funkciji zamenika predsednika Komisije ruske vlade za obnovu Jugoslavije.

List konstatuje ono što svi znaju - u Jugoslaviji para za obnovu nema, a pomoć sa Zapada ne može da se očekuje. Milošević je bogat, piše "Komersant vlast", ali gde su njegove pare nije poznato. Rusi, dalje, tvrde da je Miloševićev nagon za samoodržanjem toliko snažan - da se neće libiti da na to potroši i deo lične baštine. Domaći izvori kažu da će, onda, još manje štedeti "svoje" biznismene, ali i obične podanike.

Prema procenama srpskih ekonomista, za vreme "onih" sankcija i hiperinflacije, "Slobini ljudi" izneli su iz zemlje oko šest milijardi dolara. Te pare nalaze se na računima pojedinaca od poverenja, ali i na računima paradržavnih firmi. Građani, prema istim izvorima, u "slamaricama" drže između dve i četiri milijarde maraka, a država računa i na jedan i na drugi izvor.

Milošević steže obruč oko "svojih" biznismena

Kako Zapad steže obruč sankcija oko Jugoslavije i preti zamrzavanjem para na računima poslovnih ljudi bliskih Miloševiću, kao i njemu samom, srpske vlasti stežu obruč oko onih kojima su omogućili da se obogate. Nad jednima kontrolu uspostavljaju uvlačeći ih u svoje redove, nad drugima tako što ih polako izoluju, a Zapad se već potrudio da ne mogu da pobegnu.

U takvu klopku upravo upao je Bogoljub Karić, za koga se tvrdi da je srpskom premijeru Mirku Marjanoviću predao kovertiranu ostavku (sastavljanu barem četiri puta) i otišao na odmor, u Tivat, odakle osluškuje i pokušava da proceni dalji tok stvari. Marjanović mu je, prema izvorima "Vremena", rekao da o ostavci za sada ćuti, jer će ga ionako lišiti ministarske funkcije u rekonstrukciji svog kabineta koja se očekuje uskoro. Da će biti lišen funkcije mogao je i sam Karić da nasluti po reakcijama nekih kolega iz redova vlade, pa i po nekim direktnim pretnjama. Sa aspekta biznisa, Karić bi mogao da nastavi poslove preko firmi u inostranstvu, ali sam ne može da napusti zemlju. Po nekim teorijama, čak bi i u Moskvi bilo više turista nego vlasnik "poslovne imperije". Karić gubi dodeljeno mu parčence vlasti i počasti, ali šta je sa parama? Ni domaće vlasti mu ne dozvoljavaju da izađe iz zemlje. U kakvoj je poziciji svedoči i činjenica da već duže vreme ne može da ostvari nameru o ukidanju informativnih emisija na svojoj BK Televiziji. Televizija mu, za sada, pravi gubitke, ali donosi političke poene srpskom establišmentu, zbog čega "Telefakt" mora da se emituje.

U sličnoj situaciji, mada nešto lagodnijoj, našao se i Milan Beko, novoimenovani ministar privrede u Vladi Jugoslavije, opet jedan od onih koji ne mogu u EU i kojima je, zbog toga, ugrožen i privatan biznis. Mada Beko tvrdi da bi ušao u svaku vladu "za koju smatra da može da pomogne da izađemo iz teškoća u kojima se nalazimo", nije mu bilo prijatno kada je federalni kabinet, odmah pošto je postao njegov član, izglasao odluku o slobodnom uvozu polovnih automobila. "Vreme" saznaje da je Beko donekle opravdao svoju drugu funkciju - predsednika Upravnog odbora "Zastave" - pošto je jedini glasao protiv ovakve odluke. Takozvani konflikt uloga on bi mogao da razreši napuštanjem funkcije u "Zastavi", što je i nagovešteno, jer je malo mnogo da ministar privrede rukovodi jednom kompanijom o čijoj daljoj sudbini treba da odlučuje država.

Najnoviju odluku o slobodnom uvozu atuomobila federalna vlada i parlament sigurno nisu doneli iz ljubavi prema građanima, niti da bi se pomoglo "Zastavi". Pre će biti da i država zna za procene o iznosu štednje stanovništva, van banaka. Ako će je prosečan Srbin na nešto potrošiti - biće to automobil, na čiji se uvoz obračunava porez koji se sliva u državnu kasu.

Paradržavne firme već uvezle automobile

Elem, Beogradom je već "pukla" priča da je zemlja puna polovnih automobila, uvezenih poslednjih dana, da je uvoz obavljen preko državnih firmi i da se samo čekala potvrda parlamenta pa da prodaja krene. Nije teško zamisliti situaciju u kojoj običan svet neće moći ni da pomisli na privatan uvoz vozila iz inostranstva, jer će posao uzurpirati "nezvanično ovlašćeni uvoznici". Od 1996. godine do danas, dok je na snazi bila zabrana uvoza polovnih automobila, u Srbiju je iz Republike Srpske i Crne Gore ušlo između 200.000 i 250.000 polovnih automobila. Prošlogodišnjom akcijom njihove preregistracije evidentirano je 106.000 takvih vozila. Stručnjaci savezne vlade lako su mogli da izračunaju koliko je para Srbija izgubila na taj način.

Pritisak na biznismene bliske vlastima, ali i obične građane sasvim je logičan, ako i sama država priznaje da na polju ekonomije stvari stoje gore nego ikada. Društveni proizvod pada, proizvodnja, zaposlenost i standard građana takođe, a broj onih čiju egzistenciju treba finansirati iz budžeta - vrtoglavo raste, konstatuje se u upravo usvojenom papiru - ekonomska politika do kraja godine. Iskustvo i ekonomska teorija kažu da, kada nema dovoljnih poreskih prihoda, za popunjavanje državne kase postoje dva načina - zaduživanje u inostranstvu i zaduživanje kod građana.

Što se ovog drugog mehanizma tiče, naša država ga već obilato koristi, neredovnom isplatom plata i penzija, zamrznutom štednjom i tako dalje. Kada je reč o prvom - stranim kreditima - sastav upravo rekonstruisane savezne vlade govori koliko vlast na njega (ne) računa. Ako je za ministra čiji je posao da sarađuje sa svetskim finansijskim institucijama izabrana direktorka Beogradske banke Borka Vučić, žena kojoj je formalno zabranjen ulaz na teritoriju Evropske unije, a suštinski i šire, onda je jasno koliki se kapital iz inostranstva očekuje. Vlada, doduše, u ekonomskoj politici za poslednji kvartal ove godine računa na neke pare iz inostranstva, verovatno iz zemalja van evropskog i američkog kontinenta.

Kako "očerupati" građane?

"Nemojte misliti da država nema na umu da slamarice običnih ljudi, uprkos svemu, nisu potpuno prazne. Uostalom, vlada zna da ljudi ne mogu da prežive s prosečnom platom nižom od 1000 dinara, te da svako ima svog dilera." Ovako bi se mogla parafrazirati upozorenja stručnjaka koje je "Vreme" anketiralo na temu - kako će država finansirati socijalni mir i izbeći bankrot. Još kraće, komentari ekonomista svode se na to da će se država okrenuti "sigurnim unutrašnjim izvorima" - svom stanovništvu.

S ciljem da pokrije deo obećanih socijalnih prava, država je, što nije prvi put, posegnula i za neustavnim mehanizmima. Ustav i zakoni, naime, kažu da građanin samostalno raspolaže svojim prihodima, bilo da je reč o platama ili penzijama. Nije baš tako. Radnike i penzionere niko nije pitao hoće li da se solidarišu sa kolegama koji su zbog rata ostali bez posla i para, već im takozvane dnevnice solidarnosti skida prinudno. Da ne govorimo o tome da "solidarni" nikada neće saznati gde su zaista otišle pare koje im država uzima. Mirosinka Dinkić, saradnica Ekonomskog instituta, kaže da je to ono što država zove oslanjanjem na unutrašnje snage.

Da režimu, u finansijskom smislu, gori pod nogama i da će pokušati sve da dođe do para pokazuje i nedavno pompezno organizovan skup "Dijaspora '99.", kojim su vlasti pokušale da ponove akciju Zajma za preporod Srbije iz 1989. godine. Kada se videlo da je većina učesnika, Srba iz inostranstva, došla u Beograd kako bi se raspitala za novac koji su već uložili u Srbiju a koji je "pojeo mrak", organizovan je prijem kod predsednika SRJ Slobodana Miloševića, ali izgleda da ni to nije pomoglo. Podsećanja radi, bivši Zajam raspisan je na iznos od dve milijarde dolara i 250 miliona maraka, ali se srpska emigracija nije pokazala dovoljno patriotskom, te je država uspela da skupi nekih osam do deset odsto predviđene sume. Ako neko ovoga puta uopšte uloži pare, iznos će biti neuporedivo manji, ali ne treba zaboraviti da se država hvata za slamku i da je sve što "kane" - dobrodošlo.

Samo činjenicom da su vlasti na velikim mukama može se objasniti i njihov sledeći potez - početak avansne prodaje struje, i to u momentu kada stručnjaci "Elektroprivrede" bruje o tome kako iduće zime neće biti dovoljno električne energije. Nezavisni eksperti kažu da će Srbija uspeti da proizvede maksimalno polovinu prošlogodišnje količine struje, što je dovoljno da rade pekare, mlekare i ono malo privrede koja je još aktivna. Ekonomisti, međutim, izbegavaju ovu temu i kažu da je reč o materiji koju bolje poznaju sociolozi. Nije, naime, isključeno da će dobar deo građana zaista kupiti struju unapred, iako je čuo pomenuta upozorenja, ali ekonomisti ne mogu da tumače zašto, posle svega, Srbi veruju državi.

EPS - dželat ili žrtva?

Za celu stvar ne treba kriviti isključivo "Elektroprivredu", koja će, izgleda, biti jedna od najvećih žrtvi posleratne "obnove". Ukoliko srpska vlada zaista izda bonove kojima će penzioneri plaćati struju, postavlja se pitanje - kakvu korist EPS ima od toga. Doduše, uvek postoji mogućnost da EPS-u bude dozvoljeno da tim bonovima izmiri neke svoje dugove, ali to onda neminovno vodi u inflaciju, pošto takvi bonovi onda imaju svojstvo novca. Njihovo štampanje, u toj varijanti, jednako je emisiji novca bez pokrića.

E sad, ne može se reći da vlasti gube glavu u čerupanju građana, odnosno da to ne rade suptilno. Iz tih razloga, za razliku od Zajma, vlasti sigurno neće pokušati da repriziraju scenario paradržavnih banaka, poput "Dafimenta" i "Jugoskandika". Lanci Svetog Antuna, takozvane piramide, propali su i u susednoj Albaniji, a u Srbiji se i dalje mogu sresti ljudi koji pričaju sami sa sobom, o Dafini. Malo je verovatno da će proizvesti novu hiperinflaciju, na kojoj se država i te kako obogatila. Za to postoji i perfidniji razlog - država dovoljno zarađuje i na postojećoj razlici između zvaničnog i crnog kursa. U tome joj pomažu i građani koji prvog u mesecu kupuju devize da bi ih već 15. prodali. Dr Milan Kovačević, član Grupe 17 nezavisnih ekonomista, smatra da država i ne razmišlja o devalvaciji iz prostog razloga što se gro privrednih deviznih transakcija odvija u sivoj zoni, a nju neko takođe kontroliše. Sličnom opaskom nadovezuje se i dr Dana Popović, profesor Ekonomskog fakulteta, koja kaže da se siva i legalna zona domaće ekonomije stalno prepliću. Devize koje sitni trgovac zaradi na ulici, kroz nekoliko dana proda susednom dileru koji, opet, ne radi za svoj džep. S druge strane, hiperinflacija obezvređuje prihode koje država prikupi na legalan način, pa joj se to baš i ne isplati.

Izbori su najbitniji

Iako liberalizacija cena spada u jedan od poželjnih ekonomskih poteza, malo je ekonomista koji veruju da odluka o skoku cena hleba i mleka i najavljeno popuštanje kontrole predstavljaju uvod u ozbiljnu ekonomsku politiku. Državna kasa je toliko prazna da joj više nije bitno moguće nezadovoljstvo naroda zbog poskupljenja koliko joj je bitno da roba ne beži iz prodavnica. To je, naime, jedini način da se "ubere" više para na ime poreza na promet. Čini se da je, osim o hiperinflaciji, država naučila i jednu od važnih poreskih lekcija, u ekonomiji poznatoj kao Leferova kriva. A ta lekcija kaže da poreska stopa od 15 i 75 odsto daje iste prihode, iz prostog razloga što pri ogromnom oporezivanju svi izbegavaju da plate što su dužni. Zato je parlament u utorak izglasao smanjenje poreskih stopa.

Pametne ekonomske politike nema, ali su izbori neizbežni, makar iduće godine, i zato obnova ratom razorene zemlje - ne sme da stane. Deo para za to država će izvući iz džepova građana, a za ostatak je zadužena privreda, tačnije njen nerazoreni deo. Tomislav Nikolić, potpredsednik savezne vlade i jedan od čelnika Fonda za obnovu zemlje, već je pozvao privrednike na patriotizam, pa neka se neko ogluši.

Prvi udar se sprema spoljnotrgovinskim kompanijama. Prema najnovijim vladinim odlukama, svaka firma registrovana za uvoz i izvoz moraće na računu u svakom momentu da ima 10.000 dolara. "To su svakako njene pare", navodi se u objašnjenju odluke, ali se u nastavku ne kaže da je reč o sredstvima koja preduzeće ne sme da koristi. Jedno od osnovnih ekonomskih postulata glasi da su pare koje miruju - mrtve, odnosno da donose korist samo ako se "obrću". Nijedan vlasnik ili direktor spoljnotrgovinske kompanije to neće reći pod imenom i prezimenom, ali će off the record potvrditi da će ih "obrtati" država. Isto to, kažu izvoznici, važi i povodom obaveze da pet odsto deviza od vrednosti ukupnog izvoznog posla moraju da predaju Narodnoj banci Jugoslavije.

Patriotizam privrednika na ispitu

Kada smo kod privrede, nemali broj direktora u velikoj je "frci" jer je svestan da je njihov "patriotizam" na ispitu. Da li isplatiti zarade radnicima ili se pojaviti kao donator obnove zemlje - dilema je koja ovih dana privrednicima zadaje velike glavobolje. Državu, s druge strane, takve stvari ne interesuju - ona je obećala brzu obnovu porušenog, i ostvariće je - na ovaj ili onaj način. I ovo posebno kači spoljnotrgovinske kompanije koje su deo zarade ostavljale na računima u inostranstvu, a država lako može da im uđe u trag. Ekonomski im je isplativije da deo para daju dobrovoljno, nego da budu prinuđeni da se odreknu celokupnih profita, budući da su ga stekli na uvozno-izvoznim dozvolama koje su dobili od države. Uostalom, to su odavno shvatili vlasnici pominjanih piramidalnih banaka - Dafina Milanović i Jezdimir Vasiljević, koji su i te kako morali da ulažu u megalomanske projekte režima.

Niko od današnjih biznismena kao da nije naučio kako pobeći iz kandži režima od svojih kolega iz vremena "onih" sankcija i hiperinflacije iz 1993. godine. Istina, te '93. nije postojao spisak nepoželjnih kojima je zabranjen ulazak u zemlje Evropske unije, pa je tako čuveni vlasnik "Jugoskandika" Jezdimir Vasiljević, poznatiji kao gazda Jezda, mogao da zbriše u Mađarsku, a odatle 'ladno produži u Izrael i Ekvador i nesmetano krcka devize koje je uz pomoć srpskog režima uzeo od naroda.

"Jugoskandik" najbolje prošao

Jezdino spektakularno bekstvo počelo je jedne martovske nedelje pozivom novinarima oko 11 sati da dođu pred zgradu "Jugoskadnika" u ulici Maršala Tolbuhina u 13 sati. Svi pokušaji da se sazna razlog puta za Budimpeštu bili su bezuspešni, a misterioznost putovanja samo je pojačana kašnjenjem polaska. Dok su novinari nestrpljivo čekali, u minibuse marke "pontijak" pakovano je nešto za šta je rečeno da je klopa i piće za put.

Tek kasnije, kad se ekspedicija raspakovala u budimpeštanskom hotelu "Interkontinental", novinari su shvatili da su sve vreme sedeli na džakovima zlatnika i deviza, i da su gazda Jezdi poslužili kao dimna zavesa da lakše pređe jugoslovensko-mađarsku granicu.

A na granici je bila posebna priča - karavan pontijaka zaustavio se na Horgošu, a u službenim prostorijama Carinarnice pripremljen je svečani koktel za uspešnog srpskog biznismena, njegovu porodicu i novinare. Da bi gazda Jezda i njegova supruga mogli da se razbaškare i sa obe ruke posluže, ulogu dadilje jednogodišnje bebe Vasiljević preuzela je šefica carine. I nije joj nimalo bilo neprijatno kad joj je suknja ostala popišana, naprotiv, taj detalj je bio povod za anegdotu o maloj žrtvi za veliku uslugu koju bebin tata čini za Srbiju i njen narod.

Nijednim gestom gazda Jezda na prijemu nije pokazao nervozu zbog onoga što je stajalo ispod sedišta pontijaka na parkingu. Posle prijema karavan je nastavio put za Budimpeštu. Na sva pitanja novinara zašto uopšte idu u glavni grad Mađarske odgovarano je, zagonetno, da bi gazda Jezda mogao da održi konferenciju za štampu povodom organizovanja šahovskog meča stoleća Fišer-Spaski.

Tek sutradan u jednom od salona hotela "Interkontinental" dogodio se spektakularan obrt - Jezdimir Vasiljević je prvo novinarima okupljenim za okruglim stolom bacio po jedan zlatnik, a onda mirno izjavio da se on više ne vraća u Jugoslaviju iz političkih razloga. Pri tome je izneo sijaset optužbi na račun tadašnjeg predsednika Srbije Slobodana Miloševića i crnogorskog rukovodstva koje je optužio za reketiranje.

U Beograd se nisu vraćali ne samo gazda Jezda i članovi njegove porodice nego ni četiri pontijaka. Na pitanje novinara kako će se vratiti u Beograd, Jezdimir Vasiljević je izvadio gomilu novčanica od po sto maraka i rekao "na, pa platite taksi". Taksista je tražio 300 maraka za turu do Beograda. Da je znao da će ga oko Novog Sada sačekati poledica na putu, tražio bi više.

Sada aktuelni bankari ne mogu iz zemlje - većina njih pravi društvo Borki Vučić na spisku nepoželjnih u EU. S druge strane, oni i nemaju para. Građanin pokorni, takođe, ne može da pobegne iz sopstvene kože i ostaje mu da se nada da će se država zadržati na prinudnoj "solidarnosti", porezima i taksama - na sve osim na vazduh. Daleko od toga da je to malo - dvojica stručnjaka Ekonomskog instituta pokušali su nedavno da naprave listu poreza i taksi. Stigli su do stotinak stavki i izgubili se u materiji za koju su mislili da je drže u malom prstu.

Vladimir Milovanović

 

Može i legalno

Postoji jedan ekonomski postulat koji kaže da je novac tu i da samo treba znati kako do njega doći. Dr Dana Popović, profesor Ekonomskog fakulteta, navodi način na koji bi država mogla da dođe do milijardu maraka, ali prethodno treba da se pomuči. Prostom zamenom Narodne banke takozvanim valutnim odborom, koji podrazumeva uvođenje konvertibilne valute, država bi mogla da namakne pomenuta sredstva. "Kada je 1994. godine, na kratko, država omogućila legalnu trgovinu devizama, uspela je da otkupi 720 miliona maraka. Građani su, doduše, i kupovali nešto deviza, ali se pokazalo da je pet puta više onih koji preživljavaju prodajom devizne crkavice, u odnosu na one koji sebi mogu da priušte kupovinu stranog novca", kaže naša sagovornica.

 

prethodni sadržaj naredni

Up_Arrow.gif (883 bytes)